Emotivna previranja i nesigurnosti kao lajtmotiv

Ovogodišnji 3. Zagrebački festival monodrame u organizaciji Teatra Gavran održan je od 21. do 28. svibnja u Polukružnoj dvorani Teatra &TD. Festival je otvorila Novorođena, predstava Umjetničke akademije u Splitu, odjela za Kazališnu umjetnost u izvedbi Dee Marije Računica u režiji i pod mentorstvom Gorana Golovka. Računica u ovom svom autorskom i diplomskom projektu igra majku koja se bori s postporođajnom depresijom.

Petra Svrtan kao Sara u predstavi Digitalno sama / Snimio Filip Milković

Monodrama započinje videosnimkom neznane djevojčice koja se igra s lutkom bebe vozeći je u malim kolicima. Naivnu, idiličnu djetinjastu viziju majčinstva prekida duga snimka plača novorođenčeta, na što Dea Maria Računica sporo ustaje iz kreveta, jasno dajući znakove iscrpljenosti. Na sceni se nalaze dva crna postolja na kojima će glumica na mikrofon govoriti svoje intimne misli i osjećaje s kojima se bori otkako je postala majka, ili kako ona sama kaže, ona je također novorođena, u smislu svoje nove uloge kojom je postala odgovorna za biće koje je donijela na svijet. Tu će tvrdnju Dea Maria Računica na kraju simulirati kada razmota smotuljak koji je dotad služio kao dijete da bi se njime koristila kao svojom posteljicom iz koje će na kraju izaći samouvjereno. Iako se isprva čini da je mlada majka samohrana, kasnije se otkriva kako postoji partner, suprug, kojem bebin plač ne remeti san jer on spava u odvojenoj sobi. Dok se junakinja pred suprugom pretvara da joj ne treba pomoć oko njihove kćeri, u svojoj će samoći jasno i direktno izraziti potrebu za emotivnom podrškom koja joj nedostaje.

Možda najjači trenutak monodrame je glumičino vrištanje bez glasa, praćeno snažnom bolnom grimasom dok u rukama drži smotuljak. Premda je izbor teme pohvalan jer se postporođajna depresija, ali i generalna otvorenost o majčinstvu kao ne posve blaženom stanju i iskustvu, i dalje tabuizirana, samoj monodrami nedostaje razrađenosti i dubine u izvedbi. Sretan kraj „ozdravljenja“ dolazi vrlo naglo, nakon što je Dea Maria Računica došla do točke pucanja i vrisnula na uplakanu kćer, ona sjeda u publiku i sama sebi izgovara riječi podrške koje se uglavnom svode na riječi razumijevanja.

Samoće kao konstanta

Digitalno sama Dine Vukelić također tematizira žensku samoću s fokusom na povlačenje unutar svoja četiri zida i življenje u virtualnim prostorima kao što su društvene mreže na kojima se stvarni odnosi zamjenjuju parasocijalnima. Jezik kojim se govori u monodrami usko je vezan za današnju mladež koja u govoru miješa žargon podneblja i anglizme, pokazujući time jaku prisutnost engleskog jezika u svakodnevnici, napose na internetu.

Petra Svrtan igra protagonisticu Saru koja se svim silama trudi uklopiti u svoju okolinu iznova rekonstruirajući svoj izgled i stil od adolescencije pa sve do danas – točnije do pandemije. Za razliku od možda većine ljudi koji su život rado provodili izvan svojih domova i soba, Sari su pandemija i lockdown bili san snova, jer je svoju svakodnevnicu mogla u potpunosti provoditi unutar svog doma, uživajući sve blagodati suvremenog doba kada joj na kućnu adresu može stići što god poželi, a posao instruktorice skandinavskih jezika također može obavljati od kuće. Sara će pak svoju točku pucanja doživjeti kada joj se raspline ljubavna fantazija s jednim od polaznika, nakon čega se potpuno povlači u sebe i svoj mali stan u kojem je od scenografije i rekvizita sagradila improviziranu splav. Uspoređujući njezin unutrašnji nemir s onim lika majke iz predstave Novorođena, Petra Svrtan uspješnije ga dočarava simulirajući duži protok vremena i snimkom vlastitih intruzivnih misli iz offa. Ipak, sam kraj je ambivalentan – je li junakinja prešla crtu gdje počinje život ili san, ostaje publici na izbor. U svakom slučaju, ona je korak, u nekom smjeru, napravila.

Istoimena junakinja monodrame Visibaba, koju igra odlična Lana Barić, također se mora nositi s etiketom socijalno neprilagođene i osamljene žene prema kojoj njezina bliska okolina ne pokazuje razumijevanje. Poput protagonistice monodrame Digitalno sama, i Visibaba želi živjeti svoj život autentično, iako se nalazi u bolničkoj čekaonici očekujući smrtnu presudu. Ipak, sentiment koji prevladava u ovoj monodrami mnogo je komičniji od Dee Marije Računica i Petre Svrtan. Problemi i brige koje muče Visibabu pomalo su bizarne prirode u odnosu na to kako je ona predstavljena u tekstu – povučena, ali strastvena čitateljica i knjižničarka – s onime što ona izgovara na sceni i prije ostavlja dojam vrlo asertivne osobe. To ipak ne znači da ovo dvoje ne može ići ruku pod ruku, ali se stvara suprotan dojam od onog što se nagoviješta. Priče i stavovi koje Lana Barić bez greške izgovara ostavljaju dojam da je Visibabin unutarnji život, ako ne i ovaj vanjski, vrlo osebujan, čak maštovit. Lana Barić je, uz redateljicu Sanju Milardović i dramaturginju Nikolinu Rafaj, konstruirala zanimljiv, čak zabavan ženski lik koji je teško ukalupiti u stereotipe koji bi se Visibabi mogli pripisati. Ono što Visibaba dijeli s Novorođenom i Digitalno samom jesu unutrašnja emotivna previranja, ali i svijest kako ih nitko neće doći spasiti iz njihovih egzistencijalnih kaljuža sve dok se same ne usude na taj prvi korak.

Traume i radosti odrastanja

Gabrijel Perić u predstavi Čitač ljudi, u režiji Roberta Raponje i produkciji Teatra Fort Forno, kreira lik dječaka čije je odrastanje obilježeno ponašanjima koja na prvu mogu djelovati tipično dječje „iščašenim“. Njegova „iščašenost“, međutim, nije posljedica kaprica, već stvarne drukčijosti. Od kreativne percepcije stvari oko sebe (osobito povezanih s hranom, što predstavi omogućuje da, ne baš najsretnije, integrira promicanje hrvatske poljoprivrede) do mucanja, Perićev je lik odmaknut od običnosti. Glumac to prikazuje naglašeno artificijelnim, često neprirodnim i izrazito naglašenim sredstvima pokreta i glasa, što je tijekom izvedbe provedeno konzistentno, no ne pokazuje se uvijek kao uspješan pristup, osobito kako predstava napreduje. Naime, unatoč izmjenama u motivima koji se obrađuju, ostaje snažan dojam kako se Perić ne pomiče mnogo, već ostaje konstantno u svom artificijelnom, značenjski naglašenom, no pomalo „crtajućem“ karakteru. Predstava ima i interaktivnih trenutaka, posebno na samom kraju, kada glumac publici podijeli kartone na kojima su crteži, uključujući tako izravno gledatelje u poantu. Ipak, do tada je ona jasna, a događaji ocrtani prilično precizno te se čini kako za takvim završetkom i nema previše potrebe. I kod Čitača ljudi mogu se iščitati slične preokupacije kao u Novorođenoj, Visibabi i Digitalno samoj, iako su naglasci, naravno, drukčiji. Opet su tu nesigurnosti, ovaj put prikazane kroz proces odrastanja, emotivna previranja identiteta i prihvaćanje karakternih različitosti. Utoliko Čitač ljudi ima izraženu edukativnu komponentu, osvješćujući odrastanje kao traumatično razdoblje traženja identiteta i prihvaćanja nesigurnosti.

Tijekom Festivala izvedeno je još nekoliko predstava (This is my thruth, tell me yours Jasne Jasne Žmak, Dnevnik supermame Jelene Hadži-Manev te Bit će sve u redu, predstava Teatra Gavran posljednje večeri Festivala, izvan konkurencije). O nagradi Festivala, nazvanoj Zlatna krila, odlučivao je žiri koji su činili Branka Cvitković, Vesna Muhoberac i Dubravko Jelačić Bužimski. Odlučili su je dodijeliti Petri Svrtan za ulogu Sare u predstavi Digitalno sama. Žiri je, između ostalog, naveo: „U nagrađenoj monodrami glumica prezentira svoje pjevačke, plesačke i glumačke izvedbene talente, ogoljujući se pred publikom u intimističkom suprostoru, mijenjajući unutarnje i izvanjsko laganim i spretnim pomicanjem dijelova fragmentirane scenografije i položaja tijela sinusoidalno, od depresivnoga ležanja na početku predstave, do hipersenzibilne euforije zbog računalnih kontakata i razočaranja zbog vizualnih spoznaja svakodnevice izvan četiriju zidova iz kojih je pogled na život izazovni, ali zamućeni računalni prozor nijemih digitalnih glasova koji je destabiliziraju i postaju sveprisutni kaos misli i spoznaje“.