Vijenac 788

Poezija

Tin Lemac, Bajkoviti portreti – izbor 

San o zrcalu

Vanda Babić Galić[1]

Nad crvenom pustinjom

leti jantarno perje,  

a napuštena djeca

ovijaju naranče vunom.

Posred pustinje

stoji dvor

s tisuću kula

u kojem ona stoluje

teškim žezlom.

Bakreni robovi

metu okolna dvorišta,  

a vitke žene beru drač

i odvode ga na leđima nojeva.

Ona ustaje s trona,  

nalijeva vodu u malo vjedro,  

zalijeva lončanice na prozorima

i

hitra pođe  

u

jamoliko svetište.

Oprezno hoda strmim stubama,  

preskače glave brončanih zmija,  

na glavu joj pada sveto ulje spasa,  

a rukama namješta totemske sjenice.

Tek što zazove svetu robinju

da opere pod i stubište,

spotakne se o kamečak  

i padne u podzemlje.

Opet se odnekud stvori

kao eterski leptir.

Kruži oko pahuljastog brežuljka  

i plete valovite udoline koje ljudi

gledaju sa zemlje.

Neki su dugo tvrdili da tako stvara vječnost.

Martina Perić[2]

Po nabranom gorju

gdje vile sade

jabukova stabla

i klasje mjesečeve pšenice

hoda družina

kojom upravlja kočijaš

s mjesečeva roga.  

Tu su djevojčice svilenih glava,  

dječaci s perjanicama što se mačuju s vjetrom,  

rode što na krilima nose njihaljke  

i trgovci bademima i drvenim frulama.

Iz vrleti

što gleda na sunčeve odaje

ona se spusti

po končanim stubama

odjevena u halje

od rižinih niti.

Prostre meki sag pred družinu,  

namigne smijeskom

i hitro ih poziva

na sunčev ples.  

Družina se hihoće, gleda čas u

nebo, čas u zemlju, okreće glavama  

kao posrnula i rukama

hvata nebeske leptire.  

Pred noć,  

pozaspu razbacani,  

a ona ih pretvori u uljanice

koje osvjetljuju ljudski smisao.

Dotrči do sunčeva dvorišta,  

umije se vodom iz svetog potoka

i ujutro zasvijetli

kao najsjajnija baklja

na sunčevu oltaru.

Sestra Kata Amabilis Jurić[3]

U proljetno podne

razlivene zeleni

i uzibanih stabala trešnje

iz zemlje se diže  

hram bez krova

pun granitnih stupova.

U njegovu središtu

pernati žljebovi ovijaju  

sveto vatrište,  

a meke sjene

plešu pokornički ples

na spuštenom zidu od oblaka.

Ona ulazi u hram

s košarom punom cvjetnih stapki

i osušenog lišća naranče,  

baca ih po podu

i hitro obilazi stupove.

Kada sunce jače rastvori

svoje tanke zastore,  

izađe na obližnju livadu,  

iz džepa izvadi drvenu frulu  

i zasvira pticama.

Oko nje se sjate  

golubovi,  

kolibrići,  

češljugari  

i lastavice.

Zajedno zaplešu kolo

uzduž zemljina vretena.

Kad se umore od plesa,

ona se podigne od zemlje,  

a ptice razlete put

obližnjih stabala.

Digne ruke prema nebu,  

a s njega izraste

velika vezena ljuljačka.

Sjedne na nju,  

zanjiše se do prvog oblaka

i postane leptiroliki anđeo.

Na njegovim krilima

od pamtivijeka

lete nebeski dvorjani

dodirujući svete udoline

i najavljujući ljudima  

ere radosti svijeta.

Ana Macan[4]

Na poljima  

boje maslinova ulja

i sjemenki suncokreta

stoji vjekovno stablo

na kojem rastu žute smokve.

Pod njim odmaraju

tri narančasta zmaja,  

dvije vile šiju svadbeni veo

bijelim zatočnicama,

pastir kojem se razbježalo

stado po obroncima.

Ona dotrči do stabla

puna hitnje  

i veselog straha.

Sunce joj se zaplete

u kosu

i prospe u

tisuću dijamantnih duga,  

a prsti postanu  

krakovi nebeske vage

na kojoj se mjere

vreće nebeske vate.

Skoči do stabla,  

zmajevi ciknu,  

vile se zahihoću,

svi zaplešu kolo

razmičući zemlju.

Užari se nebo,  

a njoj iz džepova

ispadaju pšenična zrna

i dozrele šljive.

U tren najvećeg zenita,  

umori se plešući,  

bog je pomiluje po glavi

i pretvori u svetu lastavicu.

Doleti do ruševina

pješčanog grada

i ustreptala poleti

oko jedne stožaste kule.

Tako je oplakivala  

ruševine  

i ljudi su mislili

da pod njima stoje

izvori ljekovite vode

kojom se umivaju pričesnici

kulta Velikog Zmaja.

Mirela Pavić[5]

U plosnatoj uvali

punoj južinaste čežnje

stoji

mala kuća

sa četverim vratima.  

Oko kuće sveti bunari,  

crveni vrtovi, zavjetni reljefi

i nekoliko stijena.

U kući  

ona piše pisma

modrom svetom paunu

da joj spusti  

tri zlatne kiše

kojima će se uspeti

do anđeoskih dvorišta.

Piše i zastajkuje,  

nebeska joj se voda cijedi

niz kosu,  

a iz očiju padaju zrna

sazrelog ječma.

Sjetna otvori

sjeverna vrata  

i krene pjeskovitim  

uzdoljem.

Dođe do srušenog grada

iz Božjeg zrcala,  

stane uz ruševine starih bedema

i

postane

dojilja  

zemaljske

nahočadi.

Oko nje se sjati

sveta lanad

oblizujući joj

meke ruke.

Iz te je legende  

stvorena križaljka

o traženju sreće  

na ovom svijetu  

i dolaženju do sna

koji iskri i golica

sve  

ljudske

stvarnosti.

Adrijana Vidić[6]

Preko razlivenog zelenog oblaka

i raskidanih gnijezdišta

tri duge vijećaju

odbjeglim zatočenicima.

Jedna plete kape od hasure,

druga baca lan put zvijezda,

a treća mrvi lišće sudbine.

Jedna zatočenica

pogleda u sunce  

i pobjegne put polja  

obrasla uljaricama.

Stvori dvor s tisuću tornjeva,

jednim potezom ruke  

sašije suknene bedeme,

a glavni toranj pokrije

crnom vrećom praznine.

Spusti se do podnožja planine,

nabere žireva i krušaka

i zaigrana zapleše

kolo sa sjenama.

Bog nebo prelije plavom tintom,  

a ona tiho dopuza do rijeke,

načini čamac od lopočeva lišća

i zaplovi na kraj svijeta.

Otamo poleti

u prve gornje ostave,

strese sa sebe zemaljsku pelud

i postane

nebeska dimnjačarka.

Kažu da se otad  

oblaci razlijevaju u akvarele

kad sunce pleše

i maše pregačom.

Suzana Marjanić[7]

Preko  

razvaljena  

brda

podno

tri

crvena

neba

prolazi vlak

s tisuću vagona

ljudskih sudbina,

nepročitanih knjiga

i utrnulih riječi.

Vlak vozi

vatreni patuljak

sa sedam

ruku.

Dok se  

po tkanici neba

kidaju staklena besprostorja,

ona  

se  

spusti

iz male  

kule

izgrađene  

od nebeske

pjene.

Sleti na vlak,

napravi deset skokova u vis,

na vršcima prstiju  

zavrti sto mačeva

i skoči u podzemno

more.

Iza nj izroni

s golemom penkalom

po kojoj se uspne

nazad u kulu

i počne pisati

bijelu

lanenu  

knjigu

živih

i mrtvih.

Patuljak

vozar

zaustavi vlak,  

a iza nj  

poput gustog dima

razlete se tihi glasovi.

On

u čudu  

uputi pogled

nebu,

a ona mu se nasmiješi,  

pogladi ga po glavi

i pretvori u

prvi stup ljudskog smisla.

Potom,  

završi zadnje slovo  

lanene knjige,

udahne vječni eter

i poleti gnijezdima

nebeskih zeba.

Postoji vjerovanje

da svatko tko razmišlja

kako nositi ljudsko breme

čuje njen glas

koji pruža božansku utjehu

i jedina odrješenja.

* * * *

Igre značenja

Piše Darija Žilić

Tin Lemac (1983, Zagreb) istaknuti je književni znanstvenik, sveučilišni profesor, kritičar poezije, ali i pjesnik. Autor je brojnih znanstvenih studija i nekoliko pjesničkih knjiga. Svoju prvu pjesničku knjigu Bubnjar objavio je 2019. u izdanju Biakove. Riječ je o pjesmama koje su nastale inspirirane postmodernizmom u hrvatskom pjesništvu, ali i, kako ističe književnik i kritičar Davor Šalat, nekim letrističkim, konkretističkim, aleatoričkim te nadrealističkim tendencijama. Lemac je zapravo osmislio knjigu kao eksperiment u kojem se supostavljaju racionalnost i kontrola kritičara i s druge strane, ludičnost i igra vezana za metatekstualnost, odnosno osvještavanje procesa nastajanja pjesme. Uostalom, i sam autor ističe da knjigu treba čitati „kao nikad neodigrani  teniski meč pjesnika i kritičara s ciljem da jedan nikad ne može i neće postati drugi“. Lemac u nizu autometafikcijskih definicija opisuje pjesničku i kritičku aktivnost, kroz metafore. Tako o kritici ističe: „To je kao da pišeš o juhi od gljiva, a nikad je skuhao nisi“. Pjesnički put označen je lirskim traganjem: „Ja sam podzemni gljivar u potrazi za zlatnom strijelom“. Autor sve te igre značenja ipak ne može do kraja spoznati, jer predstavljaju istraživanje: „igra značenja koju ne znam“, a taj put i traganje dovode ga i do nastajanja lirskih minijatura koje su objavljene u knjizi Naseobine (Mala knjižnica DHK, urednik Antun Pavešković). U Naseobinama se pjesnik nadovezuje na nadrealističku tradiciju hrvatskog pjesništva, dominira samorefleksija, a pjesnik inspiraciju nalazi i u kršćanskom i islamskom pjesništvu.   

Pjesnički rad Lemac nastavlja lirizmom, lirskim pjesmama u kojima se metaforizacija razvija povezivanjem apstraktnog i konkretnog, metafikcijskog i osjetilnog. Naime, Tin Lemac ispisuje lirske portrete hrvatskih znanstvenica, profesorica, književnica. Inače, prvi i drugi ciklus Bajkovitih portreta objavljen je u časopisima Mogućnosti i Kolo. U novom ciklusu nalazimo poetske portrete književne urednice, gimnazijske profesorice, poznate hrvatske etnologinje, zadarske teatrologinje i sveučilišne profesorice, časne sestre franjevke i profesorice itd. Posebnost tih pjesama je niz hiperboliziranih metafora kojima se naglašava doživljaj žena koje pjesnika fasciniraju svojim radom, javnim djelovanjem, ljudskošću. Ti portreti nisu doslovni opisi, već prave bajkovite kozmogonije pune metamorfoza i kozmoloških motiva, npr. u pjesmi Ana Macan, nalazimo stihove: „U tren najvećeg zenita, / umori se plešući, / bog je pomiluje po glavi / i pretvori u svetu lastavicu“.

Povezivanje nebeskog i zemaljskog nalazimo npr. u pjesmi Sestra Kata Amabilis Jurić: „zanjiše se do prvog oblaka / i postane leptiroliki anđeo. / Na njegovim krilima / od pamtivijeka“. Nalazimo i neobične sintagme, poput „veseli strah“. Ono što je također poveznica portreta jest evanđeoska objava, emaniranje radosti, ditirampsko slavlje koje naglašava snagu žena, kreativnost i njihov utjecaj na svijet, njihovu pokretačku moć: „Digne ruke prema nebu, / a s njega izraste / velika vezena ljuljačka“. Posebno se to odnosi na kreativnost u pisanju, o tome govore stihovi iz pjesme Suzana Marjanić: „Iza nj izroni / s golemom penkalom / po kojoj se uspne / nazad u kulu / i počne pisati / bijelu / lanenu / knjigu / živih“.  

Tin Lemac svojim ciklusima bajkovitih portreta stvara hommage snažnim ženama, a lirskim opisima i suptilnim pjesničkim tkanjem on ih mitologizira, dajući im važno mjesto, diveći im se kao vrijednim autoricama koje zaslužuju pažnju. Uostalom, i kao znanstvenik Lemac posvećuje svoje sjajne znanstvene knjige velikim hrvatskim pjesnikinjama Vesni Parun, Anki Žagar, Mariji Čudina... Sav dosadašnji opus Tina Lemca otkriva to duboko poniranje u riječi i svjedoči o tome da autor živi „u poetskim ravninama koje se šire“, a to znači da ubuduće možemo očekivati nastavak, te još uspješnih poetskih ostvarenja. 


[1]    Književna povjesničarka i sveučilišna profesorica.

[2]   Književna urednica i lektorica.

[3]    Časna sestra franjevka i profesorica na Katoličko-bogoslovnom fakultetu.

[4]   Gimnazijska profesorica engleskog i hrvatskog jezika.

[5]   Gimnazijska profesorica biologije i kemije.

[6]   Zadarska rusistica i sveučilišna profesorica.

[7]    Poznata hrvatska etnologinja.

Vijenac 788

788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva

Klikni za povratak