Naš problem nije neistraženost, nego iluzija o istraženosti

Istražujući renesansne rukopise i tiskana djela, profesor s Odsjeka za anglistiku i Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci Ivan Lupić otkrio je da je 1556, uz Scladanya izvarsnich pisan razlicich u Mlecima izdana još jedna knjiga Hanibala Lucića sa stihovima na talijanskom jeziku, iz koje je dosad bilo poznato samo šest soneta. Lupić je okupio Lucićeva djela u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske i time ga u novom izdanju predstavio hrvatskoj javnosti, a akademskom svijetu otvorio vrata za nova istraživanja. Ta je knjiga i povod razgovoru za Vijenac.

Snimila Linda A. Cicero / Stanford News Service / © 2018 Stanford University / ustupio Ivan Lupić

Kao odana istraživača starije (hrvatske) književnosti proganja li Vas misao da negdje postoji cijela riznica neistraženih autora i da neki od njih možda nikada neće biti otkriveni (poput Uršule Tetrišić koju spominje i Hanibal Lucić, čija ste djela priredili u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti) ili Vam je to pak motivacija za još predaniji rad? Drugi dio pitanja zasigurno potvrđuje i Vaše hvalevrijedno otkriće knjige Hanibala Lucića tiskane
1556.

Ne proganjaju me misli, pa ni one o riznicama. Davno sam se pomirio s činjenicom da mi je neistraženost domovina, a prema domovini gajim samo najuzvišenije i najplemenitije misli i osjećaje. Lako ću preboljeti ako umrem prije nego što upoznam Zadranku Uršulu Tetrišić, kojoj Lucić upućuje jedan talijanski sonet, iako ne mogu reći da mi ne bi bilo izrazito drago kada bih već sutra mogao čitati rad iz pera nekog odanog istraživača u kojem se objašnjava tko je ona bila, što je točno pisala i što ju je vezalo s Hvaraninom Hanibalom Lucićem. Toliko je malo tragova koje su ostavile naše stare spisateljice da nam čak i neosvijetljeno ime puno znači. Moram, međutim, priznati da bih s puno više zanimanja čitao što je Milica Koriolanović pisala Hanibalu Luciću, jer iz njegovih je dviju poslanica na hrvatskom jeziku koje joj upućuje jasno da su se dopisivali, i je li se pjesnik doista polijevao mirisnom vodicom koju mu je slala. Možda se u samostanu benediktinki u Hvaru, u negdašnjoj Lucićevoj kući, negdje i čuva Miličina – nesumnjivo skupocjeno izrađena – bočica, ali to je više istraživački posao za naše povjesničare umjetnosti i stručnjake za renesansne parfeme, kojima se svesrdno utječem. Ironija je mog otkrića nepoznate talijanske zbirke Lucićeva pjesništva u tome što on nije bio neistražen pjesnik, nego upravo pjesnik o kojemu se ponajviše pisalo. Naš problem dakle nije neistraženost, nego iluzija o istraženosti. Tko god misli da je Marin Držić, vjerojatno naš najistraženiji stari pisac, doista istražen, vrlo je naivan.

Prije dvije godine izvodili ste obvezni književni proseminar: Hanibal Lucić i hrvatska renesansa – ishodišta i odjeci na Zlatnom seminaru za strane slaviste Zagrebačke slavističke škole. Kako je susret sa slavistima iz brojnih zemalja i s različitim pristupima utjecao na oblikovanje i pripremu djela Hanibala Lucića u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti?

Bilo mi je posebno drago da sam iz Rijeke, kao Bosanac Amerikanac, od zagrebačkih kroatista pozvan u Dubrovnik kako bih govorio o jednom hvarskom pjesniku publici iz različitih zemalja. Ne toliko o njemu govorio koliko ga s kolegama slavistima čitao. Najradikalnija stvar koju možete napraviti s našom starijom književnosti jest da je čitate. To je u seminaru postalo očito veoma brzo, čim su se naučene ocjene o Luciću i naravi njegova pjesništva počele sudarati s dotad zapravo nepročitanim tekstom. Ako je Lucić bembist, otkud u pjesmama ovo? Ako je Jur nijedna na svit vila njegova najpoznatija pjesma, kako to da uopće nije nalik drugim njegovim pjesmama? Što znači čitati Lucićeve pjesme kao međusobno povezane, kao dijelove zbirke, umjesto da se čitaju kao istrgnute rijetke biljke usađene u antologije? Druga je borba mukotrpnija. I domaćim i stranim slavistima lako je okvirno razumjeti pjesmu, ali razumjeti točno značenjske nijanse riječi, primijetiti običnost ili neobičnost konstrukcije, prepoznati ton pjesme – to je puno teže i to se postiže samo sporim čitanjem, za koje danas više nitko nema vremena. Dubrovački seminar bio je prije svega prilika da se sporo čita. Ponekad su najbolji čitatelji starih tekstova stranci jer mi često mislimo da nešto razumijemo samo zato što nam zvuči poznato, dok stranci nastupaju s pretpostavkom neznanja i nerazumijevanja. Meni su naši razgovori bili vrlo korisni, ali kako izdanja u Stoljećima hrvatske književnosti ne predviđaju komentar uz pojedine tekstove, malo je od rezultata naših razgovora ušlo u izdanje. Možda bi za starije tekstove u ovoj biblioteci trebalo osmisliti drugačiju prezentaciju, uz više objasnidbenog materijala.

Pjesma Hanibala Lucića iz novootkrivene zbirke talijanskih stihova Sonetti, Venecija, 1556. i prijevod Borne Treske u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2023.

Ove godine obilježavamo 500. godišnjicu smrti Marka Marulića. Dvojicu renesansnih velikana osim mogućeg prijateljevanja (znamo da je Marulić napisao jednu latinsku pjesmu u kojoj je riječ o darovitom mladiću Hanibalu) povezuje i topos lažne skromnosti. Lucić tako piše za Robinju da je nedovoljno izvrsno djelo, a ona je danas vjerojatno njegovo najpoznatije djelo uz antologijsku Jur nijedna na svit vila. Je li topos lažne skromnosti konstrukt do kojeg su proučavatelji došli iz pozicije svog vremena ili uistinu svojedobno promućurno iskorišteno retoričko sredstvo?

Ne volim termin topos lažne skromnosti, nikad ga ne upotrebljavam, možda zato jer ga doživljavam pleonastičnim. U pisca je skromnost uvijek lažna: tko god je neko djelo dao nadvor, on mora to djelo smatrati vrijednim. Bi li moglo bolje? Naravno, uvijek, ali da je pisac uvjeren da nešto nikako ne valja, ne bi ga nitko mogao prisiliti da to objavi. Prema tome to nije nešto što bi posebno povezivalo Marulića i Lucića. Postoje, međutim, druge, puno važnije veze. U izdanju Lucićevih djela koje sam nedavno objavio naći će se dosta novina koje neće onome tko nije dobro upućen u dosadašnja znanja o Luciću biti odmah vidljive jer nisu posebno isticane. Primjer je jedna isprava iz 1516. godine sačuvana u Arhivu benediktinki u Hvaru koju je ukratko opisao zaslužni hvarski povjesničar Joško Kovačić. Riječ je o diobenom sporazumu između Hanibala Lucića i njegove sestre Lukrecije nakon smrti njihova oca. Kovačić primjećuje da se u ispravi spominje Lucićeva majka, Splićanka iz roda Petračić, da Lucić ima kuću u najstarijem dijelu Splita te pretpostavlja da se za vrijeme krvavog pučkog ustanka na Hvaru (1510–1514) Lucić vjerojatno sklonio u Split. Mogli bismo zaključiti da je, sa stajališta književnog povjesničara, isprava dovoljno obrađena i da je pitanje istraženo. Zaboravljamo, međutim, da povjesničari nemaju iste interese kao književni povjesničari i da u sažecima dokumenata, razumljivo, uvijek donose samo ono što im se čini najvažnije. Kada se pak vratimo ovoj ispravi, pisanoj latinskim jezikom i dosta teškoj za čitanje, saznat ćemo da je jedan od svjedoka pri sklapanju ovog sporazuma bio Frane Papalić, sin Dominika (Dmine) Papalića, Marulićeva prijatelja, a da je egzaminator bio Petar Lukarević (Srića), dakle upravo osoba koja se 1521. godine postarala da Marulićeva Judita u Veneciji ugleda svjetlo dana. Tako smo Lucića smjestili u samo središte Marulićeva kruga i time ojačali pretpostavku da je latinska pjesma koju Marulić upućuje nepotpuno imenovanom mladiću Hanibalu doista napisana za Hanibala Lucića.

Početak drame Robinja iz Skladanja izvrsnih pisan razlicih, Venecija, 1556, list G2r

Naslovni list Lucićeve talijanske zbirke pjesništva Sonetti, Venecija, 1556.

Dilema o prvoj višečinskoj drami hrvatske književnosti muči gotovo svakog kroatista pri susretu sa starijom i usmenom književnošću – je li prvo nastala Lucićeva Robinja, pa su onda nastale pučke usmene varijante ili obrnuto? A. Radić (1899) otkriva u makarskom primorju četiri varijante pjesama sličnih Robinji, kasnije se otkrivaju i druge. Koje Vi rješenje nudite?

Kao što me ne proganjaju misli o neistraženosti tako me ne muče ni dileme o Robinji i njezinim usmenoknjiževnim odjecima. Pitanje prvenstva uspješno je riješio još Branko Vodnik daleke 1909. godine, a svjedoci koji su poslije toga isplivali nisu u raspravu unijeli ništa što bi Vodnikove zaključke dovelo u pitanje. Također nema dvojbe da je takozvana paška dramska Robinja oblikovana prema Lucićevoj. O usmenim pjesmama o robinji koje spominjete treba uvijek razmišljati zajedno s paškom Robinjom jer one s njom tvore zajedničku sliku o sasvim izuzetnoj recepciji jednog našeg starijeg književnog teksta. Kada se godine 1846. u Zori dalmatinskoj pojavljuje anonimni tekst u kojem se prvi put opisuje paška pokladna igra o robinji, donose se i nepravedno zanemarene vijesti o njezinu porijeklu. „Govori se“, javlja anonimni pisac, „da umotvorac jest poznati i glasoviti Kasić [sic] od Paga, i da njegda u Mletcih natiskano bilo; no prem da sam o tomu mloge izpitavao i nagovorao, nitko mi bistro nije ništa znao kazati, niti mi je izručiti ili barem pokazati“. Dakle još je u prvoj polovici devetnaestog stoljeća na Pagu živjela predaja da je njihova Robinja uzeta iz tiskane knjige, a to što je Lucića u predaji zamijenio Kašić ne treba nas čuditi jer je Kašić Pažanima sigurno bio umotvorac nad umotvorcima. Popularnost Lucićeve Robinje možda se najbolje ogleda u činjenici da od drugog tiskanog izdanja njegovih hrvatskih djela, čiji sam jedini preživjeli primjerak nedavno našao u Parizu, Robinja preuzima ulogu naslova za čitavu knjigu, dok naslov prvog izdanja (Skladanja izvrsnih pisan razlicih, 1556) nestaje. Između 1556. i 1638. godine Lucićeva hrvatska djela izdana su čak četiri puta, od čega tri puta pod zajedničkim naslovom Robinja. S Robinjom se po broju starih izdanja može dakle natjecati samo Marulićeva Judita, koja je također tiskana četiri puta. Potrebno je više raditi na ranoj recepciji ne tek naših starih književnih djela nego naših starih knjiga, ali za taj posao u nas nažalost nema dovoljno razumijevanja čak ni u ustanovama kojima je to jedna od primarnih zadaća. Sve dok Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu bude branila istraživačima da za potrebe istraživanja samostalno slikaju – umjesto da naručuju i plaćaju – materijale kako bi im se olakšala proučavanja i usporedbe, ne možemo reći da nam je doista stalo da rasvijetlimo našu često raspršenu baštinu. Danas je lakše stare hrvatske knjige proučavati i uspoređivati u britanskim, francuskim ili talijanskim knjižnicama nego u našoj središnjoj knjižnici, a za to niti ima niti može biti opravdanja.

U Predgovoru Djela Hanibala Lucića navodite da je Lucićev sin Antun u Veneciji dao tiskati dvije knjige – u jednoj je okupljeno pjesništvo na hrvatskom jeziku, a u drugoj pjesme na talijanskom. Kako to da je talijanskim pjesmama priznatog hrvatskog autora trebalo toliko vremena da stignu do nas? Kakvu sudbinu predviđate za dio Lucićeva opusa na talijanskom jeziku?

Možda je prvo pitanje kakvu sudbinu predviđam za dio Lucićeva opusa na hrvatskom jeziku. Vidjeli smo da je Lucićeva Robinja ušla u puk, što znači da je za Lucića postojao popriličan interes iako se u tim putovanjima njegovo ime vremenom izgubilo. Danas pak uredništvo Stoljeća hrvatske književnosti, kojega sam odnedavno i sam član, vijeća o tome hoće li se djela Hanibala Lucića objaviti u nakladi od 300 ili 400 primjeraka. To nam jasno govori kakvu sudbinu za Lucićeva djela predviđa Matica hrvatska. Uvijek se računa da će dobar dio naklade, u ovom slučaju gotovo polovinu, otkupiti Ministarstvo kulture i medija, što znači da bi u Hrvatskoj trebalo naći samo dvjestotinjak zainteresiranih ljudi kako bi se naklada prodala. Pitat ćemo u knjižari Matice hrvatske koliko je primjeraka još uvijek dostupno sljedeće ljeto. Englezi imaju koristan izraz koji često čujem kad se nečemu ponadam, a koji bi ovdje mogao biti prikladan: don’t hold your ­breath.

Lucićeva zbirka talijanskog pjesništva donesena je u izvorniku i u prijevodu Borne Treske, mladog doktoranda koji u Italiji istražuje pjesništvo dubrovačkih i dalmatinskih renesansnih pjesnika pisano talijanskim jezikom. Prijevod je namjerno doslovan i prozaičan, jer mu cilj nije zamijeniti original nego tek biti pomoć u susretu s originalom. Moramo prihvatiti činjenicu da je hrvatska književnost ipak puno više nego hrvatski jezik jer je u starije doba pisana na više jezika. Moramo se truditi čitati i talijanskog Lucića kako bismo sami sebe potpunije razumjeli. Činjenica da za njega toliko dugo nismo znali najbolji je dokaz da našoj baštini nismo pristupali kako treba i da moramo bolje. Namjera mi je u ovom izdanju bila vrlo jednostavna: okupiti na jednom mjestu sva Lucićeva djela i učiniti barem mali korak naprijed u proučavanju ovog pjesnika koji nam svima može biti na diku. Važno je da naši stari pjesnici redovno izlaze u novim i različitim izdanjima jer se tako osigurava da se razgovor o njima nastavlja. Svako novo izdanje, ako je dobro napravljeno, ne bi smjelo zaključivati razgovor nego naprotiv otvoriti i omogućiti nove teme.