Previše specijalnih efekata i premalo emocija

U vrijeme nastanka ovog teksta stižu vijesti o vrlo ozbiljnom komercijalnom podbačaju fantastične akcijske pustolovine Furiosa: Pobješnjeli Max saga, novog nastavka životnog projekta australskog redatelja Georgea Millera. Podjednako na američkom tržištu, gdje je film tijekom produženog prazničnog vikenda za Dan sjećanja na kinoblagajnama ostvario najslabiji rezultat još od 1995. godine, kao i u ostatku svijeta. Kad se sve zbroji i oduzme, to ne iznenađuje, jer je s jedne strane riječ o barnumovski raskošno produciranom i pomalo pretencioznom, a s druge na razini priče, karakterizacije i razvoja likova te dramaturgije odveć skromnom ostvarenju čiji je najjači adut sjajno režirana akcija, što je najmanje što se od redatelja Millerova kalibra moglo očekivati. Ako se tome dodaju pretrpanost specijalnim efektima, koji su već postali sami sebi svrhom, a gomilaju se s isključivim ciljem fasciniranja gledatelja, kao i pretjerane stilizacije koje rezultiraju neuvjerljivošću i aromom artificijelnosti, te generalni nedostatak emocija, koji do izražaja najviše dolazi u profiliranju naslovne junakinje, dojmovi o cjelini uglavnom bivaju zaokruženi.

Serijal o policajcu osvetniku
iz distopijske budućnosti

George Miller jedan je od najzanimljivijih i najvažnijih australskih filmaša, uz Petera Weira i Brucea Beresforda treći autor ključan za afirmaciju australske kinematografije tijekom druge polovice 1970-ih. U povijest sedme umjetnosti Miller se upisao zasigurno ponajviše najprije trilogijom, a sada već pentalogijom, Pobješnjeli Max, koja je prema ranijim najavama trebala dobiti još barem jedan nastavak, što zbog skromne zarade Furiose postaje upitno.

Film Furiosa na još uvijek nedostatno jakim plećima ipak razmjerno sigurno nosi Anya Taylor-Joy

Prvim filmom o obiteljskom tragedijom obilježenom policajcu iz distopijske budućnosti Maxu Rockatanskom iz 1979. godine Miller je donio za ono vrijeme praktički revolucionarne promjene, osobito u određenim izvedbenim segmentima. Nikad ranije sekvence potjere nisu bile režirane toliko energično i sugestivno, a pratili su ih precizan ritam i sjajna izmjena dinamičnih i statičnih scena, kao i podjednako precizna i promišljena montažna rješenja. Djelo je bilo koncipirano kao dojmljiva posveta eksploatacijskim B-filmovima s automobilskim i motociklističkim potjerama i sudarima iz 60-ih i 70-ih godina, a jasan je bio i autorov oslonac na poetiku vesterna. U filmu koji imponira i u svim tehničkim aspektima, a koji protokom vremena nisu previše izgubili na atraktivnosti i efektnosti, autor je predstavio karizmatičnog usamljenog osvetnika u turobnom okruženju postapokaliptične budućnosti. Time je markantnog holivudskog protagonista iz tog razdoblja, kakvog je primjerice tumačio Charles Bronson, smjestio u drugačiji i intrigantniji kontekst. I svakako ne manje važno, tada mladog Mela Gibsona Miller je ovim filmom pretvorio u zvijezdu i otvorio mu vrata Hollywooda. Također, za scenografiju postapokaliptične storije maestralno je iskoristio pustinjske predjele u Australiji, a čitavim je filmom postavio visoke standarde za tada nadolazeće futurističke i ZF akcijske filmove iz 1980-ih, kakvi su Terminator Jamesa Camerona i ­Bijeg iz New Yorka Johna Carpentera.

U drugom nastavku serijala Cestovni ratnik do izražaja je osobito došla Millerova vještina u režiranju složenih i epskim nabojem obogaćenih akcijskih sekvenci, uz vješto profiliranje markantnih likova, što ne nalazimo u recentnoj Furiosi, i vrlo sigurno vođenje priče.

Prvim filmom o policajcu osvetniku iz distopijske budućnosti Maxu Rockatanskom
iz 1979. George Miller donio je za ono vrijeme revolucionarne promjene

Vještina u režiranju
akcijskih sekvenci

I kad nije radio na serijalu o Maxu Rockatanskom (kojeg će gledatelji lako uočiti i u jednoj sceni novog nastavka, dok prikazan u totalu stoji pored prepoznatljivog automobila), Miller je bio spretan u režiranju barem dovoljno zanimljivih zapleta, poput onih u biografskoj melodrami Lorenzovo ulje, solidnoj fantastičnoj horor-komediji Vještice iz Eastwicka ili pak u inteligentno koncipiranoj, dovoljno slojevitoj te subverzivno određenom količinom „mraka“ obogaćenoj obiteljskoj zabavi Babe: praščić u gradu. Generalni pesimizam i mizantropija razvidni su i u Cestovnom ratniku, trajno kultnom i sve do četvrtog filma Divlja cesta najpopularnijem nastavku serijala, koji osvaja ne samo scenografskim i ikonografskim rješenjima, nego i bogatstvom detalja i sugestivnim prikazom svijeta u kojem kao da je posve zatrto i posljednje zrnce humanosti te se ljudska egzistencija svodi na svakodnevnu borbu za preživljavanje. Potpisani kritičar Cestovnog ratnika i danas drži najuspjelijim nastavkom serijala, ponajviše zbog snažnih likova profiliranih kroz akciju, čvrste priče, izvrsnih dijaloga i maestralno režiranih akcijskih scena koje imponiraju uvjerljivošću i brutalnošću.

Afirmacija ženstvenosti

Nakon što je u trećem nastavku, izvorno naslovljenom Beyond Thunderdome, uslijedio idejni i kreativni pad, jer vizija budućnosti više nije bila onako tmurna i mizantropska kao ranije, već je razblažena infantilnošću i obogaćena crnim humorom, u Divljoj cesti Miller se vratio u sedlo. Ljubiteljima serijala ponudio je točno ono što su očekivali: obilje frenetične i vratolomne akcije garnirane brutalnim nasiljem, likove koji se pametno i učinkovito profiliraju kroz akciju i svoje djelovanje, specijalne efekte koji su impresivni baš kao i pirotehnika, a poseban užitak pružile su stvarne kaskaderske akrobacije kojima je dano vrlo mnogo prostora. Kroz likove Imperatorice Furiose i žena koje ona štiti i želi spasiti, provučen je na idejnoj razini središnji i najzanimljiviji motiv filma, afirmacija feminizma ili prikladnije rečeno ženstvenosti u svim oblicima, zbog čega je formalni protagonist Max u dobroj mjeri pao u drugi plan. Bilo je stoga logično da će Imperatorica Furiosa dobiti svoj film. On generalno nije loš, u njemu se uvodi i zanimljiv sporedni muški lik sličan Maxu, a dok ga na još uvijek nedostatno jakim plećima ipak razmjerno sigurno nosi Anya Taylor-Joy (Posljednja noć u Sohou, serija Damin gambit), opterećuje ga neartikulirani lik Dementusa, negativca kojeg Chris Hemsworth tumači s pretjeranim humornim i autoironičnim odmakom, kao da je riječ o Marvelovu Thoru. U cjelini, Furiosa nudi dva i pol sata korektne zabave, ali ne i više od toga.