Tri predstave s njujorške scene u proljeće 2024.
Kazalište je odnos razobličavanja krhkosti, kao da poručuju tri predstave pogledane ovog proljeća na pozornicama „glavnog grada svijeta“, američkog New Yorka. Scene tog grada, ne škodi ponoviti, dijele se u tri kategorije. Teatri koji imaju više od pet stotina mjesta i program im se sastoji od velikih ansambl-spektakala nazivaju se brodvejskim kazalištima, iako ih je tek nekoliko zaista i smješteno na golemoj i dugoj Aveniji Broadway. Manja kazališta, koja imaju između stotinu i pet stotina mjesta, skupno se nazivaju off-Broadway, dok se ona najmanja (nude manje od sto stolica u gledalištu), ali i, u pravilu, najinovativnija i najprogresivnija tituliraju kao off-off-Broadway. Tri takva kazališta i njihove predstave povod su ovome tekstu.
The Performing Garage (naziv nije slučajan, prostor je zaista, prije nego što je pretvoren u kazališni, služio kao garaža i radionica – vidljivo je to i iz velikih podiznih vrata koja mu još uvijek zatvaraju stranu) dom je kazalištu The Wooster Group, koje ime nosi po ulici u kojoj se njihovo „garažno“ kazalište nalazi. The Wooster Group, koju još uvijek vodi jedna od osnivačica, Elisabeth LeCompte, u prostoru u Ulici Wooster naslijedila je The Performance Group, kazalište kojem je glavni pokretač, kreativni zamašnjak i ideolog bio slavni Richard Schechner. Estetika koja se od početka veže uz The Performing Garage i sve njezine stanovnike snažno je eksperimentalna i okrenuta prema rušenju konvencija, smisla, pomicanju granica izvedbe u apsurd, ali i korištenju tehnologija, osobito videa i animacije.
Simfonija štakora (Symphony of Rats) drama je Richarda Foremana, koju je The Wooster Group prvi put izveo davne 1988. Tada ju je režirao sam Foreman, dok su novu produkciju, koja je premijerno izvedena 27. ožujka, a pogledana na izvedbi 18. travnja, režirale Elisabeth LeCompte i Kate Walk. Na sceni se odvija priča o sumanutom predsjedniku SAD-a, koji se, kako radnja napreduje, sve više gubi u irealnostima, prohtjevima koji nemaju doticaja sa stvarnošću i realnim ulogama te najmoćnije osobe na svijetu. Tako se pozicije moći okreću naopako, što je stari satirični postupak, no on ovdje ne staje u rušenju slike koju je stvarnost ionako već izobličila u mjeri u kojoj bi to u kazalištu vjerojatno, da se u stvarnosti nije dogodilo, izgledalo neuvjerljivo. Predsjednik (igra ga Ari Fliakos) nije, zapravo, meta oštrice ove predstave. On je veliko dijete, koliko potencijalno opasno, toliko i bezopasno jer neće učiniti ništa. Oni oko njega, pomagači, komentatori, svi koji udovoljavaju njegovim prohtjevima stvarna su satirička „knedla u grlu“, utjelovljenje gorkog smijeha zapitanosti.
Niall Cunningham, Andrew Maillet, Tavish Miller, Guillermo Resto, a osobito Jim Fletcher i Mischaela Murphy iznimno su precizni i zabavni u britkim koreografijama koje prate replike „woosterovski“ tipično pomaknute na sam rub semantičkog polja, tamo gdje istovremeno izazivaju čuđenje i zabrinutost. Redaju se bizarnosti, predsjednik poželi sladoled, uslužni mu ga pomoćnici donesu, što je povod za teško prepričljivo poigravanje tim simbolom djetinjstva, slika se njegov „portret“... Putuje se u svemir, na scenu dolaze štakori u različitim obličjima, jednom kao minijaturne igračke, drugi put kao koreografirani glumci. Cijeli jedan segment posvećen je dijalogiziranju s animiranim likom s videoprojekcije, koji podsjeća na dječje crteže.
New York Iz predstave Simfonija štakora (Symphony of Rats) u produkciji The Wooster Group / Snimio Spencer Ostrander
Predstava je strukturirana epizodično, no sve su epizode minuciozno povezane karakterima likova i atmosferom koja se ne gradi na značenjima, već na njihovom stalnom razbijanju i poigravanju. Simfonija štakora podsjeća i upućuje u granice ljudske gluposti, čineći to na istovremeno zabavan i pomaknut, ali i zabrinut i upozoravajući način.
La MaMa, nazvana po nadimku svoje osnivačice Ellen Stewart, kultna je, pomalo i nulta točka njujorške eksperimentalne scene. Osnovana 1961, La MaMa do danas ujedinjuje nekoliko dvorana, kazališnih arhiva i muzeja, kontinuirano udomljujući brojne nezavisne scenske projekte.
Theodora Skipitares, redateljica, kreatorica lutaka i scenografkinja, u najvećem La MaMinu izvedbenom prostoru, Dvorani Ellen Stewart, postavila je Četiri života (Four Lives, premijera 4. travnja, predstava pogledana 20. travnja). Kako objašnjava u programskom letku, predstava je nastala na temelju vjerovanja grčkog filozofa Pitagore kako se život svakog (ljudskog) bića odvija kroz četiri stadija (života) – mineral, biljka, životinja, čovjek. Baš kao i kod Woostera, i ovdje je publika suočena sa sazrijevanjem, izgradnjom čovjeka. No dok je tamo sazrijevanje reverzno, odvija se unatrag, pa tako od predsjednika nastaje veliko infantilno ništa, ovdje je ono ipak progresivno, no ne i ireverzibilno. Možda očekivano s obzirom na jasnu podjelu na četiri stadija života, predstava je organizirana kroz mansije, publika se kreće od jedne do druge praćena glazbom (skladatelj Sxip Shirey) koja i inače, izvođena uživo, ima ključnu ulogu komentiranja i razrađivanja scenskih znakova. Vizualna rješenja, pak, koriste se brojnim lutkarskim tehnikama dobro poznatima iz tradicije. Tu su marionete, štapne i ručne lutke, gigantske lutke, kazalište sjena.
Interakcija s glumcima, ali i sa scenografijom, koja katkad ilustrira, a katkad (kao u vizualno najzanimljivijem segmentu koji prikazuje stadij biljaka) istražuje rub figuracije i apstrakcije, odvodi Četiri života prema dorađenom, gotovo artefaktnom prožimanju auditivne i vizualne komponente. Tehnički, ova bi se predstava mogla ocijeniti stabilno utemeljenom na poznatim i tradicionalnim lutkarskim tehnikama, koje animatori, lutkari, savladavaju i koriste besprijekorno, bilo da se radi o samoj animaciji ili njezinom prožimanju s drugim elementima scenske slike (scenografija, glazba). No ona je i suštinski suvremena utoliko što pristupa trajnim pitanjima prolaznosti života kroz zaigran kovitlac u kojem sve igra, svaka komponenta scene istovremeno je ilustrativna u cjelini i samostalna u svom animiranom životu. Ništa u Četiri života nije samo ukras, niti samo ilustracija, nego se sve kreće kroz neprekinut niz životnih rekreacija.
Connelly Theatre zaista ima dugu povijest. Izvorno izgrađeno uz dječji dom i sirotište kao njegov izvedbeni prostor, kazalište je zadržalo tradicionalnu arhitekturu „crne kutije“, potkovastih galerija i partera baštinjenu iz europskih (neo)baroknih kazališnih gradnji. Međutim ono što kazalište Connelly čini posebnim jesu njegove minijaturne dimenzije, što prostoru omogućuje da istovremeno bude intiman i tradicionalan u organizaciji scenskog prostora.
Dramski tekst Stargazers (prevesti bi se moglo kao Zvjezdoznanci) napisala je Majkin Holmquist, profesorica dramskog pisma na Sveučilištu Yale, porijeklom iz ruralnog Kanzasa, gdje je i smještena dramska radnja (premijera 8. travnja, predstava pogledana 22. travnja). Tradicionalno organizirana na tragu kanonskih američkih dramatičara dvadesetog stoljeća poput Williamsa ili O’Neilla, predstava je tako i režirana (Colette Robert), što omogućuje fokus na zbivanja na sceni, ali ih unekoliko čini zamornima, unatoč glumačkoj preciznosti. Cjelini ne pomaže ni to što se, osim središnje linije dramske radnje, koja prati Ritu (Kelly McAndrew), vlasnicu imanja koje je dobila u nasljedstvo i uz koje je emotivno vezana, kako predstava napreduje pojavljuju i drugi povezani odvjetci dramske radnje, pojašnjavajući uloge pojedinih likova, no ne bez opterećivanja cjeline. Bliža standardima off-Broadwayja nego onima s off-off-scene, ova predstava ipak je potvrda trajne upućenosti američkog dramskog pisma u vlastitost i (auto)biografske krhotine odrastanja.
Ne pokušavajući uvjeriti, ali dopuštajući gledateljima da im vjeruju, tri predstave odgledane na njujorškim pozornicama u proljeće 2024. kazalište su koje budućnost ostvaruju gledajući u sadašnjost.
788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva
Klikni za povratak