Pucanj pištolja, ubod nožem

„Sva Hrvatska nelijepo hrče“, pisao je u nekrologu Matošu rane 1914. godine Ivo Andrić, dok je još bio Hrvat, efektno poentirajući: „budni su samo pjesnici i atentatori“. Zašto baš pjesnici i atentatori? Koja je njihova poveznica? Prva teza koja se nameće glasi: Hrvatska je 1914. (kao i 110 godina kasnije, primijetio bi kakav cinik) intelektualno zapuštena zemlja na periferiji dekadentnoga carstva koje niti ne sluti vlastiti skori svršetak, a najvrsniji duhovi ne bave se ničim konkretnim, nego se upuštaju tek u somnambulne aktivnosti: ovi snuju poetske svjetove, a oni političke revolucije. Oboje je jednako nerealistično; i jedno i drugo su tlapnje zaslijepljenih vizionara ili – poslužimo se drugim paradoksom – sanjarije nesaničara. No onkraj prenesenoga značenja, u ovoj Andrićevoj dosjetci postoji i doslovno značenje, jer poveznice između pjesnika i atentatora u doba njegove mladosti doista su bile mnogobrojne, ako ne u teoriji, a ono u življenoj, iskustvenoj praksi. Sâm Andrić najbolji je primjer: kao suputnik i sličnomišljenik terorističkih organizacija a la Crna ruka i Mlada Bosna, Andrić je lako mogao završiti kao njegov poznanik Gavrilo Princip, a po dubini svoje upletenosti u prevratničke kružoke, i nije bio daleko od toga. S druge je strane Princip lako mogao – da se povijest malo drukčije odigrala – ostati upamćen (ili zaboravljen) tek kao mladić s pjesničkim pretenzijama. U onoj mjeri u kojoj je Andrić Principovo naličje, toliko je i Princip naličje Ive Andrića.

Salman Rushdie na predstavljanju
knjige Nož 2024. / Snimio Soeren Stache/ DPA / PIXSELL

Danas je sve drukčije: u ranome a umornome 21. stoljeću, revolucionarne, pa i političke pretenzije književnika ne smatraju se, kao nekoć, gotovo pa društvenom normom, nego prije smiješnim anakronizmom. Dakle, jednadžba „pjesnik plus atentator“ danas je neobičan, rijetko viđen fenomen. Zato i jest medijski odjeknulo kada se ispostavilo da je onaj koji je 15. svibnja u pitoresknom gradiću Handlová ispalio više hitaca u slovačkog premijera Roberta Fica, koji je taj napad jedva preživio, zapravo provincijski pjesnik i romanopisac Juraj Cintula, član Društva slovačkih književnika. Cintulin imenjak Pavičić za Jutarnji list dovitljivo je napisao kako je riječ o tipičnom srednjoeuropskom epifenomenu: književniku koji želi biti nacionalnim bardom, poput (veli Pavičić) Ivana Aralice ili Dobrice Ćosića, te aktivno krojiti nacionalne mitove i sukreirati državnu politiku.

Pavičićev je zaključak, doduše, ishitren. Očito pomalo alergičan na „nacionalne bardove“, Pavičić se žuri Cintulu ubrojiti u navedenu kategoriju književnika koji žele uvesti nacionalnu povijest i političke implikacije u svoje literarne, doslovne ili figurativne, epove, a svoje doslovne ili figurativne epove u nacionalnu politiku. Međutim, Cintula nije pisao nacionalne epove, nego senzibilnu, impresionističku liriku s ponekim nasilnim proplamsajem. Njegova poezija nije politički program, nego tajanstvo prigušene strasti i suspregnutog nasilja.

Pavičićeva slijepa točka moja je slaba točka pa lako vidim ono što on previđa: Cintula je samo još jedan luđak koji je pucaljkom želio riješiti probleme za koje je mislio da ih pero ne može pa je u lirici bio senzibilan, a u političkom djelovanju baš i ne. Pavičić ispravno navodi neke od Cintulinih preteča (mladi Ujević, ponovno Princip, pa i Byron), ali ih sve, makar implicitno, netočno smješta u kontekst „nacionalnih bardova“. Cintula je, dakle – ako ga moramo definirati izvan psihijatrijskih kategorija – manje „nacionalni bard“, a više pjesnik-prevratnik poput Principa ili naličja mu, Andrića.

U gotovo isto vrijeme na drugom kraju planeta, Salman Rushdie objavio je svoj novi roman znakovita naslova Nož. Riječ je o intimističkoj rekapitulaciji događaja koji su otpočeli kada ga je u ljeto 2022. mladi musliman Hadi Matar, konačno ispunjujući fetvu koju je na Rushdieja 1989. bacio ajatolah Homeini, ne razlikujući ili ne želeći razlikovati beletristiku od publicistike, zbog romana Sotonski stihovi. Matar je zaskočio Rushdieja na pozornici u Chautauqui i nožem ga izbo po glavi, vratu i trbuhu, dovodeći ga – kao i Cintula Fica – na rub smrti. Formula se ovdje iz „pjesnik i atentator“ mijenja u „pjesnik vs. atentator“. Opet, u zapadnom kontekstu riječ je o anakronizmu – gdje još književnost izaziva takvu reakciju da itko, kako bi presudio autoru, poseže za nožem?

Zapad je već odavno izgubio mogućnost shvaćanja književnosti toliko ozbiljno da bi to imalo konkretnih društvenih posljedica. Odustajanjem od Riječi, ostala mu je samo fikcija; Istok kao da je odustao od fikcije i ostala mu je samo Riječ. Rushdie je tako postao svojevrsnim stigmatikom Književnosti koji na svojemu tijelu doživljava manifestacije njezina statusa i na Istoku i na Zapadu: književnost ondje ubijaju nožem, a ovdje indiferencijom. Ili, kada se svjetovi sudare, pa zastupnik Istoka na Zapadu potegne nož, književnost naizgled završi u središtu pozornosti, ali i to je opsjena, jer ondje ne završava kao književnost, već kao kratki bljesak, tek još jedan u nizu podražaja u društvu spektakla.

Naše je doba čudno. U času kada se kompletna stvarnost, od udžbenika iz biologije do spletova kromosoma u parovima dvaju slova kojih nema u hrvatskoj abecedi smatra otvorenim interpretaciji onako kako je interpretaciji otvorena jedino književnost, stihove kakva pjesnika, bilo one „sotonske“ Rushdiejeve ili impresionističke Cintuline, analizi će se podvrgnuti jedino kada taj – rekao bi isti onaj cinik s početka teksta – nekoga (skoro pa) ubije ili bude (gotovo) ubijen.