Obitelj kao središte svijeta

Roman Sonje Zubović Da, ali to nije sve donosi nam začudan prozni senzibilitet koji teži za ravnotežom pozitivnih vibracija, u kojima, uz nasušne probleme opstojnosti naglašena aura ljudskosti promiče prave vrijednosti po kojima se može opstati. Doživjeti afirmaciju bića koje raste iznutra u začudnosti iskušenja, oklijevanja, u istančanim simbolima svakidašnjeg života, znači oboružati se imaginativnom snagom za jedno vjerodostojno etičko i duhovno pročišćenje. Autorica Sonja Zubović, kao provjerena romansijerka, pouzdano i taktički otkriva nova suglasja, nove jasnoće, novu stvarnost bića, otkrivajući kreativne mogućnosti u kontrapunktu odrastanja u obitelji koja bi trebala biti središte svijeta. Ovdje je riječ o udomiteljskom sindromu i specifičnoj auri koju donosi rastava roditelja u dotad senzibiliziranom obiteljskom okruženju:

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2023.

„Katkad je bez argumenata prepuštala stvari intuiciji i puštala da se nešto dogodi samo od sebe, pa da se stvari same poslože. Situacija je bila previše osjetljiva da bi i najbanalnije upletanje sa strane i u najboljoj namjeri moglo nešto pokvariti. Sjetila se više puta one poslovice – put do pakla popločen je dobrim namjerama.“

Apsurdi tih događanja u kojima je potraga za ljubavlju fascinantno središte bivstvovanja, po mjeri autorice realiziraju se u udomiteljskom nukleusu, gdje su imaginativne osobnosti, Zvonka i Mario, prihvaćene s ljubavlju, što postaje jedinstveno utočište bivanja.

U tom sindromu pripadnosti određenoj obitelji i sindromu napuštanja recentnog obiteljskog života, autorica polemički i edukativno pristupa oduhovljenom liku Mihaele koja u sudbonosnim događanjima što su uslijedili rastavom roditelja, proživljava delikatan problem prihvaćanja te stvarnosti, i u senzibiliziranom odnosu razvija svoju osobnu ravnotežu koja joj pomaže živjeti.

Roman Sonje Zubović Da, ali to nije sve otvara nam prostore nade. Nade da će se zbiti nešto što će nas usrećiti, što će naš bitak učiniti ljepšim i boljim. A za to se trebamo, naglašava autorica, i potruditi. Treba nam moć energije i snaga strpljenja. Treba nam Ljubav:

„Matija je oduvijek volio Zvonku i imao je posebnu potrebu da je zaštiti od svakog zla. Posebno je bio ushićen kad bi se Zvonka smijala. Bilo je to kao da prosipa bisere po pločicama, a Matija bi za tri minute njezina osmijeha učinio čuda, čak bi i tristo i tri dana učio fiziku ako treba.“

I tako ova pitka, jednostavna priča, protkana nijansama moguće sreće, završava poljupcima. Tinejdžerka Mihaela poljubi Tomu, ali tome slijedi jedan još... A to će nam autorica Sonja Zubović otkriti u svome novom romanu. Do tada, mi možemo sanjariti, izmišljati, kombinirati i komponirati nastavke ljubavnih i inih životnih storija:

„ – Pa neka se ne muče s izmišljanjem, evo im – reče i poljubi Tomu.

 Kad je došao do daha, on ushićeno reče: ‒ Najljepša, najdivnija djevojka na svijetu upravo me poljubila, ajme, presretan sam! Je l’ ja sanjam ili je stvarno?

‒ I to nije sve!

‒ Nije, nije, uvijek ima još.“