Korporativna investicija za široku publiku

„Razmislite o tome vi milijunaši na mnogim tržištima, kakva slava može biti vaša poslušate li naš savjet i pretvorite svinjetinu u porculan, grubu rudaču u isklesani kamen ili dionice željeznica u slikarska platna!“ – bio je to neobičan apel prvog predsjednika zaklade njujorškog Metropolitan muzeja Josepha Choate, koji je 1880. pozvao trgovce da daju priloge Muzeju razmišljajući o kupnji umjetnina prvenstveno kao o ulaganju u budućnost. Stotinjak godina kasnije, korporativno kolekcionarstvo postalo je svakodnevica koja ipak izaziva kontroverzije jer ga pojedini kritičari smatraju najistaknutijom manifestacijom privatnog bogatstva, dok drugi, pak, smatraju kako je riječ o inteligentnoj strategiji društveno odgovorna poslovanja. Bez obzira na to je li posrijedi ljubav za sakupljanjem ili strateško investiranje, korporativne zbirke uvijek izazivaju veliku znatiželju publike.

Iz postava izložbe: Kees van Dongen, Avenija Bois de Boulogne (portret Marcelle Léoni), 1916;
Louis Valtat, Žena sa psom, oko 1902. / Snimila Neva Žganec / PIXSELL

Zaklada sa sjedištem u Mostaru

Stoga ne čudi velik broj posjetitelja Galerije Klovićevi dvori koji dolaze razgledati remek-djela iz MTA zaklade strukturirana u izložbu naslovljenu Od boemstva do vječnosti. Ambiciozni projekt obuhvaća presjek umjetničkih stilova i pozicija od 1900-tih do 1970-ih s naglaskom na radove nastale unutar fovizma, kubizma, futurizma ili apstrakcionizma – najvažnijih svjetskih pokreta prve polovice prošlog stoljeća. Inače, zbirka MTA zaklade nastajala je tijekom posljednjih dvadesetak godina, njezino je sjedište u Mostaru, a dio je korporacije M. T. Abraham grupe, smještene u Tel Avivu, čije su primarne djelatnosti proizvodnja aluminija i obnovljivih izvora energije, trgovina i kulturna ulaganja. Zbirka okuplja djela važnih protagonista umjetničke scene poput Amadea Modiglianija, Louisa Valtata, Mauricea Vlamincka, Gabriele Münter ili Suzanne Valadon. Kako ističe ravnatelj Klovićevih dvora Antonio Picukarić, zbirka sadrži i djela umjetnika manje poznatih domaćoj publici, čiji je opus međunarodno relevantan, ističući slikarska djela Augustea Herbina čija se retrospektivna izložba upravo održava u Parizu. Izložba je koncipirana kronološki, po desetljećima, s vidljivom željom kustosice Natalyje Semenove da predstavi uistinu najvažnija djela zbirke. Iako se kustosica odlučila za iznimno gust izložbeni postav, izložba nije izgubila vidljivost i preglednost zahvaljujući konciznim, no istodobno upućenim tekstovima koje dočekuju posjetitelje na ulazu u izložbene prostorije. Izložbu otvaraju djela nastala u prvim desetljećima prošlog stoljeća pa je tako, unatoč skromnome formatu, slika nazvana Žena sjedi iz 1905. nedvojbeno remek-djelo zbirke MTA zaklade koje potpisuje Jean Metzinger. Posrijedi je rad međunarodno priznatoga francuskog slikara, teoretičara, pisca, kritičara i pjesnika koji je zajedno s Albertom Gleizesom napisao prvo teorijsko djelo o kubizmu. Ipak, najveću pažnju u izložbenom segmentu posvećenome prvim desetljećima prošlog stoljeća plijeni Ležeći akt I (Aurore) Henrija Matissea iz 1907. Promatrajući skulpturu, razvidna je umjetnikova pozornost koju pridaje interpretacijama ljudskog tijela, odnosno oslobađanje forme od anatomskih ograničenja, a koja ga se dojmila u afričkoj i egipatskoj tradicionalnoj skulpturi.

Henri Matisse, Ležeći akt I (Aurore), 1907.

Od cirkuske umjetnice
do slavne slikarice

Uz Matissea, pažnju plijeni još jedan biser zbirke. Riječ je portretu slavnog modela Marcelle Léoni, koju je Kees van Dongen predstavio gotovo androginom, krhkom, no senzualnom tjelesnom građom, snažno naglašavajući njezine oči. Sudeći prema pozornosti publike, najveći je izložbeni adut portret Annie Bjarne, popularnog i publici uvijek dragog Amadea Modiglianija iz 1919. O nastanku portreta riđokose Šveđanke koja smjerno pozira prekrštenih ruku i okolnostima njihova poznanstva u boemskoj pariškoj kavani La Rotonde doznajemo iz memoara njezine suputnice Tore Kingostreüm Putovala sam u Pariz. Inače, filmska sudbina, prerana smrt, ali i prepoznatljiv umjetnički rukopis oduvijek su privlačili brojnu publiku Modiglianijevim djelima.

Marie van Goethem kao Mala
četrnaestogodišnja plesačica, Edgar Degas * Snimila Neva Žganec / PIXSELL

Razdoblje od 1920. do 1930. godine obiluje kvalitetnim slikama poput djela Cune Amieta, Alberta Gleizesa ili Willarda Nasha, ali pravi mali slikarski biser je Mrtva priroda s uskrsnim jajima Gabriele Münter iz 1921. Gabriele Münter studirala je izvan službenih umjetničkih akademija u Münchenu i Düsseldorfu, jer su umjetničke škole bile zatvorene za žene. Njezine žive boje i hrabri obrisi donekle su potjecali od Gauguina i fovista kojima se divila. Usto, umjetnica je bila inspirirana bavarskom narodnom umjetnošću, posebice tehnikom oslikavanja reversnog stakla, što je razvidno u motivskim sklopovima izložene slike. Ubrzo nakon što je počela pohađati nastavu, Gabriele Münter povezala se s Kandinskim, što je rezultiralo plodnom profesionalnom i životnom vezom koja je trajala više od desetljeća. Nadalje, izvrstan je i Akt u krajoliku Suzanne Valadon iz 1923. koji prikazuje moćno žensko tijelo, teških udova i jedrih grudi, na obali rijeke. Rođena kao Marie-Clémentine, Suzanne Valadon bila je kći neudane kućne pomoćnice koja je odrasla na Montmartreu, boemskoj četvrti Pariza, uzdržavajući se od svoje desete godine. Radila je povremeno kao konobarica, dadilja ili cirkuska umjetnica, ali ju je pad s trapeza odveo u novome smjeru. Tako je od 1880. do 1893. bila model za nekoliko najvažnijih slikara svog vremena, uključujući Pierre-Augustea Renoira i Henrija de Toulouse-Lautreca. Iako si nije mogla priuštiti formalne satove umjetnosti, Suzanne Valadon spremno je učila od slikara iz svoje okoline. Bliski prijatelj i mentor Edgar Degas također ju je podučavao tehnikama crtanja i bakropisa, a ubrzo je od umjetničkog modela postala iznimno uspješna umjetnica koja je došla do vrhunca slave 1920-ih, mijenjajući paradigme prikazivanja ženskog tijela, te je za života organizirala čak četiri velike retrospektivne izložbe.

Novi životi Degasove balerine 

Treća izložbena dionica predstavlja radove nastale od 1940-ih do 1980-ih godina. Iako i ova dionica obiluje zanimljivim radovima Richarda Koppea, Edouarda Pignona, Jeana Deyrollea ili apstraktnim radom kultne Tamare de Lempicka, izložba kulminira Malom četrnaestogodišnjom plesačicom Edgara Degasa, čiji je izvornik predstavljen na pariškoj šestoj impresionističkoj izložbi 1881, u staklenoj vitrini koju je dizajnirao sam umjetnik. Degas je skulpturu plesačice napravio u vosku, obukao u baletnu suknjicu i korzet, a kosu joj ukrasio svilenom mašnom. Degasov model bila je djevojčica Marie van Goethem, kći pariškog krojača i pralje. To što je bila plesačica u pariškoj Operi zvuči kao uspjeh, no tada su dječaci zarađivali za život u rudnicima ili na farmama, a djevojčice su iznajmljivale svoja tijela. Iako poziv balerine zvuči kozmopolitski i legalno, prema tadašnjem francuskom zakonu, djeca su bila spolno punoljetna u dobi od trinaest godina, a od siromašnih se majki očekivalo da iza baletne pozornice svoje kćeri predstave muškim obožavateljima. Premda ne znamo je li Degasova skulptura plesačice svojevrsna kritika takvih običaja, znamo da Mala plesačica nije bila uspješna, jer ju je javnost odbacila kao nevrijedno umjetničko djelo. Stoga ju je Degas odbio ponovno pokazati ili prodati. Nakon njegove smrti, nasljednici su dali vosak izliti u bronci, u izdanju od dvadeset i devet primjeraka. Originalna voštana skulptura bila je u vitrini sve dok je 1956. nije kupio filantrop Paul Mellon koji ju je poklonio Nacionalnoj galeriji u Washingtonu, D. C. Ostali odljevi nalaze se u njujorškom Metropolitanu, pariškom Musée d’Orsay i ostalim umjetničkim institucijama poput MTA zaklade.

Nesumnjivo je razvoj suvremenih potrošačkih društava duboko utjecao na način na koji promatramo umjetnički svijet. Nekoć nepoželjna Van Goghova platna danas nose neprocjenjivu vrijednost svojim vlasnicima, a zaboravljena Degasova plesačica, iako reproducirana u dvadeset i devet primjeraka, postala je remek-djelo zbog kojega se čeka u redovima ispred muzejskih vrata. Najjednostavnije rečeno, sve je veći broj umjetnina koje treba željeti, stjecati, uživati i posjedovati. Međutim, ono što čini značajnu razliku između svih privatnih, korporativnih, ali i javnih zbirki jest činjenica da su uistinu otvorene za javnost, odnosno da oni koji njima upravljaju znaju predstaviti, osim investicijske, i njihovu nematerijalnu, istinsku vrijednost. U suprotnome, bez obzira na to jesu li osnovane privatnim ili javnim novcem, korporativne zbirke bez javne publike postaju tek nadmena demonstracija privatnog bogatstva, a muzejske zbirke nedostupne javnosti tek mrtvi kulturni kapital. Kada je riječ o kolekciji umjetnina iz M. T. Abraham grupe, sudeći prema velikom broju publike koja posjećuje izložbu, MTA zaklada je, nesumnjivo, opravdala svoje umjetničko i društveno poslanje.