Vijenac 788

Književnost

Angažirani krimić

SUVREMENA HRVATSKA PROZA: EDO POPOVIĆ, HRVATSKI PASIJANS

Piše Strahimir Primorac

Edo Popović nedavno je objavio roman Hrvatski pasijans, čijeg su glavnog junaka, policijskog inspektora Branka Rakitića, naši čitatelji prvi put susreli u njegovu romanu Poglavnikov pudl (2016). Zanimljivo je da će se s Rakitićem, nakon najavljenog prijevoda tih dvaju romana, uskoro upoznati i publika u Njemačkoj, zemlji u kojoj je dosad objavljeno već devet Popovićevih knjiga! „To su špageti-krimići inspirirani talijanskim vesternima, Tarantinovim filmovima, pikarskim romanima i Queneauovim smislom za humor, a nadasve hrvatskom šund-zbiljom“, kaže pisac za svoje krimiće. A za neobično imenovani žanr veli da je endemski, moguć samo kod nas, ali da ipak u njegovu krimiću „loši momci na kraju nadrapaju“; književnost bi nam trebala pružati utjehu, jer je stvarnost dovoljno okrutna.


Izd. OceanMore, Zagreb, 2024.

Popovićev Hrvatski pasijans pripadao bi, prema Lasićevoj razdiobi u Poetici kriminalističkog romana, obliku romana istrage – u jednom novozagrebačkom kvartu ubijen je nedavno umirovljeni svećenik, a istražitelji Rakitić i njegov partner Marko Ančić dobivaju zadatak da otkriju počinitelja i objasne motive njegova djelovanja. Međutim, dok prati istragu zločina i njezino lelujanje između krivih pretpostavki, lažnih tragova, podmetanja opskurnih medija i opstrukcije u samoj policiji, čitatelj postaje svjestan da pred sobom ima potpuno netipična istražitelja – niti onoga čiji je glavni argument fizička snaga i brzina potezanja pištolja, niti onoga sofisticiranijeg čije sive stanice briljantnom kombinatorikom stižu do rješenja i najzamršenijih slučajeva.

Popovićev detektiv djeluje u okruženju koje je pretežno konzervativno, jednom nogom još duboko u patrijarhatu, a njegov nam se lik (karakter) doima kao nagovještaj nekog drukčijeg, budućeg vremena i drukčijeg društvenog konteksta. Kad se vrati na posao s jednomjesečnog rodiljskog dopusta i kolege ga dočekaju dvosmislenim pitanjem kako se osjeća kao prvi policajac u Hrvatskoj koji je koristio to „pravo“, on im odgovori jednako ironično – kako je uvijek imao osjećaj da je poseban, avangardan, da će lansirati trendove i ispisivati povijest. I bez ikakve zadrške svome zbunjenom partneru ispriča kako je naučio mijenjati pelene, držati kćer dok je kupa, pripremati hranu za cijelu obitelj i nijednog trenutka nije pomislio da bi se bolje osjećao na poslu nego doma s bebom. Njemu je sve to obično, normalno – u sredini u kojoj pola kolega misli da je on „tetkica“, a i ženama s posla čudno je što je muškarac, još k tome policajac, uzeo rodiljski dopust.

Rakitić nije pristalica načela i krutih pravila, ali od nekih ipak nikada ne odstupa. Tako kod kuće nikada ne priča o poslu, jer ne želi postati policajac bez ostatka, da posao potpuno sažvače njega, pa onda i njegove najbliže. A opet, koliko god bježao od sablasne uloge punokrvnog murjaka, on je upravo to – punokrvni murjak od ponoći do ponoći, „stranački neutralan, kvalificiran (…), čovjek neokaljanog profesionalnog i osobnog ugleda koji iznad svega ne podnosi lopove, lažljivce, prevarante, ubojice, silovatelje nasilnike i slične tipove“; Rakitić je – sugerira pripovjedač u trećem licu jednine – „policajac kakvog u današnjem svijetu (kojim upravljaju i u kojem glavnu riječ vode lopine, lažovčine, varalice, ubojice, nasilnici i slična fela) nitko ne treba, a najmanje su njegove kvalitete potrebne u zemlji u kojoj živi i u čijem glavnom gradu radi kao inspektor Odjela krvnih delikata“. I zato nije ishitrena njegova dvojba o tome je li njegov posao uzaludan i razmišljanje o tome da bi „do penzije mogao biti na rodiljskom“.

Ako čitajući Hrvatski pasijans nakon nekog vremena zaključite da je autoru u prvom planu društveni kontekst u kojem se radnja zbiva – radni ambijent protagonista, stanje u javnim glasilima, curenje tzv. povjerljivih informacija, osobito intrigantno 10. poglavlje O novim zanimanjima i starim strahovima i bolestima – a tek potom umijeće vođenja istrage prema kulminacijskoj točki, završnom otkriću i objašnjenju motiva zločinačkog čina, niste na krivom tragu. Edo Popović prozaist je blizak onom tipu pisaca koji su nekad nazivani savješću društva (to se dosta jasno vidjelo i u nekim njegovim prethodnim knjigama), a i sam za sebe kaže „nisam pisac iz kule bjelokosne, prizemljen sam, živim u stvarnom svijetu, ovdje i danas, a o tome i pišem“. Smatra da je krimić „dosta dobar žanr za ono što se nazivalo angažirana proza, da daje piscu mogućnost da izravnije progovori o različitim društvenim anomalijama, da kritizira, da izravnije iskaže svoje stavove“. Popović je uvjeren da „angažman neće ubiti literaturu i umjetnost uopće, štoviše može joj dati dodatnu dimenziju“.

Negdje pri samom kraju romana, kad se objašnjava zagonetka i zatvara priča, pripovjedač kaže kako je rješavanje zločina poput pasijansa: otvaraju se karte, slažu se prema pravilima, pa ako zapne, kreće se nanovo, sve dok se ne slože i ne završi igra, zaključi slučaj. Pritom je, dodaje, u ovoj igri osim strpljenja potrebna i sreća, slučajnost. Pasionirani ljubitelji krimića sreću i slučajnost ne smatraju baš poželjnim elementima u žanrovskoj slagalici, a teško će razumjeti i nemotiviranu promjenu pripovjedačke perspektive dvojice društvenih marginalaca, za roman važnih likova, jer su policiji dali ključne informacije (7. i 11. poglavlje). Mislim da će se Hrvatski pasijans više dopasti čitateljima koji cijene angažman u književnosti nego ljubiteljima „čistog“ krimića.

Vijenac 788

788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva

Klikni za povratak