Borba protiv genocida postaje globalna

Dana 23. svibnja u 12 sati zazvonila su zvona svih hramova Srpske pravoslavne crkve. To je učinjeno kako bi se spriječilo usvajanje „antisrpske“ rezolucije Opće skupštine UN-a o međunarodnom danu kojim bi se obilježio genocid u Srebrenici, čije se izglasavanje očekivalo isti dan predvečer. Na sastanak UN-a hitno je doletio i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji se prethodno također javno molio za neuspjeh rezolucije. Veliki skupovi održani su ne samo u Srbiji, već i u susjednim zemljama, posebice u Crnoj Gori, s ciljem stvaranja pritiska na vlade tih zemalja da ne podrže rezoluciju. A uslijedila je i medijska kampanja skandaloznog lidera Republike Srpske Milorada Dodika o proglašenju neovisnosti tog entiteta, baš kao što je to radio i prethodnih godina.

Rezolucija UN-a nije osudila srpski narod već politiku i počinitelje genocida – na slici prosvjedi protiv Rezolucije / Snimio R.R. / ATA / PIXSELL

U srpnju 1995. godine, u bosanskom gradu Srebrenici, trupe Republike Srpske pod zapovjedništvom ratnog zločinca Ratka Mladića masakrirale su više od 8000 muškaraca bošnjačke nacionalnosti, a taj je zločin naveo zapadne snage na akciju protiv političke i vojne vrhuške bosanskih Srba. Potom su Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju u Hagu i Međunarodni sud Ujedinjenih naroda nizom odluka zločin u Srebrenici priznali kao genocid. Štoviše, Srbi – tužitelji i suci Suda BiH – dali su važan doprinos utvrđivanju činjenica o genocidu. Nakon provedenih istraga o ratu i ratnim zločinima, procesuirali su i osudili ratne zločince koji su počinili genocid. Ali – i to je važno – ne Srbe općenito kao cijelu etničku skupinu. U nacrtu rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a iz 2015, koji je blokirala Rusija, nije bilo optužbi usmjerenih protiv svih Srba. Zato je sadašnja rezolucija stvorila „antirezolucijsku koaliciju“ njezinih protivnika – Srbija, Republika Srpska i iza njih Rusija, te nekoliko desetina zemalja Trećeg svijeta.

Diplomatska inicijativa Srbije

Počeo je diplomatski rat čija je svrha bila spriječiti izglasavanje dokumenta u Općoj skupštini UN-a. Predsjednik Vučić i šef srbijanskog ministarstva vanjskih poslova održali su sastanke s gotovo stotinjak predstavnika drugih zemalja. Vučić je osobno u UN-u uporno pokušavao uvjeriti svoje sugovornike da podrže srbijansko stajalište o sprečavanju rasprave o dokumentu, te pokušavao blokirati njegovo kretanje birokratskim hodnicima. Ključni argument Srbije je da će usvajanje ove rezolucije navodno dovesti do kritične eskalacije situacije na Zapadnom Balkanu, sve do izbijanja novog rata. Nije mogao šutjeti ni Milorad Dodik, koji je odmah izjavio da će se, ukoliko rezolucija sutradan bude usvojena, Republika Srpska „povući“ iz BiH, jer sama rezolucija ima za cilj „zatvaranje“ RS-a. Uz potporu ruske diplomacije, oba srbijanska čelnika stalno su naglašavala kako se u rezoluciji navodno cijeli srpski narod optužuje za „genocid“.

„Od trenutka donošenja rezolucije 2015. godine, jedini cilj, jedina namjera je bila da se moralna i politička krivnja svali na jednu stranu, na jedan narod. Narod Srbije i Republike Srpske kao dijela BiH“, rekao je na sastanku UN-a Aleksandar Vučić. Prema njegovim riječima, ova rezolucija nema drugu svrhu osim „da nam se stavi žig na čelo“ jer „svi ljudi koji su optuženi u vezi sa Srebrenicom, bilo da se radilo o zločinu, genocidu, masakru, kako god to nazvali, bili su već osuđeni na zatvorske kazne“. A da bi njegove riječi bile efektnije, na skup UN-a donio je srpsku zastavu prebacivši je preko ramena.

Rezolucija koja je podijelila UN

Međutim ti oblici pritiska srbijanskog predsjednika nisu uspjeli. Opća skupština UN-a odobrila je 23. svibnja rezoluciju kojom se 11. srpnja utvrđuje kao Međunarodni dan sjećanja i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine. Osim toga, rezolucija bezrezervno osuđuje postupke koji veličaju pojedince osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujući i odgovorne za genocid u Srebrenici. Ujedno se u rezoluciji ističe važnost dovršetka procesa pronalaska i identifikacije preostalih žrtava genocida u Srebrenici i njihovog dostojanstvenog pokopa, te poziva na nastavak kaznenog progona svih odgovornih za ovaj genocid.

Opća skupština UN-a 23. svibnja
usvojila je Rezoluciju o genocidu u Srebrenici

Rezoluciju su pokrenule Njemačka i Ruanda (zemlje koje su se u svojoj povijesti vrlo blisko susrele s genocidom i razumiju njegovu opasnost za čovječanstvo), a koautori su 36 država članica UN-a. Za ovu rezoluciju glasale su 84 zemlje članice UN-a, 19 je bilo protiv, 68 je bilo suzdržano, a 23 nisu sudjelovale u glasanju. Koalicija zemalja koje su glasale protiv priznanja, a koju je srbijanski predsjednik uspio mobilizirati, dovoljno govori. Uglavnom uključuje zemlje koje imaju znatne probleme s ljudskim pravima: Bjelorusiju, Kubu, Kinu, Sjevernu Koreju, Nikaragvu, Rusiju. Očekivano, podršku Srbiji pružila je i prijateljska Mađarska. Nacrt rezolucije, na inzistiranje Crne Gore, dopunjen je kako bi se dodatno naglasilo da dokument „nije usmjeren protiv nijedne nacije ili naroda“ i da se osuda odnosi samo na „konkretne počinitelje“.

Međutim ovaj amandman samo je izazvao histeriju u Srbiji, jer je kritičarima rezolucije uskratio izuzetno važan argument. Došlo je do toga da je Vučić optužio Crnu Goru za „prljavu igru po narudžbi“. Ovaj je sukob podijelio regiju – i kao rezultat toga, sve zemlje bivše Jugoslavije (osim Srbije, naravno) podržale su rezoluciju – a to je samo povećalo razmjere poraza Srbije i njezinih ruskih saveznika.

Je li se ovo rješenje moglo izbjeći? Vjerojatno. Da aktualne srbijanske vlasti ne žmire na široku rehabilitaciju Ratka Mladića i drugih ratnih zločinaca, za ovom rezolucijom ne bi bilo potrebe. Dovoljno je podsjetiti da su parlamentarci Republike Srpske 18. travnja prihvatili izvješće kojim se negira genocid u Srebrenici. No, ostaje zanimljivo pitanje: zašto je odlučeno da se glasanje u Generalnoj skupštini održi ove godine, a ne sljedeće, kada se obilježava 30. godišnjica genocida u Srebrenici, i što bi bilo vrlo logično i opravdano?

Važnost Ukrajine i Bliskog istoka

Zapad je umoran od financiranja infrastrukturnih projekata Aleksandra Vučića, koji širi suradnju s Kinom, odbija podržati Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Europske unije (ZVSP) i ne pridružuje se antiruskim sankcijama, održava bliske odnose s Putinom, a također ne želi napredak u normalizaciji odnosa s Kosovom. A pritom se te akcije odvijaju pod krinkom parola o nastavku europskih integracija. Dodik svojim separatizmom zaista gura regiju u duboku vojno-političku krizu na pozadini sve dublje financijske i ekonomske krize u RS-u, smanjenja investicija i sve većih problema s isplatom mirovina i plaća. A novca se daje sve manje, čak je i Mađarska (posljednja nada) do sada osigurala tek 50 milijuna od 350 milijuna eura koliko je obećavano proteklih godina. U takvim okolnostima Dodik je već napravio prvi ustupak: pristao je provesti odluku Visokog predstavnika Christiana Schmidta i održati lokalne izbore u listopadu, kako to traži bosanskohercegovačko zakonodavstvo. A takvi ustupci bitno slabe Dodikove prijetnje da će početi raditi na „mirnom razgraničenju“, kako je najavljeno uoči glasanja u UN-u.

Kao što vidimo, EU i SAD prelaze s poziva na poštovanje međunarodnog prava i ispunjavanje svojih obveza na konkretniju i oštriju politiku usmjerenu na očuvanje mira i stabilnosti na Zapadnom Balkanu i ograničavanje ruskog utjecaja u regiji. No, Rusija će također pokušati potaknuti neprijateljstvo među narodima u regiji, spekulirajući sada o rezoluciji UN-a. Svjetska zajednica ispunila je svoju moralnu dužnost i uskoro će, 11. srpnja, obilježiti sjećanje na žrtve genocida ne samo u Srebrenici, već i u drugim zemljama. Borba protiv onih koji negiraju manifestacije genocida postaje globalna. To plaši mnoge zemlje koje su glasale protiv ili su bile suzdržane.

Donesena odluka važna je i za Ukrajinu, jer je svijet vidio zločine koji su počinili ruski okupatori. I koje treba kazniti. A rezolucija, koja je upravo odobrena u UN-u, stvara uvjete za učinkovitu borbu protiv genocida i kazne za njegovo počinjenje na najvišim instancama međunarodnih institucija. To također ohrabruje i nastojanja Međunarodnog kaznenog suda oko očiglednih ratnih zločina u Izraelu i Palestini, ali i u mnogim drugim dijelovima svijeta. Situacija na Bliskom istoku i u Ukrajini definitivno je uvod u širi globalni obračun s onim vladama koje smatraju da mogu nekažnjeno počiniti ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, a osobito genocid.

* * *

Theurgija

Bijeli srebrenički nišani, tko li vas ukrade posjetom sablažnjivim, i kakvom razvidnom igrom nesmiljeni ubojice odvuku pažnju s vaših zabata? Zar je tuga ras­cvjetana poput ljiljana umijesila tijesto za gorki kruh sveiznova? Što nam je jesti, koju hranu blagovati u smiraju dneva koji podsjeća na počinak? Muški je počinak koji ne ima riječ za milinu pokreta i slomljenost stapki što rastu k nebu iz zemlje crnice. Tamo negdje kraj Foče — povijest se ponavlja, braćo, i Go­ra novo slovo o jamama i očima izljuštenim iz orbita poput slijepog sunca visi nad Drinom i proriče, riče bolno kano smrtno ustrijeljeni jelen, dozivljući žen­ke koje u razdvojenosti i ne slute strašan kraj. Osam tisuća, osam tisuća, osam tisuća — i tako osam tisuća puta izgovorit poimence svaku Božju dušu, brata čo­vjeka. Poput stada ovaca odvedenih na klanje, neduž­nih, neupućenih u zlo. Nermine, dođi amo, dođi da me zagrliš u gustoj šumi, dodaj mi ruke svoje, sine, da ih posu­dim vječnosti, tvoj babo! Zaštićena zona, mračno sunce.

Drago Štambuk, iz zbirke Theurgija