Nove spoznaje o Marku Polu

Znanstveni skup Marko Polo i prostori književnosti. Komparativna povijest hrvatske književnosti održan je 21. svibnja u Zagrebu u Maloj dvorani Matice hrvatske. Riječ je o prvom dijelu komparatističkoga skupa s međunarodnim sudjelovanjem, koji je posvećen istraživanju ovoga srednjovjekovnog putnika, glasovitog izaslanika i putopisca, njegovu utjecaju na ostale oblike umjetnosti, kao i na kasnija razdoblja. Dio sudionika svoja će istraživanja predstaviti i u Korčuli 28. lipnja u Gradskom muzeju Korčula. Organizatori zagrebačkog skupa su pročelnica Odjela za književnost Matice hrvatske Cvijeta Pavlović s Odsjeka za komparativnu književnost FFZG-a i Sani Sardelić, kustosica Gradskog muzeja Korčula.

Marko Polo u obljetničkoj godini predmetom je novih istraživanja

Marko Polo – Homo Adriaticus 

Svjetski putnik, istraživač, putopisac i carski emisar Marko Polo rođen je 1254. godine. Pretpostavka o njegovu korčulanskom podrijetlu temeljena je na petnaestostoljetnom dokumentu po kojem obitelj Polo/Depolo potječe iz Dalmacije. U dobi od 17 godina s ocem i ujakom otisnuo se na troipolgodišnje putovanje u daleku Kinu, nakon čega je 16 godina boravio na dvoru mongolskog Kublaj-kana. Svoje doživljaje ovjekovječio je pod naslovom Knjiga svjetskih čudesa ili Milijun, dok se nalazio u đenovskom zarobljeništvu, gdje je dospio nakon poraza mletačke flote u pomorskoj bitci koja se odigrala pod gradom Korčulom. Upravo je Polo prvi Europljanima predstavio Kinu i ostale azijske zemlje te je egzotičnošću opisanog svijeta potaknuo mnoge na istraživanje pomorskih putova Dalekoga istoka. Marko Polo preminuo je u 1324. u Veneciji.

Putovanja, prostor
i prostorni obrat

Moderatorica programa Cvijeta Pavlović uvodnim se slovom obratila prisutnima, istaknuvši kako je 2024. za Marka Pola dvostruko obljetničarska godina – naime, obilježava se 770 godina od njegova rođenja i 700 godina od smrti, što je jedan od povoda organizaciji ovog događaja. Pozdravima se priključila i Sani Sardelić, koja je dodala kako je važno otvoriti prostor daljnjim istaživanjima Polova podrijetla, kao i novim komparatističkim uvidima u njegov putopisni tekst. Cvijeta Pavlović predstavila je pojedine priloge zbornika koji su u pripremi: rad akademkinje Željke Čorak Marko Polo, pretpovijest, o Sveta tri Kralja kao putnicima mudracima u zvjezdanom poretku, i rad akademkinje Sibile Petlevski Marko Polo naše budućnosti: Radikalna mašta, imaginarna kartografija, etnofikcija, o novoj epistemologiji kartografije kao odmaku od reprezentacijskog prema procesualnom tumačenju mapiranja na primjeru građe Marco Polo iz zbirke Rossi, od etnofikcije u pisanom i filmskom mediju do manipulacije elementima imaginarne kartografije i različitih oblika izvedbene (auto)etnografije.

Sani Sardelić i Cvijeta Pavlović / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Mirko Sardelić govorio je na temu Azije u europskom imaginariju 13. stoljeća, istaknuvši kako je srednjovjekovnoj europskoj kulturi, nastaloj na grčko-rimskom i kršćanskom nasljeđu, Azija bila sinonim za Drugo, što se počelo rastakati tijekom 13. i 14. stoljeća europskim težnjama za širenjem kršćanstva, pa su misionari obogatili dotad postojeći kulturni imaginarij. Istodobno, generirali su se razni oblici gospodarske, društvene i kulturne razmjene. Sani Sardelić kustoskim se čitanjem Knjige svjetskih čudesa Marka Pola bavila uvidom u postav Interpretacijskog centra Marko Polo pri Gradskom muzeju Korčula, temeljenom na ostvarivanju cjelovitosti ideje vodilje putopisnog teksta. U tom smislu, književni tekst postaje generator muzeološkog iskustva, koje putnikovim reminiscencijama na širi način sintetizira prostor i vrijeme, ujedno ga povezujući s Korčulom.

Barbara Ćuk razmatrala je srednjovjekovne vizionarske putopisne zapise Hildegarde iz Bingena i Brigite Švedske, kojima su si priskrbile poziciju autoriteta, otvorivši mogućnost javnog promišljanja o crkvenim i političkim temama svojeg vremena. Promatrajući stvorenje kao „knjigu prirode“, Hildegarde je bilježila spoznaje o međuovisnosti mikro i makrokozmosa smještajući ih u širi kozmički okvir. S druge strane, Brigitini tekstovi temelje se na iskustvima s hodočašća te vizijama Kristova i Marijina života, od kojih su neke, smatra autorica, bile uzorima likovnom stvaralaštvu u razdobljima koja su uslijedila. Francisco Javier Juez Gálvez osvrnuo se na dva putopisa nastala iz pera šesnaestostoljetnog španjolskog književnika Juana Del Encina, koji se tijekom svojih putovanja zaustavio u Istri i Dalmaciji, komentirajući tamošnju društvenu i političku  stvarnost. Autor je unio niz reminiscencija na društvene i kulturne fenomene zajednica, tvoreći kao stranac svojevrsni antropološki zapis posjećenog prostora.

Semantika egzila

O prikazu hrvatskih prostora u memoarskoj prozi Manèsa Sperbera govorila je Milka Car, fokusirajući se na analizu topografije ispunjene semantikom egzila te transportiranjem prostora u memoarsku prozu. Dvadesetostoljetni austrijsko-francuski pisac u opisima Zagreba i Dalmacije prožimlje imaginarno i zbiljsko, tvoreći topografski obrat. Protezanjem na političke, društvene i individualne prilike shvaćanje prostora semantizira se transnacionalno, prostor postaje kulturni produkt, prezentacija vremena, načela, aktualnih događaja te njihovih aktera.

Na simpoziju je pročitan rad Irvina Lukežića o Dalmatinskom putovanju austrijskog pisca Hermanna Bahra, za koji kaže da osim putopisnog svjedočanstva predstavlja autorovu dijatribu protiv tadašnje austrijske vlasti i njezine politike u Dalmaciji. U suvremenim društveno-političkim okolnostima ta je dijatriba izgubila svoju aktualnost, pa se djelo iščitava kao tekstualni spomenik jednog vremena. Putopisnim narativima u riječi i slici na primjeru djela francuskog devetnaestostoljetnog pisca i crtača Charlesa Yriartea, govorila je Ana Šverko. Prožimanje riječi i slike kojima opisuje svoje putovanje Dalmacijom tvori kontinuiranu cjelinu, u kojoj crteži pozicioniraju čitatelja u prostor, dajući mu ulogu izravnog promatrača. Također, njima se zaokružuje kako narativna tako i didaktička funkcija teksta, što uvelike doprinosi važnosti vizualne kulture općenito.

Tanja Baran fokusirala se na putopise kršćanskog nadahnuća u hrvatskoj suvremenoj književnosti te potrebu njihove afirmacije, što je tendencija natječaja Književni Kranjčić. Tako su od 2009. do danas objavljena 63 putopisna teksta, koja tematiziraju različite aspekte kršćanskih putopisnih iskustava.

Mirna Sindičić Sabljo govorila je o reprezentacijama Indije u suvremenim hrvatskim putopisima na temelju djela Put Indije Jurja Bubala, Lotos, prah i mak Dinka Telećana, Na putu u skrivenu dolinu Davora Rostuhara te Život i smrt uz svetu rijeku Jasena Boke. Nazivnik koji povezuje sve autore jest njihovo zanimanje za političku i društvenu stvarnost te propitkivanje vlastitog identiteta te doživljaja prostora i mentaliteta. Matija Ivačić podsjetio je na tvrdnju da je češki pisac Jaroslav Hašek boravio u Međimurju, Podravini i okolici Varaždina, što se u nedostatku historiografske dokumentacije nastoji dokazati zapisom iz autorove fakcijske literature.

Prostori u književnosti

Drugi dio skupa okupio je predavanja koja problematiziraju prostore u književnosti te putovanja u apstraktnom smislu. Otvorio ga je Tomislav Čanković komparacijskom analizom dvaju postklasičnih epskih tekstova – anonimnog djela Poesis Waltharii i Bunićeva De raptu Cerberi. U tom smislu usmjerio se na topografiju i topoteziju kao na mehanizme epskog markiranja krajolika. Hoće li se opisivati stvaran ili izmišljeni prostor ovisi o razdoblju nastanka teksta, ali i njegovoj izvanknjiževnoj namjeni. Ivana Drenjančević bavila se Matoševim pjesmama Jesenje veče i U travi, zaključivši kako struktura pjesme predstavlja racionalnu prostornu organizaciju u kojoj je prostor prirode sveden na pravilnu mrežnu odnosa horizontale i vertikale, dok se prednji i stražnji planovi jasno i logično izmjenjuju, čime se oponaša slikarsko platno.

Predstavljena su i istraživanja Macieja Czerwińskog, Nives Bolić i Srećka Listeša: Czerwiński u svojem radu prikazuje Dalmaciju u proznom opusu Marina Bege. Naime, u njegovoj je fikcionalnoj književnosti Dalmacija pozadina raznih zbivanja i intrigi, dok u putopisu sama postaje predmetom analize. Tako se njezina interpretacija ostvaruje kroz prizmu imaginarne geografije te uloge koju ona ima u kodiranju kulturno determiniranih prostornih kategorija. Nives Bolić opisala je promjene u recepciji stvaralaštva Slavka Mihalića, koje je analizirala prema pojavama Mihalićeva imena u književnopovijesnim pregledima i antologijama te broju radova posvećenih njegovu pjesništvu kroz godine. Srećko Listeš obradio je kronotop i kontekst romana Živi i mrtvi Josipa Mlakića, s konzistentnim porukama romana Kad magle stanu i Svježe obojeno. Iako se u djelima toponimi ne spominju, razabire ih se po ratnim djelovanjima 1990-ih, što je ujedno i tema romana.

Za kraj, Zoltán Medve govorio je o kozmologijskim pripovijetkama, povezavši performativnu snagu jezika s evanđeoskom porukom o stvaranju svijeta te jadranskim otočkim prostorima na kojima je svaka zajednica uronjena u vlastitu jezičnu specifičnost te stvara svoje svjetove. Prisutni su također imali priliku pogledati dvominutni film o ranije spomenutom Interpretacijskom centru Marko Polo, čime se poentirao širi kontekst kulturološkog ujedinjenja na svim razinama, u čijem je središtu upravo taj srednjovjekovni putnik, kao ishodište komparativnih analiza književnosti prostora i prostora književnosti.