Vijenac 788

Kazalište

Janko Polić Kamov/Slavko Grum, Gamad/Golazen/Vermin,
red. Natalija Manojlović Varga, HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, premijera 10. svibnja

Prostorna orkestracija jezikom cabaret noira

Piše Oretta Bressan

I što je, onda, zapravo Gamad? Kad raščlanimo šarene boje sadržane u toj tmini, kad raspletemo pletenicu koreografije, glazbe i prostora, što ostaje? Predstava o svakome i, ujedno, predstava o – u nedostatku boljeg izraza – ničemu

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci i dalje ustrajno korača putem kreativnih inovacija koje odlučno odvlače gledateljsko iskustvo od predvidljivosti, ustaljenosti i jednoličnosti. Tomu svjedoči i nova predstava Hrvatske drame, koja dovodi pred publiku žanr koji se izrazito rijetko pojavljuje na daskama nacionalnih kazališnih kuća. Gamad (punog naslova Gamad/Golazen/Vermin), ostvarena u koprodukciji s Plesnim teatrom Ljubljana, prema motivima Janka Polića Kamova i Slavka Gruma, centripetalno je ispričana priča o unutarnjem svijetu jednog umjetničkog uma, a jezik kojim se služi potječe iz mračnih, fragmentiranih slika cabaret noira.  


Drvena konstrukcija scenografije se, kao i ličnost glavnog lika, rastavlja i iznova sastavlja suptilnim ritmom / Izvor HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci

Predstava u režiji i koreografiji Natalije Manojlović Varga, koju je dramaturški oblikovala Sara Stanić, prava je čarobna kutija, koja se otvara i rasklapa pred publikom otkrivajući slojeve osobnosti glavnog lika. Ostala tijela koja se pojavljuju na sceni tek su ladice i opne prostora potpuno ispunjenog mislima, strahovima, požudama i zabludama jednog umjetnika, dok predstava u cjelini poprima oblik kaotične eksplozije u kontroliranim uvjetima. Ono što drži uzde scenske radnje jest čvrsto strukturirana hijerarhija predstave, na čijem se čelu nalazi glazbena podloga Gordana Tudora koja obuhvaća i fragmente skladbi suvremenih hrvatskih skladatelja poput Margarete Ferek Petrić, Mirele Ivičević, Petra Obradovića, Tene Ivane Borić i Davora Bobića. Jedan usamljeni saksofon prati i kao da upravlja kretnjama (što fizičkim, što psihičkim) glavnog junaka, a ostali komorni instrumenti pridružuju se kako bi uveli vrevu drugih figura na sceni. Dramaturški aspekt predstave, drugim riječima, sačinjen je od glazbenog jezika koji, jednakom važnošću kao i pomno odabrane riječi izgovorene na sceni (glas pripovjedača u offu pripada Dariju Vargi), gradi komunikaciju s publikom.  

Na drugoj razini hijerarhije Gamadi nalazi se funkcionalnost specifičnog scenskog prostora. Scenografija Ane Rahele Klopčič (izradu scene potpisuju Martin Lovšin i Janko Oven) predstavlja drvenu konstrukciju s mnoštvom modularnih dijelova pomoću kojih se scena – a time i sama ličnost glavnog lika – rastavlja i iznova sastavlja suptilnim, publici neuhvatljivim ritmom. Prostor se otvara i zatvara kao uzdisaji neobuzdanog uma – ključnu ulogu u tome igra i oblikovanje svjetla Janka Ovena – i, poput misli koje naglo krenu i rasplamsaju se tek u onolikoj mjeri koliko im um dozvoli, tako se i gamad iznenada pojavi i nestane gotovo bez traga.

Glazbeno-dramaturškoj strukturi i živućoj scenografskoj građi podređen je i najupečatljiviji aspekt predstave, odnosno koreografija Natalije Manojlović Varga (asistentica koreografkinje je Alja Lacković), kojom se oslikavaju trodimenzionalni oblici slojevite umjetnikove ličnosti. Uz Edija Ćelića u glavnoj ulozi, scenom dominiraju figure koje utjelovljuju Jelena Lopatić, Deni Sanković i Andreja Brozović Adžić-Kapitanović, odjeveni u sugestivne kostime Aleksandre Ane Buković. Tijela koja se razlijevaju po svim površinama scenskog prostora, baš kao što to čine i misli glavnog lika, dok na mahove neobuzdano lete u svim smjerovima, produžeci su njegova postojanja i vizualni oblici njegovih preobražaja. Stapaju se s njim i od njega se razdvajaju ukazujući na njegove unutarnje konflikte, ne razrješavajući se, već vraćajući se svom prirodnom staništu, u duboke nepoznanice zamršenog uma. Veliki glumci poznaju se po malim – točnije, po besprijekorno odigranim sporednim, pozadinskim – ulogama, pa se tako i u ovoj predstavi mogu prepoznati uistinu pohvalna glumačka ostvarenja. Pored Edija Ćelića, glumca nevjerojatnog potencijala, koji svakom novom ulogom izvlači iz sebe nešto novo i neočekivano, Gamad dovodi na scenu i karizmatičnu komičnost Andreje Brozović Adžić-Kapitanović, kontroliranu ekspresivnost Denija Sankovića i organičnost kretnji Jelene Lopatić. Poput dijaboličnog lutkara koji stapajući šarenilo misli glavnog lika ukazuje na tamu njegove ličnosti, režija Natalije Manojlović Varga oslikava scenu koristeći se tjelesnošću glumaca i koreografijom oblikovanom prema glazbeno-dramaturškoj strukturi predstave.  

I što je, onda, zapravo Gamad? Kad raščlanimo šarene boje sadržane u toj tmini, kad raspletemo pletenicu koreografije, glazbe i prostora, što ostaje? Predstava o svakome i, ujedno, predstava o – u nedostatku boljeg izraza – ničemu. Poneki će se gledatelji pronaći u lutanjima glavnog lika, a neki iz svih tih sugestija neće uspjeti pohvatati gotovo ništa. I čini se da je upravo to cilj ove predstave, nepretenciozno pružiti publici priliku da okusi ludost – tuđu, a možda i svoju.

Vijenac 788

788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva

Klikni za povratak