Četiri i pol stoljeća kajkavskoga

U stoljeću kada je na Krku isklesana Bašćanska ploča, prije gotovo tisuću godina, jedan je svećenik u današnjem hrvatskom glavnom gradu na biblijske margine zapisivao kajkavske riječi. To su ujedno najstarije poznate nam potvrde onoga što danas smatramo sjevernim hrvatskim narječjem, a u prošlosti je živjelo i kao kajkavski književni jezik. Na pola puta od Radonove Biblije do danas objavljen je 1574. kajkavski prvotisak, pravni spis Ivana Pergošića naslovljen Decretum, a za njim su do hrvatskoga narodnog preporoda uslijedili mnogobrojni raznovrsni kajkavski tekstovi iz različitih područja ljudske djelatnosti kojih se doticao žitelj sjeverozapadne, ondašnje Banske ili civilne Hrvatske. Sačuvani su tako do danas kajkavski jezični spomenici medicinski, veterinarski, pravni, ekonomski, gospodarski, matematički, astrološki, leksikografski i književni, od kojih su jedni prijevodni, a drugi originalni, jedni vjerski, a drugi svjetovni.

Sudionici skupa u perivoju Dvorca Batthyany u Ludbregu

S margina (ponovno) u središte znanstvenoga interesa

Kajkavski se književni jezik tijekom središnjega razdoblja svoje pisane povijesti (od polovice 16. do polovice 19. stoljeća) razvijao u stilu standardnoga jezika te je u 19. stoljeću, tada već opisan u šest gramatika s leksikom popisanim u tri veća i nekoliko manjih rječnika, dospio do statusa jezika koji se 1832. predavao kao kolegij na Zagrebačkoj akademiji. Spletom povijesno-političkih okolnosti, književnu je kajkavštinu u trenutku njezine najveće izgrađenosti zaustavio ilirizam, a u stoljećima koja su uslijedila književnokajkavske teme potisnute su na margine znanstvenoga interesa i hrvatskoga kolektivnog sjećanja.

Kako ove godine slavimo 450. obljetnicu od objave kajkavskoga prvotiska, taj se veliki jubilej činio prikladnim povodom za organizaciju znanstvenoga skupa koji bi prizvao u sjećanje pisanu kajkavsku riječ i odao joj počast. U tom su se poslu udružila dva zavoda Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koja djeluju na području sjeverozapadne Hrvatske, Zavod za lingvistička istraživanja u Zagrebu i Zavod za znanstveni rad u Varaždinu, kako bi u kajkavskim gradovima Varaždinu i Ludbregu priredila trodnevnu kajkavološku gozbu naziva Četiri i pol stoljeća kajkavske pismenosti. Uz 450. obljetnicu kajkavskoga prvotiska: Ivan Pergošić, Decretum, 1574.

Od 23. do 25. svibnja na kajkavskom se stolu našlo pregršt zanimljivih jela u metaforičkom i doslovnom smislu, a o kajkavskim je temama govorilo više od četrdeset sudionika skupa s nekoliko hrvatskih fakulteta, sveučilišta i veleučilišta – zagrebačkog, riječkog, pulskog, zadarskog, zaprešićkog, s raznih znanstvenih institucija – Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Instituta za hrvatski jezik, Staroslavenskog instituta, Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, Državnog arhiva u Varaždinu, iz više osnovnih škola i udruga smještenih na području kajkavske Hrvatske te iz privatnih tvrtki koje svojim poslovanjem pomažu osnažiti lokalni kajkavski jezični identitet.

O kajkavskom se zborilo mnogo, iz više znanstvenih i stručnih vizura.

Naslovnica Decretuma Ivana Pergošića, prve tiskane
knjige na kajkavskom jeziku iz 1574.

Dva otkrića: Eneida i Kuran
na kajkavskom

Filolozi su govorili o njegovim starijim rukopisnim zapisima koji su nastali u povijesnom doticaju kajkavskoga s latinskim i starocrkvenoslavenskim jezikom (Andrea Radošević, Samanta Milotić Bančić, Karmen Levanić, Ivana Posedi i Nada Bulić). Podsjetili su nas na Pergošićev editio princeps, njegovo značenje u povijesti kajkavske knjige (Diana Stolac) te na mogućnosti suvremenih tehnologija digitalizacije koje će olakšati daljnja proučavanja kajkavskoga književnog jezika i njegove norme (Vuk-Tadija Barbarić i Marijana Horvat). Trostoljetna kajkavska pismenost smještena je i prikazana u europskom kontekstu od 16. do 19. stoljeća (Alojz Jembrih), a posebna je pažnja na skupu posvećena kajkavskim autorima i djelima nastalima u 19. stoljeću. Govorilo se tako o Ludbreškoj pjesmarici (Jasmina Lukec), o ponovljenom, štokaviziranom izdanju pr(a)voga hrvatskog Petrice Kerempuha (Bojana Schubert), o Stolětnom Horvatskom Kolendaru iz 1849. (Marin Andrijašević) te o takozvanom „posljednjem Mohikancu“ stare kajkavske pismenosti, Ignacu Kristijanoviću, kao prevoditelju kajkavske Biblije (Barbara Šebih Golub i Dubravka Ivšić).

Među spomenutim devetnaestostoljetnim temama posebno se ističu dva hvalevrijedna otkrića koja bacaju novo svjetlo na ukupnu povijest kajkavske pisane riječi. Prvo se odnosi na pronalazak dosad nepoznatog rukopisa Franje Koritića koji svjedoči o jedinom književnokajkavskom pokušaju prijevoda Vergilijeve Eneide, a koji je – u prijepisu druge ruke – nedavno u Pragu otkrio Ivan Lupić. Drugo govori o anonimnom zagrebačkom fragmentu prijevoda Kurana na kajkavski književni jezik, što je ujedno prvi pokušaj prijevoda toga djela u jugoistočnoj Europi, a pronašle su ga i o njemu izvijestile Barbara Štebih Golub i Ermina Ramadanović. 

Počast jednome od najvećih kajkavologa

U sekciji posvećenoj Miji Lončariću dijalektolozi su odali počast jednome od najvećih kajkavologa prošloga i ovoga stoljeća, koji nas je lani prerano napustio. O životu, radu i kajkavskim temama kojima se zanimao profesor Lončarić znalački i s poštovanjem govorile su Marija Znika, Ivana Kurtović Budja, Anita Celinić, Mira Menac-Mihalić te Marija Malnar Jurišić.

Romanističko-kroatistički trojac udružio se u istraživanju ugroženih kajkavskih govora u rumunjskoj Keči (Petar Radosavljević, Ivana Olujić i Sandra Požar), a povjesničar Vladimir Huzjan osvrnuo se na kajkavske psovke i uvrede u Varaždinu između dva svjetska rata.

Književni i likovni kritičari govorili su o kajkavštini u suvremenoj književnosti, glazbi i ilustraciji (Boris Beck, Mario Kolar, Klara Macolić Kuparić), a predstavnici privatnih tvrtki osvrnuli su se na stanje digitalizacije starih kajkavskih knjiga, otvoreni pristup toj građi (Danko Tkalec, Point d.o.o.) te na mogućnosti i prakse promicanja kajkavskih jezičnih i kulturnih motiva u knjigama za djecu, kao i suvenirima lokalnih kajkavskih zajednica (Grgo Petrov, Studio Disegnat).

Kajkavski u školama?

Nekoliko izlaganja posvećeno je važnoj temi odnosa službenoga kurikuluma za predmet Hrvatski jezik prema kajkavštini. Marina Marinković predstavila je projekt Kajkaš KAJ? koji provodi u suradnji s udrugom Kajkaviana, a kojem je osnovni cilj utvrditi koliko djeca osnovnoškolskog uzrasta danas još govore kajkavski. Govorilo se nadalje o zastupljenosti novije kajkavske književnosti u školskom kurikulumu (Danica Leštek), o izradi prijeko potrebne kajkavske čitanke za učenike osnovnih škola (Valentina Šinjori) te o mogućnostima prilagodbe starokajkavskih tema, poput primjerice prvoga tiskanog hrvatskog matematičkog priručnika Aritmetike horvatske iz 1758, u suvremenoj nastavi hrvatskoga jezika i matematike (Nika Komar i Marko Brodarić).       

O tome kako se na predilirskom kajkavskom, ali i u Americi 18. stoljeća, kuhalo i ponašalo oko stola izvijestili su Mateja Šporčić, Anja Nikolić-Hoyt i Alexander D. Hoyt. Iz njihovih smo izlaganja saznali da je onodobno bila popularna juha od želve, kao i anglijanski budin (puding). U istom tematskom bloku hotelijer i ugostitelj Zlatko Puntijar počastio je skup svojim izlaganjem, ali i jelima priređenima prema recepturi iz prve kajkavske tiskane kuharice, Nove skup složene zagrebečke sokačke knige, koja je 1813. objavljena u Zagrebu. Nezaboravni Puntijarovi knedlini s jabukama vode nas prema društvenom dijelu programa u kojem su sudionici skupa u četvrtak imali priliku pogledati kajkavsku predstavu Kisela krv u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, dok je u petak u ludbreškom Dvorcu Batthyany otvorena izložba reprezentativnih starih kajkavskih knjiga o kojima skrbi udruga Kajkaviana iz Donje Stubice. U perivoju ispred Dvorca povodom kajkavske obljetnice, a uoči skupa, zasađen je Kajkavski poetski gartlic, dišeči poetski vrt koji izborom stihova slavi lijepu kajkavsku književnost.

O kajkavskim književno-jezičnim temama ima se što za reći i treba se još govoriti u znanstvenim i stručnim krugovima, a Akademijin skup Četiri i pol stoljeća kajkavske pismenosti održan u Varaždinu i Ludbregu povodom obljetnice kajkavskoga prvotiska bio je uspješna i ugodna, nikako ne i posljednja prilika za to.