Preko Drave u Međimurje

Varaždinska i Međimurska županija dodiruju se. Naša Kajkavijana 1995. još traje. Obuhvaćala je i Međimursku županiju. No prije nego što napustimo Varaždin, htjela sam da odemo na znamenito varaždinsko groblje, koje je danas zaštićeni spomenik parkovne arhitekture. Da i nije tako lijepo, ne bih ga propustila, već i zato što na njemu počivaju neki zaslužnici koje će studenti kroatistike susretati u stručnoj literaturi, pa neka vide i gdje ti autori počivaju. To se prije svega odnosi na jezikoslovca (rođenog Varaždinca) Vatroslava Jagića (1838‒1923). Umro je u Beču, a pokopan je u rodnom gradu. U hrvatskoj književnosti 19. st. učit će (valjda, jer danas je sve skraćeno) o pjesniku Tomi Blažeku (1807‒1848), no ima tu zaslužnih ljudi i s drugih područja, npr. gitarist Ivan Padovec (1800‒1873), koji je izumio gitaru s 10 žica na dva vrata, pa slikar Miljenko Stančić (1926‒1977), čije smo slike vidjeli u Gradskoj vijećnici. Danas na tom groblju počiva i Eduard Hercigonja (1929‒2022), moj dragi profesor staroslavenskoga, no u vrijeme našega puta još je, srećom, bio živ. Počiva tu i jedna moja mlada studentica, koja je (vrlo bolesna i svjesna skoroga kraja) svakako još htjela položiti ispit kod mene. Nije bio važan ispit, nego njezina želja da još nešto napravi. Te skokove u vremenu čuvam za sebe, pa neka tako i ostane. 

Autor Veno Jerković Muzej Međimurja Čakovec

Naš zeleni dabldeker šibao je prema Međimurju malom (lepom i ravnom). Već smo bili gotovo nadomak Čakovcu, središtu Međimurske županije, no prije toga htjela sam se zaustaviti u Nedelišću, jer je to mjesto važno za kroatističku struku. Dakako, u takvim malim mjestima uvijek je najbolje prvo posjetiti župnika, jer on najbolje zna i prošlost i sadašnjost župe. Stali smo kod crkve Presvetoga Trojstva (tragovi oko 1460), po kojoj je, misli se, Nedelišće i dobilo ime – po odlasku u crkvu nedjeljom. Župnik kao da je jedva dočekao tako brojnu publiku, raspričao se nadugo i naširoko o svojem mjestu, koje se – a to smo putem vidjeli u svim manjim mjestima – spominjalo samo uz epitete „najbolji, najljepši, najstariji, najglasovitiji“ i sl. To su primijetili i moji studenti, što mi je bilo drago, jer mi je dobro došlo kao šlagvort da im kažem: tko se nije maknuo iz svojega dvorišta, ne može ni misliti drukčije. Vidi samo svoje, a tek više kamenčića u mozaiku stvara puniju sliku. No u Nedelišću se trebalo zaustaviti ne zbog župnika, nego nečega drugog: zbog tiskare Zrinskih, koja je tu radila od 1570. do 1586. godine, a 1574. u njoj je tiskana najstarija hrvatska kajkavska knjiga, Decretum Ivana Pergošića. Tiskale su se tu i druge knjige, uglavnom molitvenici i crkvena literatura, koja je služila za prosvjećivanje puka.

No cijelo je Nedelišće (kao i Međimurje) prožeto i glazbom, i to onom tipičnom nostalgičnom, međimurskom. Upravo je ovdje 1937. godine na poticaj Seljačke sloge organizirana prva smotra narodnih pjesama, što je imalo takva odjeka da se međimurski melos počeo sustavnije i proučavati. Danas možemo uživati u izvornom pjevanju tih pjesama u nezaboravnoj izvedbi Tete Lize (Elizabeta Toplek, 1924‒2017) ili u obradama Lidije Bajuk, pa smo si to malo posluhnuli u autobusu. Studente nisam htjela gnjaviti ni svojim nekadašnjim profesorom solfe­ggia u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog, Miroslavom Magdalenićem (1906‒1969), Čakovčaninom, skladateljem, zborovođom i glazbenim pedagogom, a ni još mnogo poznatijim skladateljem, također Čakovčaninom, Josipom Štolcerom Slavenskim (1896‒1955), kod kojega je privatno učio i „moj Magdaleno“ (kako smo ga zvali). Štolcerove Voda zvira i Ftiček veli svirale su u glavi samo meni.

Zatajena je ostala i gospa Novak, tako tipičnoga međimurskog prezimena, koja me kao trogodišnjakinju pitala: „A kad ti peš zamuž?“. To nisam razumjela, ali jesam njezin grah, na koji sam se prikrala preko zajedničkoga dvorišta iz naše susjedne kuće u Ivkančevoj ulici 46 (pa Anke Butorac, pa Ljudevita Posavskog).

Prije dolaska u Čakovec valjalo se zaustaviti na još jednom mjestu, u Kuršancu (mađ. Zrinyfalva), gdje je pod prilično nejasnim okolnostima, navodno u lovu na vepra, poginuo Nikola VII. Zrinski (1620‒1664), praunuk Nikole Šubića Zrinskog, sigetskoga junaka, i brat Petra Zrinskog (1621‒1671), koji će, uz Frana Krstu Frankopana (1643‒1671), tragično skončati u Bečkom Novom Mjestu 1671. Ako to znamo, onda su učestali pokušaji likvidacije istaknutih članova hrvatskoga plemstva u režiji bečkoga dvora, pa tako i taj zagonetni vepar, još razumljiviji. Nikola je bio i pjesnik. Spjevao je barokni ep Adrianskoga mora sirena, koji će 1651. objaviti u Beču njegov brat Petar, a Petrov prepjev toga djela na hrvatski otisnut je u Veneciji 1660. godine. Nikoli VII. Zrinskom podignut je u Gornjem Kuršancu spomenik kao sjećanje na njegovu nerazjašnjenu pogibiju od vepra, a u Čakovcu je na glavnom trgu i ulazu u Perivoj Zrinskih onaj drugi.     

I evo nas u Čakovcu, glavnom gradu Međimurske županije! Gradovi su još Mursko Središće i Prelog. Čakovec je u svakom slučaju grad po mjeri čovjeka, ima samo 17.000 stanovnika, u takvoj sredini može se komotno živjeti. Kao i u obližnjem Varaždinu, i ovdje je bicikl popularno prijevozno sredstvo, no ja ga ne znam voziti, pa mi preostaju samo tabani. Prije no što se prepustim uspomenama iz Čakovca, tek jedna sličica, ali meni važna. Na ulazu u Stari grad otkrivena je 1971. god. spomen-ploča u znak sjećanja na 300. obljetnicu smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu. Ploču je postavila Matica hrvatska. U njezino ime otkrio ju je moj profesor i mentor Ljudevit Jonke, tada Matičin predsjednik (1970‒1971). Bila sam ondje. Tada mi je taj čin bio važan, pa sam našla načina da mu svakako i prisustvujem.