Umjetnost kao Čistilište

Za Maurizija Cattelana prvi sam put čuo 1999, kad je predstavio bizaran rad, nazvan Deveta ura – papa Ivan Pavao II, prikazan vjerno, poput voštane figure, u bijeloj odjeći, leži na podu zatvorenih očiju, još uvijek držeći svoj poznati pastirski štap s raspelom, a oborio ga je crni i kvrgavi meteorit, nalik divovskom tartufu. Prvo pitanje jest je li to blasfemija ili nije, pogotovo što su tada bila još svježa sjećanja na Krista kojeg je 1987. Andres Serrano prikazao u mokraći, ali odgovor je teže dati nego bi se pomislilo. Na tog je papu 13. svibnja 1981. već bio pucao turski ekstremist Mehmet Ali Ağca, pogodivši ga iz blizine u srce, a Wojtyła je preživio čudom, koje je pripisao Gospi Fatimskoj na čiji se blagdan atentat i odvio, te je metak poslije odnio u to portugalsko svetište, gdje se i danas može vidjeti u kruni Bogorodice. U zapetljanoj podudarnosti, baš je ona vidjelici Luciji poručila da će papa biti ubijen, što je on, navodno, i saznao iz zapečaćena proroštva koje se čuvalo u Vatikanu, i koje je tražio da pročita svog prvog dana kao pontifex maximus. Papina se smrt, dakle, nalazi u opisu njegova radnog mjesta, pa po tome u Cattelanovu radu ne bi bilo ničega svetogrdna, pogotovo ako je smrt došla s neba, kao neki znak. Tako, međutim, nisu mislili u Poljskoj pa je njihov ugledni kipar Jerzy Kalina na Devetu uru reagirao vlastitim kipom Ivana Pavla II. u kojem on meteorit drži iznad glave, nakon što ga je očito ulovio u letu, te sada podnosi njegovu težinu poput križa.

Bosa stopala bila su inspiracija Cattelanu / Izvor Pixabay

Ipak, u Vatikanu se nisu uvrijedili, pa su Cattelana pozvali da surađuje na ovogodišnjem predstavljanju Svete Stolice na Venecijanskom bijenalu. José Tolentino Calaça de Mendonça, kojeg je 2022. papa Franjo imenovao prefektom novoosnovanog Dikasterija za kulturu i obrazovanje, svojevrsnog vatikanskog ministarstva za ta područja, portugalski kardinal koji je i sam pisac i filozof, rekao je da Sveta Stolica ne želi bježati od umjetnika ili djela koja su kritična prema Crkvi: „Papa Franjo poziva nas na dijalog. Dijalog nije samo s ljudima koji su ogledalo nas samih. Nismo tražili lake umjetnike. Tražili smo prave umjetnike. Cattelanov rad vrlo je zanimljiv s religiozne točke gledišta, jer u njemu ima nečeg ikonoklastičkog, ali i u mističnom postoji nešto što se može nazvati ikonoklastičkim, u smislu dekonstrukcije religiozne reprezentacije“. Vatikan nije svoju izložbu postavio gdje i drugi, u Arsenalu i okolnim vrtovima, nego u mletačkom ženskom zatvoru na otoku Giudecca, nasuprot Trgu Sv. Marka, pri čemu su i zatvorenice surađivale s umjetnicima. Papa Franjo prošli je mjesec skoknuo do izložbe na jedan dan, susrevši se i pojedinačno s utamničenim ženama, pozvavši ih da kaznu shvate kao priliku za „moralni i materijalni preporod“: „Paradoksalno, boravak u zatvoru može označiti početak nečeg novog, kroz ponovno otkrivanje neslućene ljepote u nama i u drugima. To je simbolizirano umjetničkim događajem čiji ste domaćin i projektom kojemu aktivno pridonosite“.

Cattalanov doprinos nije bogzna kakav: na fasadi zatvorske kapelice naslikao je par golih i prljavih stopala, što bi jednako dobro načinili i zagrebački grafiteri. Njegov rad i ne ide dalje od dosjetke – zahodsku školjku od čistog zlata nazvao je Amerika, a bananu zalijepljenu na zid, i skupo prodanu, Komedijaš. Na Bijenalu je čest gost: 2001. postavio je znak HOLLYWOOD u punoj veličini u Palermu iznad najvećeg smetlišta, 2011. izložio je 2000 balzamiranih golubova pod nazivom Turisti, a 1993. svoj je prostor u Veneciji iznajmio marketinškoj agenciji koja je ondje postavila jumbo-plakat s reklamom za parfem. José Tolentino Calaça de Mendonça rekao je da ga Cattelanov rad podsjeća na gola, prljava stopala Caravaggiovih svetaca, dok je također vrlo simboličan za recentno djelovanje Svete Stolice, pokazujući „želju da se zaprljaju noge, da pokaže da tko ima stopala, ima i tjelesnost“.

Puno je zanimljiviji rad izložen u kapelici, gdje je Sonia Gomes iz Brazila na strop objesila razne svoje kreacije. I ona je kao i Cattelano samouka, samo, za razliku od njega, ne ganja slavu i novac. Umjetnost joj je skromna poput nje: skuplja ostatke tkanine, ali i druge odbačene predmete, poput drveta i žica, te od njih plete neobične oblike, svinute, rastegnute, žilave i pune čvorova. Do 45. godine života bavila se pravom, da bi napustila poslovnu karijeru i počela, kako sama kaže, koristiti pronađene ili poklonjene materijale, što čuvaju povijest naroda kojem su pripadale, da bi im dala novo značenje: „Moj rad je crn, ženski i marginalan“, kaže. „Ja sam buntovnica. Nikada mi nije bilo stalo da se pretvaram da odgovaram standardima onoga što se zove umjetnost.“

I mjesto je izložbe simbolično, no teško je podnijeti tu simboliku. Zatvor na Giudecci zapravo je bivši samostan za reformirane prostitutke, jer je ideja i bila da se popravljaju iskorištene žene, a ne muškarci koji su ih iskorištavali. Umjetnost u kapitalizmu ima sličnu ulogu: mjesto iskupljenja za eksploatirane koje će, kako su to točno Marx i Engels uočili, održavati ideologiju povlaštenih, dok istovremeno pruža utjehu proleterima i, još više, proleterkama. Crkva pere noge koje su prljave jer njihov vlasnik nema za cipele, i ne ide dalje od toga, pa je logično da Franjin ministar za kulturu nudi kulturu koja je neka vrsta zemaljskog Čistilišta. Jedino još nismo saznali tko je pogodio papu kamenom, Bog ili Vrag?