Prvaci svijeta

Hrvatski kratki igrani film Čovjek koji nije mogao šutjeti, u režiji i po scenariju Nebojše Slijepčevića, ostvaren u produkciji Danijela Peka i Katarine Prpić iz produkcijske tvrtke Antitalent, osvojio je Zlatnu palmu na 77. Filmskom festivalu u Cannesu, održanome od 14. do 25. svibnja. Riječ je o najvećem uspjehu nekog hrvatskog filma od osamostaljenja i o najvećem uspjehu nekog hrvatskog filma uopće nakon što je kratki animirani film Surogat Dušana Vukotića nagrađen Oscarom na 34. svečanoj dodjeli nagrada Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti, daleke 1962. To su ne samo najveći, nego i vrhunski uspjesi, jer riječ je o najvišim priznanjima koja neki film uopće može dobiti.   

Nebojša Slijepčević, dobitnik Zlatne palme / Snimio JACOVIDES-BORDE-MOREAU  BESTIMAGE

Kao i svi ostali, i mi Hrvati volimo se veseliti svjetskim postignućima i nagradama naših pojedinaca i timova. Ponajviše onima medijski najpraćenijima i masovno najuočljivijima, koji više ili manje pripadaju području zabave. To su ponajprije sportski uspjesi, u nas najčešće nogometaša i rukometaša, a katkad i pokoji druge vrste, primjerice prošlomjesečni glazbeno-estradni spektakl Eurosong, na kojem je naš predstavnik, dotad malne anoniman Marko Purišić, umjetničkog imena Baby Lasagna, osvojio drugo mjesto. Podjednako vrsni i visoki pothvati i postignuća onih što se bave zanimanjima koja se ne čine tako atraktivnima, ne privlače toliko pozornosti niti među pukom izazivaju individualnu i opću euforiju.

Od skrovitosti
do svjetske pozornice

Radost, zanos i podrška našima koji se visoko vinu na regionalnom, europskom, međunarodnom, svjetskom prvenstvu ili nadmetanju toliki su da se uobičajilo da se i druga ili treća mjesta slave srčano, strasno i oduševljeno kao da smo pobijedili. Govori se tad da smo osvojili, primjerice „srebro zlatnoga sjaja“ ili „broncu zlatnoga sjaja“, a nerijetko se, još danima u medijima, novinarski i u komentarima čitatelja, ispisuju teze o tomu da smo zapravo bili najbolji i da smo trebali pobijediti, ali su nam ove ili one okolnosti, uglavnom smicalice,  podmetanja i nečasne lukavštine drugih otele zasluženo prvo mjesto. Osvajačima bronce, srebra i zlata vlasti organiziraju velike dočeke po povratku u domovinu, a tu su i posebne novčane nagrade u znak potpore zalaganju, talentu i promociji Hrvatske u svijetu.

Kadar iz nagrađenog filma Čovjek koji nije mogao šutjeti

Do trenutka predaje ovoga teksta, devet dana po Slijepčevićevu osvajanju Zlatne palme, o velikom, organiziranom dočeku filmaša koji su uistinu osvojili prvu nagradu, zlato, i trenutačno jesu svjetski prvaci kratkoga filma, nije bilo riječi, kao ni o tomu da bi im Vlada Republike Hrvatske dodijelila novčanu nagradu, kao što je prije nekoliko tjedana dodijelila Baby Lasagni (koji ju je, podsjetimo, odbio, odnosno zamolio da se svota donira bolnicama). Za izostanak neupitno zasluženog velikog dočeka osvajačima Zlatne palme uistinu postoje i objektivni razlozi. Većina članova filmske ekipe je po premijeri filma, održanoj 24. svibnja u dvorani Debussy, ne očekujući nagradu, otišla iz Cannesa, uglavnom odmah na nove filmske zadatke, te su dodjeli nazočili samo glumac Dragan Mićanović, koproducentice iz Bugarske i Francuske i Slijepčević koji je potom, s obitelji, otišao na nekoliko dana već prije planiranog turističkog odmora u Francuskoj. Nije, dakle, bilo ni zajedničkog povratka ekipe u Hrvatsku neposredno po uspjehu, pa takav doček nije ni mogao biti pripremljen.

Na umu valja imati i činjenicu da, za razliku od sportskog ili eurovizijskog događaja, put do ove nagrade naprosto ne uključuje sudjelovanje publike, pogotovo ne masovno, pa tako ni pripadnu euforičnost. Dok su sportska prvenstva i natjecanje za pjesmu Eurovizije priredbe koje se tjednima pripremaju i potom odvijaju pred očima javnosti, u kojima publika itekako sudjeluje navijanjem, mišljenjima i glasovima, a sama natjecanja imaju priliku konkretno pratiti medijski, preko digitalnih društvenih mreža i uživo, sudjelovanje nekog filma na festivalu kao što je kanski, po prirodi stvari svodi se na tek nekoliko obavijesti i informacija. Film se snima praktički u anonimnosti, iako svatko tko naiđe, može zastati i promatrati, no taj je proces slučajnom prolazniku uglavnom vrlo nezanimljiv, štoviše beskrajno zamoran i dosadan. Javnost je izviještena ako je film uvršten na kakav (važniji) festival i to može biti povod za kakav tekst ili intervju, ali do dodjele nagrada zapravo se o tom filmu, koji dotad ionako nije prikazivan, a vidjela ga je tek šačica izabranih, nema što ni pisati ni zboriti, dodatno i stoga što su izgledi za nagradu mali. Uspjeh je sudjelovanje. A kako široka publika svemu tomu zapravo nema pristupa, opće zanimanje je nisko.

No zagrebački je gradonačelnik Tomislav Tomašević organizirao svečani prijam za ekipu filma u palači Dverce u petak 31. svibnja, te je Slijepčeviću dodijelio Medalju Grada Zagreba, a u Kaptol Boutique Cinema u nedjelju 2. lipnja Hrvatski audiovizualni centar upriličio je svečanu proslavu osvajanja Zlatne palme, uz projekciju filma u tri dvorane. Tom su prilikom predstavljeni svi članovi filmske ekipe koji su mogli nazočiti, od vozača do redatelja i producenata, a ravnatelj HAVC-a Christopher Peter Marcich uime te krovne ustanove hrvatskog filma svima je uručio posebna priznanja. Nijedan od ta dva prigodna i prikladna događaja nije, doduše, bio namijenjen širokoj javnosti, no producenti su najavili da će Čovjeka koji nije mogao šutjeti rado prikazivati „bez uvjeta i bez naknade“ gdje god film bude pozvan, kako bi ga svi zainteresirani mogli vidjeti jer, kako ističe Slijepčević, osnovni motiv snimanja filmova mu je da ih vidi što više publike, pogotovo domaće, hrvatske. Prva najavljena javna projekcija u Hrvatskoj je već 18. lipnja u Ljetnom kinu Bačvice, na Festivalu mediteranskog filma Split.

13 minuta za zlato

Kao što svi zainteresirani već dobro znaju, Čovjek koji nije mogao šutjeti temeljen je na stvarnom događaju, zločinu koji se zbio 27. veljače 1993. na željezničkoj postaji u Štrpcima u Bosni i Hercegovini, kada je srpska paravojna jedinica zaustavila vlak i počela odvoditi putnike muslimanskih imena. Tomu se jedini suprotstavio putnik Tomo Buzov, umirovljeni oficir JNA, koji je zbog toga pogubljen, zajedno s još osamnaest civila. Slijepčević je događaj scenaristički i režijski sažeo precizno, zbijeno i usredotočeno. Bez pojašnjavanja konteksta, opisavši konkretno, no univerzalnog i svevremenskog odjeka, s privlačnim okusom klasičnog filmskog oblikovanja stare škole koje ne dopušta dramaturško-izvedbene viškove ni nefunkcionalnosti. U trinaest intenzivnih filmskih minuta – trajanju koje odgovara zbiljskom – ostvario je potresan ugođaj tjeskobne, zabezeknute nemoći običnih ljudi, iznenadnih zatočenika u klaustrofobično tijesnom kupeu vlaka pred nemilosrdnom ugrozom što ih je učas snašla i u kojoj odjednom nemaju nikakvih prava, a ustaljena su civilizacijska pravila namah poništena.