ÁRPÁD SCHILLING, ANĐEO OD LEDA,
RED. ÁRPÁD SCHILLING, ZKM, IZVEDBA 27. TRAVNJA
„Vidim vatru ispod leda“, pjeva Gabi Novak stihove i melodiju Arsena Dedića u starom hitu. Tako se osjeća i gledatelj nove produkcije Zagrebačkog kazališta mladih, autorskog projekta domaćoj publici poznatog mađarskog gosta Árpáda Schillinga naslova Anđeo od leda. Logično, jer je led, osim što je hladan, vrlo često i proziran, a nerijetko i krhak.
I anđeo i led gramatički su muškog roda, ali u predstavi je to žena. Snažna, uspješna novinarka sa začudo i naizgled sasvim stabilnom obiteljskom situacijom, odjednom cijelu svoju obitelj i pripadajuću prijateljsko-kolegijalnu visokoklasnu kliku iznenađuje odlukom da odbaci karijeru i postane odgojiteljica u ustanovi za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, točnije popravnog doma za djevojke na pragu adolescencije. Uobičajenom frazom: Što, dovraga, može poći po zlu?
Anđeo od leda funkcionira kao dio još uvijek nedovoljno zastupljenog programskog usmjerenja ZKM-a na mlade / Snimio Marko Ercegović
Očekivani odgovor je: sve, ili gotovo sve. To i jest jedan od glavnih problema ovog projekta kojim se Schilling vratio u ZKM nakon polovičnog uspjeha također autorskog rada Pansion Eden. Kad je riječ o njegovim ranijim fazama, ne smije se zaboraviti nekoliko zaista važnih predstava koje su došle i do nas, uglavnom onih stvorenih kroz rad kazališne grupe Krétakör (Krug kredom). I danas je teško ocijeniti je li publiku riječkog Međunarodnog festivala malih scena i danas Schilling više fascinirao vlastitim viđenjem Woyzecka Georga Büchnera igranim kao W-Radnički cirkus ili Čehovljeva Galeba. Zagreb je pak osvojio predstavom FEKETEország/BLACKland, odmakom od crno-bijelog i minimalističkog rukopisa u spektakularniji i bogatiji, ali jednako kritičan i provokativan. Povratak s Pansionom Eden pokazao je sasvim drukčijeg autora: introspektivnijeg, spremnog na suradnju sa zbiljom, u želji da kritika postane inherentna svakodnevnom životu gledatelja, bez inzistiranja na iluziji i pirotehnici kazališnog mehanizma.
Anđeo od leda pokazuje da spoj Schillinga dramatičara i Schillinga redatelja nipošto nije bešavan. Iskusna dramaturginja Katarina Pejović pritom je vjerojatno tek donekle mogla pomoći, uobličavanjem teksta tako da često isticane poveznice s čehovljevskom dramskom strukturom budu prednost, a ne nedostatak. Ipak, ako se Čehovu i može oprostiti duga ekspozicija, Schillingovo trošenje scenskog vremena u predvidivo dvodijelnoj strukturi nešto je teže opravdati. Između ostaloga, i zato što je i sama priča prilično očekivana, čak i prozirna.
Repertoarni novitet ZKM-a ipak jest nadstandard u detaljima kako glumačke igre, tako i mizanscene, možda i zato što je mišljen, pa i pisan, za gabarite pozornice i ansambla upravo tog kazališta. Očekivano dominira Nataša Dangubić u glavnoj ulozi, rasuta između prirodne britkosti i želje za borbom do gorkoga kraja, snažna i samouvjerena upravo onoliko da probija mnoge granice, od preigravanja do poistovjećenja. Njezin je dostojan partner Filip Nola koji u svojoj prepoznatljivoj maniri, ali uvjerljivo i ispunjeno, tumači za neke i zaista glavni lik ovog komada, jer je on najpotpuniji u čehovljevskom smislu nedjelujuće i pasivne rezigniranosti. Obiteljske se priče i traume razigravaju u kratkim prizorima, s epizodama Dore Polić Vitez, Doris Šarić Kukuljica i nepromjenjivo autentično zlokobnog Milivoja Beadera, upečatljivima i bez kontrastiranja s ispraznošću i lažnošću takozvanog visokog društva prijatelja i kolega.
Središnja os komada ipak nije ni protagonistica ni njezin suprug, čije traume rezultiraju njihovim slijepim pjegama, agresijom i kalkulacijom, nego odnos cijelog entiteta djevojaka iz ustanove u koju bivša novinarka nadobudno dolazi i njezinog sina koji još nije u potpunosti navukao ljušturu socijalno prilagodljive buržoaske bešćutnosti i neodvojivog licemjerja. Umjesto traume koja tinja i manifestira se posredno i pod pritiskom, i djevojke i mladić, ne slučajno i rodno kodirani, svoju traumu nisu stigli sakriti, pa je i taj sukob produktivniji. Ispred čak trinaest polaznica Učilišta ZKM-a, koje je kao i uvijek kad kazalište posegne u svoj „rasadnik“, vodila dramska pedagoginja Grozdana Lajić Horvat, u alternaciji stoje Elizabeta Brleković i Veronika Moćan, dok sina igra Luka Knez.
Rezultat je predstava koja nije onoliko velika koliko sugerira i reprezentativni ostatak autorskog tima, u kojem su skladatelji Alen i Nenad Sinkauz, kostimografkinja Zdravka Ivandija Kirigin, scenografi Nataša Kanceljak i Ivan Marušić Klif, ali je potrebna najprije kao nastavak onog specifičnog, a i dalje nedovoljno zastupljenog programskog usmjerenja ZKM-a, s naglaskom na M. Iako izgleda kao ponešto razvučen kontinuitet, slijed naslova Mladež bez Boga – Mi i oni – Euforija – Anđeo od leda ciljanoj bi adolescentskoj publici možda mogao pomoći, ne da ih se razvija kao publiku i buduće pretplatnike, nego da se razvijaju kao ljudi. Hrabriji, otporniji, samosvjesniji, iskreniji prema sebi i drugima... Ukratko, možda malo bolji.
788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva
Klikni za povratak