UZ PRIKAZIVANJE FILMA EL CONDE
REDATELJA PABLA LARRAÍNA NA PLATFORMI NETFLIX
Prošle jeseni prikazana na festivalu u Veneciji, na kojem je ovjenčana nagradom Zlatna Osella za najbolji scenarij, politička fantastična satira El Conde uglednoga čileanskog redatelja Pabla Larraína ove je godine bila nominirana za Oscara za fotografiju Edwarda Lachmana. Larraín je inteligentan, promišljen i angažiran autor, vješt u sugestivnom, te manje ili više stilski nenametljivom oblikovanju intrigantnih i zaokruženih cjelina, koje imponiraju podjednako na idejnoj razini kao i na svim izvedbenim razinama. Nakon što se na temelju nekoliko njegovih prethodnih ostvarenja činilo da ne samo što kontinuirano sazrijeva u redateljskom stolcu, nego se u svakom novom filmu sve više kloni eksplicitnog iznošenja ideoloških stavova i poruka, umjesto čega daje prednost suptilnom kreiranju intrigantnih na užem planu karakterno-psiholoških a na širem društveno-političkih studija, u recentnom djelu El Conde formalno je učinio korak unatrag. Ali samo formalno, jer sadržajno i suštinski on je i dalje zreo, hrabar i ozbiljan filmaš koji se u okrilju domicilne kinematografije u pravilu fokusira na neuralgična mjesta i ključne teme novije nacionalne povijesti, od Pinochetove diktature u trilogiji koju čine filmovi Post mortem, Tony Manero i Ne, preko zlostavljanja djece u crkvi u čileanskoj provinciji (Srebrnim medvjedom i Zlatnim globusom nagrađena drama Klub) do priča iz biografija poznatih ljudi uhvaćenih u određenim, za njih važnim, segmentima ili prijelomnim događajima njihovih života (Jackie, Neruda).
U filmu El conde ništa se ne doima zastrašujućim nego komičnim, bizarnim i apsurdnim
U El Condeu na tapetu je opet Pinochetova diktatura, ali ovoga puta sagledana u naglašeno pomaknutom, crnohumornom i satiričnom ključu. U scenariju koji je Larraín kreirao u suradnji sa svojim stalnim scenaristom Guillermom Calderonóm sve počinje još u 18. stoljeću, uoči Francuske revolucije, kada upoznajemo mladog kraljeva vojnika Claudea Pinocha. Budući Pinochet već tada je vampir, a nakon što lažira vlastitu smrt i ukrade glavu Marije Antoanete, pobjeći će iz zemlje te će sljedeće stoljeće i pol sudjelovati u revolucionarnim zbivanjima u drugim državama. Naposljetku će 1935. godine dospjeti u Čile, i ondje će se pod imenom Augusto Pinochet pridružiti vojsci. Kao ambiciozan tip kojemu ništa nije stajalo na putu, 1973. godine će izvesti puč i svrgnuti socijalista Salvadora Allendea. Nakon što je kao diktator zaveo strahovladu, sljedećih 20-ak godina pobio je oko 40 tisuća ljudi. No kako sugerira film, sve žrtve za njega su bili izvori krvi i srca, a do njih se ponekad dolazilo prilično teško. U vremenu nakon diktature Pinochet i njegov sluga Fjodor (sjajni Alfredo Castro) imaju ozbiljnih problema u pronalaženju žrtava. To su uglavnom starije žene i poneki muškarac, ali njihova krv već je odstajala i hladna, nije više vruća i ukusna kao nekad. K tome je okusio krv ljudi iz svih krajeva svijeta, pri čemu mu je najdraža engleska krv, krv gospode i bogataša, a najmanje mu se sviđa krv ljudi iz Južne Amerike, i to krv radnika i običnih plebejaca. Sve navedeno prikazuje se s naglaskom na crni humor, ironiju i satiru, fotografija je crno-bijela i atraktivno je estetizirana. Tako da se ništa ne doima realno zastrašujućim, više je komično, bizarno i apsurdno.
Gledatelje kroz film vodi ispočetka nepoznata naratorica, a u posljednjoj trećini filma otkriva se da je riječ o Margaret Thatcher. Štoviše, nekadašnja Željezna Lady te jedna od najznačajnijih osoba ne samo britanske, nego i europske politike druge polovice 20. stoljeća, zapravo je Pinochetova majka. Prema autorima filma ona je također vampirica, i to nekoliko stoljeća starija od svoga sina, odnosno od francuskog grofa Claudea Pinocha. I ona se tijekom vladavine Britanijom obilno napila krvi, i radnika, i rudara, i svih siromaha koje, dakako, prezire. I Pinochet prezire sve siromahe i sav puk, a jedini koje štedi su njegovo petoro djece, pohlepni i dekadentni beskičmenjaci koje otvoreno ponižava, jer baš kao i njegova majka shvaća kakvi su. Unatoč određenom padu u srednjoj trećini, s nedovoljno zanimljivim zapletom o mladoj časnoj sestri koja je i istjerivačica đavola te koja dolazi kod obitelji Pinochet da bi ubila vampira i diktatora, El Conde je izuzetno uspio film. Vrijedi izdvojiti i vrlo subverzivan epilog u kojem osjetno mlađa gospođa Thatcher svoga sina, koji je u tom trenutku dijete, vodi u školu, a scena u kojoj to gledamo intenzivno asocira na kultni horor Pretkazanje. U tom kontekstu nemoguće je u Pinochetu ne vidjeti malog Demiana, odnosno Sotonu, te naslutiti da Pablo Larraín i Guillermo Calderón nisu pretjerano optimistični u pogledu budućnosti svoje zemlje.
788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva
Klikni za povratak