Vijenac 788

Književnost

NOVI PRIJEVOD MAĐARSKOG PJESNIŠTVA 

Prekinuta pjesnička tišina 20. stoljeća

Piše Boris Sertić

Stogodišnje veze hrvatskog i mađarskog korpusa (dok se potonji još dičio ugarskim nazivljem) naglo su i oštro prekinute strašnim 20. stoljećem. Mađarska je kultura od Trianona, preko izrezanih zastava revolucije, do pada Berlinskog zida i dalje bujala dajući velikane svoje književnosti, pa tako i pjesništva. U Hrvatskoj se međutim o tome nije dovoljno govorilo.


Izd. Vijeće mađarske nacionalne manjine
Grada Zagreba, 2023.

U siječnju je obilježena 10. godišnjica Instituta Liszt, tj. Mađarskoga kulturnog centra u Zagrebu. Godišnjicu je upotpunilo i obilježavanje rada Katedre za hungarologiju Filozofskog fakulteta i životnog angažmana Franciske Ćurković-Major kao njezine predvodnice. Svi navedeni događaji uvertira su u također važan književni događaj objavljivanja Male zbirke mađarskog pjesništva XX. stoljeća. Franciska Ćurković-Major u svojem je profesorskom radu mađarski jezik, a time i kulturu, vraćala u socijalistički i postsocijalistički Zagreb i Hrvatsku, u vrijeme kada su nam „mađarskima“ ostale samo zgrade. Iz tog procvata zagrebačke hungarologije, a osobito spomenute katedre Filozofskoga fakulteta, dolazi prvi cjeloviti angažman prevoditelja Borne Marčaca. Još kao student primijetio je određenu pjesničku tišinu koja nastupa u stručnoj literaturi gradiva 20. stoljeća. Osim u radu Envera Čolakovića (Zlatna knjiga mađarske poezije, Matica hrvatska, 1978), mađarsko pjesništvo 20. stoljeća pojavljivalo se parcijalno u razdvojenim i pojedinačnim prijevodima. Hrestomatija mađarske književnosti – 19. stoljeće, koju je pripremila Franciska Ćurković-Major, ostavila je pjesnike 20. stoljeća u tišini. Tišinu bi ovdje valjalo poimati kao nepostojanje jedinstvenog, obuhvatnijeg prijevoda mađarske poezije tog vremena. Tišinu u kojoj bi neki biseri mađarskog kanona ostali gotovo potpuno nepoznati hrvatskoj kulturi. Za koncentriraniji, donekle sustavniji pregled 20. stoljeća trebalo je čekati ovu zbirku. U njoj su prisutni, na koncu, i neki još danas aktivni autori.

Iako će jamačno biti od koristi za struku, zbirka je vrijedna sagledavanja kao pravi svezak poezije. Marčac je prevodio „pjesnički“, kako pjesništvo i treba prevoditi. Enver Čolaković govorio je kako bi bilo najbolje da pjesništvo prevode pjesnici. Marčac je, htio-ne htio, svojim kvalitetnim prijevodom razotkrio sebe kao (makar i konspirativno-samozatajnog) pjesnika. Izbor autora za koje se odlučio pokazuje njegovu poetiku. Tako je primjerice u zbirku dospio i Jenő Komjáthy, pjesnik koji nije vidio 20. stoljeća. Ali u književnosti stoljeća ne počinju i ne završavaju kalendarski. Zato mađarsko pjesništvo 20. stoljeća Borne Marčaca počinje upravo tamo gdje je Hrestomatija mađarske književnosti završila. Na samom početku knjige tako stoji preveden Staromađarski Marijin plač. Pietà kojom čitava ugrofinska skupina započinje svoje pjesništvo dosad nije bila prevedena na hrvatski! A poetska snaga upravo je u tome što je stavljena na početak zbirke. Ako igdje treba stajati pietà, onda je to u predvorju 20. stoljeća. Zahvaljujući kakvoći prijevoda, ovo neće biti samo svezak koji se označava markerima i iz kojega se ispituje na kolokvijima lingvističkih vježbi, nego je riječ o čistoj poetskoj zbirci.

Knjiga je izašla u nakladi Vijeća mađarske nacionalne manjine Grada Zagreba i na samome početku zadesila ju je poznata sudbina današnje poezije – objavljena je u stotinu primjeraka. Pjesništvo je inače žrtva malih naklada, ali ovdje je izričito naglašeno kako se ne radi o komercijalnome izdanju. Namijenjena je prvenstveno knjižnicama.

Ova je antologija objavljena povodom Nagrade „László Koiss“ koja je na Dan mađarske kulture dodijeljena upravo prevoditelju Borni Marčacu. Riječ je o jednoj od onih nagrada kakve treba svesrdno poticati jer ističe sve ono što nam je kao društvu potrebno. Tako nam je trebao netko tko je znao i odvažio se prepjevati mađarsku, panonsku poeziju 20. stoljeća. Ne znati poeziju susjednih naroda bilo bi isto kao da ne znamo kako se zovu djeca prvih susjeda u zgradi. Mala zbirka mađarskog pjesništva XX. stoljeća stoga je ispravno kumovala ovogodišnjoj nagradi. Ona glasno prekida mađarsku pjesničku tišinu 20. stoljeća koja je vladala u Hrvatskoj – zemlji čije su stoljetne veze s mađarskom kulturom, unatoč svim povijesnim i političkim prijeporima, nerazmrsive. Do ove knjige za sada mogu doći samo oni kojima je pjesništvo u životu doista bitno! Upravo oni je i zaslužuju imati.

Vijenac 788

788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva

Klikni za povratak