Vijenac 788

Kolumne

Tri pogleda na Karla Krausa

Domagoj Marić – Pisma iz Mitteleurope

U hrvatskom kontekstu o Krausu bi se moglo govoriti na razne načine. Autor ovih redaka odlučio je predstaviti velikog Bečanina kroz perspektivu troje domaćih umjetnika koji su s Krausom bili povezani na ovaj ili onaj način

Austrijskog publicista Karla Krausa, rođenog prije 150 godina u gradiću Jičínu u Moravskoj, mogli bismo nazvati najbritkijim perom Srednje Europe. Upamćen je prvenstveno zahvaljujući časopisu Baklja, u izvorniku Die Fackel, čije je stranice popunjavao vlastitim tekstovima i uređivao preko trideset godina. Beskompromisno autorsko pero tako je na sebe stavilo golem autorski i izdavački teret s kojim se na koncu odlično nosilo, o čemu svjedoče i brojne aktualne prigodne manifestacije o stoljeću i pol autorova rođenja. U hrvatskom kontekstu o Krausu bi se moglo govoriti na razne načine. Autor ovih redaka odlučio je predstaviti velikog Bečanina kroz perspektivu troje domaćih umjetnika koji su s Krausom bili povezani na ovaj ili onaj način. Riječ je o Miroslavu Krleži, Dori Pejačević i Seadu Muhamedagiću.


Fotografija koju je Kraus poklonio Sidoniji Nádherný / Izvor Državni regionalni arhiv u Pragu

Niz je sličnosti između Krleže i Krausa. Već naziv Krležina časopisa Plamen iz 1919. daje naslutiti da je riječ o hrvatskoj verziji Baklje. Krleža je o Krausu progovarao u nekoliko navrata, a sam je Kraus navodno posebno cijenio Krležin osvrt Karl Kraus o ratnim stvarima i događajima. Osvrćući se na vrijeme kada se u Beču nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata javljaju „prve sjene gladi, umora i stvarnosti“, Krleža Krausa naziva zanovijetalom i figurom negativnog kritika, ali ga prije svega hvali što nije podlegao „laži dnevne štampe“. „U vrijeme kada se ‘mačevi zamakahu u tintu, a pera u krv’ ni jedan od bečkih književnika nije znao da ‘glasnije šuti’“, zapisao je Krleža u Hrvatskoj reviji 1929. godine. Ne vrijedi li isto i za njega samog u hrvatskome kontekstu?

Za razliku od Krleže, koji se s Krausom susreo samo jednom tijekom njegova gostovanja u Zagrebu 1934. godine, skladateljicu Doru Pejačević i Karla Krausa vezao je prisan odnos. Do koje se mjere radilo o Krausovoj naklonosti prema najvećoj hrvatskoj skladateljici potvrdila je njezina sestra Gabrijela u kasnijem pismu Dorinu udovcu, koje se danas čuva u ostavštini Dore Pejačević u zagrebačkom HGZ-u. Ako ćemo vjerovati Gabrijelinu navodu napisanom mnogo godina nakon sestrine smrti, Dora joj je jednom prilikom u povjerenju rekla da ju je Kraus zaprosio – što Dora Pejačević očito nije prihvatila. Podatak o prosidbi treba staviti u kontekst njihove zajedničke prijateljice Sidonije Nádherný. Između Krausa i barunice Nádherný emocija nije nedostajalo, no odnos dvoje intelektualnih pandana nije mogao biti okrunjen brakom, u prvom redu zbog staleških razlika. Je li Krausova ponuda Dori Pejačević bila projekcija neostvarena odnosa sa Sidonijom ili bijes zbog njezinih veza s drugim muškarcima danas nije ni bitno. Važnije je da je skladateljica u dva navrata uglazbila Krausove stihove: istaknimo pjesmu Preobrazba, jedno od najpoznatijih djela Dore Pejačević, koju je Kraus htio praizvesti 1916. u Beču na jednoj od svojih književnih večeri. Međutim, note nisu stigle na vrijeme, pa je Preobrazba prvi put odjeknula u zagrebačkom HNK sljedeće godine. Zahvaljujući dvjema razglednicama Dore Pejačević upućenima Karlu Krausu 1915. – što je, nažalost, jedina poznata korespondencija između njih dvoje – znamo da su primjerci Baklje stigli i do našičkog dvorca Pejačević. Zagonetnu odnosu danas je gotovo nemoguće ući u trag, između ostaloga jer Baklja ni u kom slučaju nije bila zrcalo osjećaja Karla Krausa. U cijeloj se Baklji ime skladateljice spominje samo jednom: 1923. godine autor je u popisu izdataka naveo da je umjesto vijenca za grob Dore Pejačević iznos od 200.000 kruna poklonio nekom dječjem sirotištu, prema želji netom preminule skladateljice.

Treći pogled na Krausa sasvim je drukčiji, ali ništa manje jedinstven. Od prethodna dva ne razlikuje se samo po tome što autor Krausa nije vidio uživo, nego jer ga nije ni mogao vidjeti – što zbog razlike u generacijama, što zbog svojih slijepih očiju. Riječ je o pogledu Seada Muhamedagića, blistavog prevoditelja Krausa na hrvatski jezik i jednog od najvećih poznavatelja toga bečkog publicista u nas. Prerano preminuli Muhamedagić preveo je dvije Krausove zbirke aforizama (Izreke i protuslovlja i Pro domo et mundo) te na koncu Posljednje dane čovječanstva, kapitalno djelo o kojem je pisao Krleža i ogroman prevoditeljski zalogaj koji je ugledao svjetlo dana 2015. Stoga su prijevodi Seada Muhamedagića ključni za svakoga tko će se u nas posvetiti Krausu. Za Seadov pogled na Krausa najbolje je uroniti u njegove prijevode u kojima je bečki dijalekt maestralno pretvorio u purgerski. Citirajmo za kraj jedan Krausov i Muhamedagićev aforizam o aforizmu, omiljenu izražajnom sredstvu Karla Krausa: „Netko tko umije pisati aforizme ne bi se trebao rasplinjavati u člancima.“ 

Vijenac 788

788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva

Klikni za povratak