Nepoznati svemirski kotači

 

ČITAJUĆI FOSSEA

Svako jutro prođem pokraj njega.

Sjedi na suncu,

ispraća me riječima:

Život nije nešto.

Vrč gorčine

truje mi život.

Ne dolaziš, zamjeram.

Kolodvor je pun ljudi,

vlakovi su prljavi kamo god odlaze.

Veliki sivi baloner prebacujem preko glave,

nestajem i umnaža se vojska ljudi u meni.

Stavljam ih na papir, savijam, otpuštam papirnate brodove.

Vrisnem, ali miš ne izlazi iz moje cipele.

Kažeš Bog je mrak iz kojega se rađa svjetlo.

Mraku se treba nadati.

Nema mnogo slika na mome putu,

tek nekoliko kojima sam se uokvirila

dok putujem s oblacima u bijelim djevojačkim haljinama.

RADOST

Negdje u gusto stisnutim naslagama vremena

ostali smo bez nje.

Mislili smo da možemo preživjeti

u muku, bez radosti.

Ali nismo mogli živjeti.

Otekla je kroz pukotine,

u jame u koje smo pokapali tijela.

Fotografirali zamrznuta lica u crnini,

ženu nad mrtvim čovjekom.

Nijemi krik dječaka

za nestalim ocem traje bez odjeka.

Da smo imali barem tužaljku,

neki crnački bluz što bi svjedočio

da smo znali pjevati,

da je u nama nešto protočno,

kao voda, kao glazba.

Izorala bih golim prstima zemlju,

samo da nađem žilu radosti.

Smijeh da ostavim djevojčicama.

NOĆU

Noćno nebo

Nepromjenjivim mijenama ulijeva sigurnost

I ponekad plaši

Mjesec je zaokružen

Kao globus pred školskom pločom

Na kojemu ne mogu naći svoju ulicu

Jesu li zvijezde i tamo gore

Nekima sklonije

Ne znam im imena

Ali me umiruje njihov raspored

U posljednje vrijeme

Plove nebom

Nepoznati svemirski kotači

Naseljavaju svemirska dvorišta

Ne razumijem

Matematiku

Ne razumijem

Fiziku

Ni filozofiju

Malo toga znam

Jedino u sigurnosti svoga neznanja

Mogu zaspati

KOLODVOR NA OBALI

Vlakom do obale putuju

studenti i umirovljenici.

Radnici su ostali pod užarenim nebom,

na svojoj samrtnoj postelji.

Noćni kolodvor budi u meni nemir,

kao da sam kriva za ovo dvoje koji sjede na tračnicama,

uvjereni da vlakovi više ne prolaze.

Mladi su, gotovo djeca,

i nekako bezazleni u svom pijanstvu.

Priča o tome kako je rađala

ostaje u meni najsnažnija uspomena ljeta.

Nisam se usudila pitati gdje je sada.

Ubrzala sam kao da žurim.

Noćni vlak je poluprazan,

klimatiziran i zatvoren.

Promiču tamni nejasni predjeli,

kao da su beskrajno daleko.

Daleko kao more kojemu se iznova vraćamo,

sve više udaljeni od broda što odlazi na zadnje putovanje.

Zakasnili smo već na polasku.

MRAVI, ŽOHARI, RATOVI

Posljednjih dana

Iz rupa u zidovima

Izlaze mravi

Uporno ih špricam otrovom

I mislim

Imam li pravo na to

Pa odmahnem glavom nervozno

Bojim se zaspati i sanjati

Kako su me cijelu pokrili

Uzimam tabletu

I spavam nemirno

Ujutro nalazim žohara prevrnutog na leđa

Privikavam se kao i na crne vijesti

Na dječake koji ubijaju drugu djecu

Naoko bez razloga

Za igru

Nekada je rat bio služben

Imao je granice

I znalo se kad počinje i završava

Sada je posvuda

Malo pomalo privikavali smo se

Na istrebljenja

Istjerivanja

Ismjehivanja

Neprihvaćanja

Čišćenja od ljudi kao prljavštine

Na prava koja imamo

I odgovornosti kojih nemamo

Dok i nas nije prognalo iz zavjetrine

KRPANJE

Razjedeno isprano platno

Prostirem preko drvenog uporišta

Bahato izgubljenog pa pronađenog

U vremenu kada stvari postoje

A ljudi su nevidljivi

Uporno ponavljam postupak

Krpanja otparanih niti

Prišivam se uz dane naučene

U kolaž od zakrpa

Kada bi ponovo i pao snijeg

Ne bih se usudila ubosti

Oslikati krvlju lice bijelo kao snijeg

Rumenih usana

Stoga slažem odbačene predmete

Na tavan prekriven prašinom i paučinom

Neka spavaju u meni sve nerođene djevojčice

FILM

On je vozač autobusa

Koji piše dobre pjesme

Mnoge o ljubavi prema ženi

Vedroj poput slapa

Pod kojim raste njihov crno-bijeli svijet

Navečer on vodi psa u šetnju

U baru pije pivo s poznanicima

Sluša jazz

Svi se razumiju s malo riječi

Bio je to dobar film

Ali prestala sam gledati na polovici

Od straha da će se dogoditi

Nešto uobičajeno strašno

Pregazit će djecu koja trče preko ceste

Ili sletjeti u provaliju

Njihova psa otet će huligani

Ona će ga jednoga dana prestati voljeti

U strahu od promjene ugasila sam tv

Poslije rečenice:

Kako neobično

Vozač koji zna za Emily Dickinson

Jer nisam mogla nadvladati strah

NOVOGODIŠNJA NOĆ

U novogodišnjoj noći

Cestu pokriva magla

Pusto je

Nitko se ne vraća

Očekujemo možda tek košutu

Kao na prometnome znaku

Ne žuri nam se

Mogli bismo autocestom do kraja

Umotani u toplinu auta

Pričamo da ne zaspimo

Nije ovo naše vrijeme za lutanje

Magla donosi slutnje

Palim duga svjetla

Što probadaju oči

Bijelog psa pred nama

Odakle se stvorio

Pitaš

Ali već je nestao

Bijeli pas na pustoj cesti

Prati me kroz noć

Kao u maminoj priči

Hoda pokraj nas nevidljiv

Ona govori

Ne osvrći se

Nestat će

Da li nas čuva ili proganja

Nije rekla

MOJ DJED JOSIP

Rođen tisuću devetsto i neke

Josip sin Jakoba

Kojega nisam poznavala

Niti su mi pričali o njemu

Niti znam gdje mu je grob

Sin majke Katice hraniteljice

Moj djed Josip

Imao je visoke vojničke čizme

Obuvao ih jednom mjesečno

Kada bi išao po penziju

U brijačnicu i gostionu

I dućan po kilu napolitanki

Vraćao se glatkog rumena lica

Užarenih očiju koje bi ugasle s prvim mrakom

Moj djed Josip rijetko je pričao

Šutke smo jeli u bijelu kavu udrobljeni kruh

Jedan za drugim išli u polje

Šutjeli smo tako dugo da sam zaboravila na njega

Osim kada bi obuo crne uspravne boksane čizme

Ništa nisam pitala jer sam znala da je prošao u njima

Nebrojeno brda i planina

I dok sam ga gledala kako ih skida znala sam da je u njima

Moj djed Josip neki drugi čovjek

Ogoljavanje jastva bez krika i šutnji

Piše Darija Žilić

Mirjana Mikulec (1959, Zagreb) diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a živi u Oroslavju. Objavljivala je pjesme i priče u brojnim časopisima i na portalima, te u zbornicima. Sudjelovala je i na recitalima, književnim susretima, piše na standardu, ali i na kajkavskom. Uostalom, aktivna je i u društvima koja se bave promicanjem kajkavskog stvaralaštva. Članica je Krapinsko-zagorskog ogranka Društva hrvatskih književnika, Ogranka Matice hrvatske u Zaboku i Društva za promicanje kajkavskog stvaralaštva Kajkaviana iz Donje Stubice.

 

Gustav Klimt, Djeve, 1913. / izvor wikipedia

Autorica je nekoliko pjesničkih knjiga: Koordinate postojanja (2007), Raspukline (2011), Stope (2015), Nosim vrč na vodu (2021). Osim toga, objavila je i zbirku priča Piši mi (2018). Posljednja pjesnička zbirka Nosim vrč na vodu, objavljena je prije tri godine u izdanju Hrvatskog zagorskog književnog društva Klanjec. Riječ je o zbirci pjesama koje su duhovne tematike, ali inspirirane i svagdanom, egzistencijom, intimizmom. Pritom je dominantna slika postmodernistička metafora pustoši, pustinje, prikaz slike svijeta bez uljepšavanja, a uz pomoć antropoloških struktura zemlje, vode i kuće, vrta. Pjesnikinja piše o „svom vremenu“ koje je simbolički sastavljeno od zemlje i vode, prisutna je svijest o stvaranju, evanđeoskoj nadi.

Novi rukopis iz kojeg smo izdvojili pjesme za Vijenac sastavljen je od pjesama koje su pohvaljivane ili nagrađivane na raznim recitalima, festivalima i susretima u Hrvatskom zagorju, ali i šire. Nove pjesme donose i pomak u poetici koji se ponajviše odnosi na to da je uz naraciju manje prisutan simbolizam, jer se pjesnikinja više okreće prema ambijentu, opisu atmosfere, kretanju prostorom, uočava društvene konvencije i promjene, prolaznost, čak bilježi i elemente protesta u običnom danu, socijalnu marginu (Kolodvor na obali), elemente snoviđenja, npr. bijeli pas usred novogodišnje noći. Mikulec piše i o vlastitoj obitelji, o djedu kojem se ne zna grob (Moj djed Josip), o lunaticima mjesnim, neshvaćenima, vozačima koji pišu dobre pjesme (Film), o ljudskoj bešćutnosti, ratu (Mravi, žohari, ratovi). Uz motive bilja i životinja, provlači se sraslost lirske junakinje s prirodom, a kao kontrast se ponovo nadaje „besplodna pustinja“.

Pjesnikinjin izraz reducira glagolske oblike, nižu se slike, ponekad gradacijom, izrazito koloristične, sabrane u hodu. I na kraju, svi ti dani u prirodi, atmosfera mira i tišine, u kontrastu je s vijestima „koje umrtvljuju dušu“. Izbjegavanje medija, čišćenje od potrošivog svijeta, život proveden u radu, „krpanju otparanih niti“, i uočavanju promjena u prirodi, u dokolici i uspomenama, u čitanju znakova vremena. Izvrsne su i autorefleksivne pjesme o vlastitom životu, odustajanjima, traženjima, one pokazuju kako se Mirjana Mikulec kao autorica otvorila i nudi sjajne pjesme o unutrašnjim svjetovima, ogoljava jastvo, ne mistificira, i to je možda i najautentičnija potka njezinih pjesama. Kao da u toj rekapitulaciji života, bez krika i u šutnji, dosljedno prati vlastiti put: „Odustala sam od prvog trena/kriknuti svijetu svoj dolazak/i utonula u tišinu“. Potreba za pisanjem na kraju nosi i izranja iz bića, nepovezana s bilo kojim oblikom društvenog dokazivanja. Čak štoviše, lirska junakinja sumnja u vlastitu spoznaju. „Jedino u sigurnosti svoga neznanja/Mogu zaspati“ (pjesma Noću). I baš to je čini posebnom autoricom koja podjednako uspješno piše i na kajkavskom i na standardu, neprekidno ispitujući sebe i vlastitu poetiku.