Tin Lemac, Bajkoviti portreti – izbor
Nad crvenom pustinjom
leti jantarno perje,
a napuštena djeca
ovijaju naranče vunom.
Posred pustinje
stoji dvor
s tisuću kula
u kojem ona stoluje
teškim žezlom.
Bakreni robovi
metu okolna dvorišta,
a vitke žene beru drač
i odvode ga na leđima nojeva.
Ona ustaje s trona,
nalijeva vodu u malo vjedro,
zalijeva lončanice na prozorima
i
hitra pođe
u
jamoliko svetište.
Oprezno hoda strmim stubama,
preskače glave brončanih zmija,
na glavu joj pada sveto ulje spasa,
a rukama namješta totemske sjenice.
Tek što zazove svetu robinju
da opere pod i stubište,
spotakne se o kamečak
i padne u podzemlje.
Opet se odnekud stvori
kao eterski leptir.
Kruži oko pahuljastog brežuljka
i plete valovite udoline koje ljudi
gledaju sa zemlje.
Neki su dugo tvrdili da tako stvara vječnost.
Po nabranom gorju
gdje vile sade
jabukova stabla
i klasje mjesečeve pšenice
hoda družina
kojom upravlja kočijaš
s mjesečeva roga.
Tu su djevojčice svilenih glava,
dječaci s perjanicama što se mačuju s vjetrom,
rode što na krilima nose njihaljke
i trgovci bademima i drvenim frulama.
Iz vrleti
što gleda na sunčeve odaje
ona se spusti
po končanim stubama
odjevena u halje
od rižinih niti.
Prostre meki sag pred družinu,
namigne smijeskom
i hitro ih poziva
na sunčev ples.
Družina se hihoće, gleda čas u
nebo, čas u zemlju, okreće glavama
kao posrnula i rukama
hvata nebeske leptire.
Pred noć,
pozaspu razbacani,
a ona ih pretvori u uljanice
koje osvjetljuju ljudski smisao.
Dotrči do sunčeva dvorišta,
umije se vodom iz svetog potoka
i ujutro zasvijetli
kao najsjajnija baklja
na sunčevu oltaru.
U proljetno podne
razlivene zeleni
i uzibanih stabala trešnje
iz zemlje se diže
hram bez krova
pun granitnih stupova.
U njegovu središtu
pernati žljebovi ovijaju
sveto vatrište,
a meke sjene
plešu pokornički ples
na spuštenom zidu od oblaka.
Ona ulazi u hram
s košarom punom cvjetnih stapki
i osušenog lišća naranče,
baca ih po podu
i hitro obilazi stupove.
Kada sunce jače rastvori
svoje tanke zastore,
izađe na obližnju livadu,
iz džepa izvadi drvenu frulu
i zasvira pticama.
Oko nje se sjate
golubovi,
kolibrići,
češljugari
i lastavice.
Zajedno zaplešu kolo
uzduž zemljina vretena.
Kad se umore od plesa,
ona se podigne od zemlje,
a ptice razlete put
obližnjih stabala.
Digne ruke prema nebu,
a s njega izraste
velika vezena ljuljačka.
Sjedne na nju,
zanjiše se do prvog oblaka
i postane leptiroliki anđeo.
Na njegovim krilima
od pamtivijeka
lete nebeski dvorjani
dodirujući svete udoline
i najavljujući ljudima
ere radosti svijeta.
Na poljima
boje maslinova ulja
i sjemenki suncokreta
stoji vjekovno stablo
na kojem rastu žute smokve.
Pod njim odmaraju
tri narančasta zmaja,
dvije vile šiju svadbeni veo
bijelim zatočnicama,
pastir kojem se razbježalo
stado po obroncima.
Ona dotrči do stabla
puna hitnje
i veselog straha.
Sunce joj se zaplete
u kosu
i prospe u
tisuću dijamantnih duga,
a prsti postanu
krakovi nebeske vage
na kojoj se mjere
vreće nebeske vate.
Skoči do stabla,
zmajevi ciknu,
vile se zahihoću,
svi zaplešu kolo
razmičući zemlju.
Užari se nebo,
a njoj iz džepova
ispadaju pšenična zrna
i dozrele šljive.
U tren najvećeg zenita,
umori se plešući,
bog je pomiluje po glavi
i pretvori u svetu lastavicu.
Doleti do ruševina
pješčanog grada
i ustreptala poleti
oko jedne stožaste kule.
Tako je oplakivala
ruševine
i ljudi su mislili
da pod njima stoje
izvori ljekovite vode
kojom se umivaju pričesnici
kulta Velikog Zmaja.
U plosnatoj uvali
punoj južinaste čežnje
stoji
mala kuća
sa četverim vratima.
Oko kuće sveti bunari,
crveni vrtovi, zavjetni reljefi
i nekoliko stijena.
U kući
ona piše pisma
modrom svetom paunu
da joj spusti
tri zlatne kiše
kojima će se uspeti
do anđeoskih dvorišta.
Piše i zastajkuje,
nebeska joj se voda cijedi
niz kosu,
a iz očiju padaju zrna
sazrelog ječma.
Sjetna otvori
sjeverna vrata
i krene pjeskovitim
uzdoljem.
Dođe do srušenog grada
iz Božjeg zrcala,
stane uz ruševine starih bedema
i
postane
dojilja
zemaljske
nahočadi.
Oko nje se sjati
sveta lanad
oblizujući joj
meke ruke.
Iz te je legende
stvorena križaljka
o traženju sreće
na ovom svijetu
i dolaženju do sna
koji iskri i golica
sve
ljudske
stvarnosti.
Preko razlivenog zelenog oblaka
i raskidanih gnijezdišta
tri duge vijećaju
odbjeglim zatočenicima.
Jedna plete kape od hasure,
druga baca lan put zvijezda,
a treća mrvi lišće sudbine.
Jedna zatočenica
pogleda u sunce
i pobjegne put polja
obrasla uljaricama.
Stvori dvor s tisuću tornjeva,
jednim potezom ruke
sašije suknene bedeme,
a glavni toranj pokrije
crnom vrećom praznine.
Spusti se do podnožja planine,
nabere žireva i krušaka
i zaigrana zapleše
kolo sa sjenama.
Bog nebo prelije plavom tintom,
a ona tiho dopuza do rijeke,
načini čamac od lopočeva lišća
i zaplovi na kraj svijeta.
Otamo poleti
u prve gornje ostave,
strese sa sebe zemaljsku pelud
i postane
nebeska dimnjačarka.
Kažu da se otad
oblaci razlijevaju u akvarele
kad sunce pleše
i maše pregačom.
Preko
razvaljena
brda
podno
tri
crvena
neba
prolazi vlak
s tisuću vagona
ljudskih sudbina,
nepročitanih knjiga
i utrnulih riječi.
Vlak vozi
vatreni patuljak
sa sedam
ruku.
Dok se
po tkanici neba
kidaju staklena besprostorja,
ona
se
spusti
iz male
kule
izgrađene
od nebeske
pjene.
Sleti na vlak,
napravi deset skokova u vis,
na vršcima prstiju
zavrti sto mačeva
i skoči u podzemno
more.
Iza nj izroni
s golemom penkalom
po kojoj se uspne
nazad u kulu
i počne pisati
bijelu
lanenu
knjigu
živih
i mrtvih.
Patuljak
vozar
zaustavi vlak,
a iza nj
poput gustog dima
razlete se tihi glasovi.
On
u čudu
uputi pogled
nebu,
a ona mu se nasmiješi,
pogladi ga po glavi
i pretvori u
prvi stup ljudskog smisla.
Potom,
završi zadnje slovo
lanene knjige,
udahne vječni eter
i poleti gnijezdima
nebeskih zeba.
Postoji vjerovanje
da svatko tko razmišlja
kako nositi ljudsko breme
čuje njen glas
koji pruža božansku utjehu
i jedina odrješenja.
* * * *
Piše Darija Žilić
Tin Lemac (1983, Zagreb) istaknuti je književni znanstvenik, sveučilišni profesor, kritičar poezije, ali i pjesnik. Autor je brojnih znanstvenih studija i nekoliko pjesničkih knjiga. Svoju prvu pjesničku knjigu Bubnjar objavio je 2019. u izdanju Biakove. Riječ je o pjesmama koje su nastale inspirirane postmodernizmom u hrvatskom pjesništvu, ali i, kako ističe književnik i kritičar Davor Šalat, nekim letrističkim, konkretističkim, aleatoričkim te nadrealističkim tendencijama. Lemac je zapravo osmislio knjigu kao eksperiment u kojem se supostavljaju racionalnost i kontrola kritičara i s druge strane, ludičnost i igra vezana za metatekstualnost, odnosno osvještavanje procesa nastajanja pjesme. Uostalom, i sam autor ističe da knjigu treba čitati „kao nikad neodigrani teniski meč pjesnika i kritičara s ciljem da jedan nikad ne može i neće postati drugi“. Lemac u nizu autometafikcijskih definicija opisuje pjesničku i kritičku aktivnost, kroz metafore. Tako o kritici ističe: „To je kao da pišeš o juhi od gljiva, a nikad je skuhao nisi“. Pjesnički put označen je lirskim traganjem: „Ja sam podzemni gljivar u potrazi za zlatnom strijelom“. Autor sve te igre značenja ipak ne može do kraja spoznati, jer predstavljaju istraživanje: „igra značenja koju ne znam“, a taj put i traganje dovode ga i do nastajanja lirskih minijatura koje su objavljene u knjizi Naseobine (Mala knjižnica DHK, urednik Antun Pavešković). U Naseobinama se pjesnik nadovezuje na nadrealističku tradiciju hrvatskog pjesništva, dominira samorefleksija, a pjesnik inspiraciju nalazi i u kršćanskom i islamskom pjesništvu.
Pjesnički rad Lemac nastavlja lirizmom, lirskim pjesmama u kojima se metaforizacija razvija povezivanjem apstraktnog i konkretnog, metafikcijskog i osjetilnog. Naime, Tin Lemac ispisuje lirske portrete hrvatskih znanstvenica, profesorica, književnica. Inače, prvi i drugi ciklus Bajkovitih portreta objavljen je u časopisima Mogućnosti i Kolo. U novom ciklusu nalazimo poetske portrete književne urednice, gimnazijske profesorice, poznate hrvatske etnologinje, zadarske teatrologinje i sveučilišne profesorice, časne sestre franjevke i profesorice itd. Posebnost tih pjesama je niz hiperboliziranih metafora kojima se naglašava doživljaj žena koje pjesnika fasciniraju svojim radom, javnim djelovanjem, ljudskošću. Ti portreti nisu doslovni opisi, već prave bajkovite kozmogonije pune metamorfoza i kozmoloških motiva, npr. u pjesmi Ana Macan, nalazimo stihove: „U tren najvećeg zenita, / umori se plešući, / bog je pomiluje po glavi / i pretvori u svetu lastavicu“.
Povezivanje nebeskog i zemaljskog nalazimo npr. u pjesmi Sestra Kata Amabilis Jurić: „zanjiše se do prvog oblaka / i postane leptiroliki anđeo. / Na njegovim krilima / od pamtivijeka“. Nalazimo i neobične sintagme, poput „veseli strah“. Ono što je također poveznica portreta jest evanđeoska objava, emaniranje radosti, ditirampsko slavlje koje naglašava snagu žena, kreativnost i njihov utjecaj na svijet, njihovu pokretačku moć: „Digne ruke prema nebu, / a s njega izraste / velika vezena ljuljačka“. Posebno se to odnosi na kreativnost u pisanju, o tome govore stihovi iz pjesme Suzana Marjanić: „Iza nj izroni / s golemom penkalom / po kojoj se uspne / nazad u kulu / i počne pisati / bijelu / lanenu / knjigu / živih“.
Tin Lemac svojim ciklusima bajkovitih portreta stvara hommage snažnim ženama, a lirskim opisima i suptilnim pjesničkim tkanjem on ih mitologizira, dajući im važno mjesto, diveći im se kao vrijednim autoricama koje zaslužuju pažnju. Uostalom, i kao znanstvenik Lemac posvećuje svoje sjajne znanstvene knjige velikim hrvatskim pjesnikinjama Vesni Parun, Anki Žagar, Mariji Čudina... Sav dosadašnji opus Tina Lemca otkriva to duboko poniranje u riječi i svjedoči o tome da autor živi „u poetskim ravninama koje se šire“, a to znači da ubuduće možemo očekivati nastavak, te još uspješnih poetskih ostvarenja.
[1] Književna povjesničarka i sveučilišna profesorica.
[2] Književna urednica i lektorica.
[3] Časna sestra franjevka i profesorica na Katoličko-bogoslovnom fakultetu.
[4] Gimnazijska profesorica engleskog i hrvatskog jezika.
[5] Gimnazijska profesorica biologije i kemije.
[6] Zadarska rusistica i sveučilišna profesorica.
[7] Poznata hrvatska etnologinja.
788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva
Klikni za povratak