SVEČANO OTVARANJE OBNOVLJENE DVORANE „PIETRO CISCUTTI“ ISTARSKOGA NARODNOG KAZALIŠTA U PULI, A. SMAREGLIA, NOZZE ISTRIANE, red. MARIN BLAŽEVIĆ, dir. SIMON KREČIČ, PREMIJERA 4. SVIBNJA
U Puli je 4. svibnja svečano otvorena obnovljena velika dvorana Istarskoga narodnog kazališta koju odsad zovemo Dvorana „Pietro Ciscutti“. Time je konačno, nakon više od 70 godina, graditelju i vlasniku Pietru Ciscuttiju odana počast za zasluge u kulturi grada. Naime, njegov je Politeama Ciscutti (višenamjensko ili multifunkcionalno kazalište) otvoren još 1881. i bio je središnje mjesto za raznovrsne priredbe, od sportskih događaja, preko cirkusa do opere i prvih filmova. Zanimljivo je da je 1916. i 1917. ondje izvedeno čak pet različitih opera u kojima su sudjelovali isključivo domaći izvođači i poneki vanjski solist. Domaći izvođači bili su mahom amateri i glazbenici iz mornaričkoga vojnog orkestra koji je dvadesetak godina ranije vodio glasoviti operetist Franz Lehár tijekom dvogodišnje službe u Puli, o čemu iscrpno informira monografija pulske muzikologinje Lade Duraković iz 2020. godine.
Spletkaroš Biagio, odličan lik i izvođač, ali neuvjerljiv u vjenčanoj opravi / Snimio Saša Miljević / PIXSELL
Kazalište je nakon Drugoga svjetskog rata preimenovano u Narodno i nakon prve obnove 1956. u Istarsko narodno kazalište. Zatvoreno je 1970. i još je povremeno bilo u službi ljetnoga filmskog festivala sve do ponovnoga svečanog otvaranja 1989. uz Gotovčeva Eru. Prije dvije godine velika dvorana zatvorena je zbog temeljite obnove i sva su kazališna događanja preusmjerena na malu scenu koja je uspješno otrpjela neplaniranu ulogu. Početkom svibnja, savršeno tempirana dan uoči Dana grada Pule i jednoga posebnog rođendana, upriličena je svečana inauguracija uz izvedbu opere Nozze istriane Antonija Smareglie. Događaj je organiziran vrlo glamurozno, s pjenušcem, crvenim tepihom i mnoštvom uglednih gostiju iz zemlje i inozemstva, iz političkog, gospodarskog i kulturnog okruženja.
Uz to što se slavilo otvorenje dvorane i rehabilitacija Ciscuttijevih zasluga, slavio se i 170. rođendan pulskoga skladatelja Antonija Smareglie, pa je prigodno izvedeno njegovo najznačajnije scensko djelo. Nažalost, tom su prilikom izostale pozivnice za znanstvenice koje su se posljednjih godina najviše bavile Smareglinom ostavštinom, organizirale izložbu, objavile prijevode i zbornike radova na temu njegove glazbe. Prije izvedbe brojnu publiku svečano su pozdravili ravnateljica kazališta Gordana Jeromela Kaić, gradonačelnik Pule Filip Zoričić, ministrica kulture i medija RH Nina Obuljen Koržinek i, na veliku radost publike, Smareglina unuka, gospođa Adua Smareglia, koja je usput nagovijestila da se i njezin unuk bavi glazbom i kreće putovima glasovitoga hrvatsko-talijanskoga prapradjeda.
I tako smo došli do izvedbe koja je pripremljena u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca iz Rijeke pod vodstvom slovenskog dirigenta i pijanista Simona Krečiča. U programskoj knjižici redatelj Marin Blažević unaprijed se ogradio od svoje redateljske zamisli ovim riječima: „Premda se na prvi pogled čini da Nozze istriane nije moguće inscenirati drugačije nego kao tipičnu verističku etnooperu, snažnih lokalpatriotskih boja i naboja, mi smo je pokušali pomaknuti prema metaforičkom stilu i ambivalentnom svijetu magičnog realizma“. Šteta. Prvo, muzikolozi poput Vita Levija, Ivana Cavallinija i Julijane Ličinić Van Walstijn, slažu se da se radi o pseudoverizmu, ili lirskom, pjesničkom realizmu, o vagnerijanskoj drami koja sa sjetom prikazuje intimnu obiteljsku tragediju. Drugo, jedinstven je slučaj u svjetskoj opernoj baštini da gradić poput istarskoga Vodnjana ima libreto koji se etnografski precizno usredotočuje na njegovu onodobnu stvarnost, kulturu, običaje i suživot dviju etničkih skupina, talijanske i slavenske. Libretist Luigi Illica došao je bio u Vodnjan po posve drugome poslu, ali ostao je zatečen upravo tom stvarnošću i nabrzinu je proizveo spomenuti libreto, pritom ga bogato upotpunivši detaljnim didaskalijama. To je onaj isti veliki Illica koji će u budućnosti, što sâm, što s Giacosom, napisati librete za neke od najvećih opernih hitova (Tosca, La Bohème, Madama Butterfly).
Scenografsko Minimundus rješenje dočaralo je prilično vjerno arhitekturu Vodnjana, međutim zgrade su korištene kao igračke, a zanemaren je dramaturški nužan interijer u kojem se odvija ključni moment potrage za zavjetnim darovima, što je publici posve promaklo, ako prethodno nije bila upoznata s detaljima zapleta.
Kostimografija, međutim, u nastojanju da nam prenese neke suvremene pseudofeminističke poruke, posve je zakazala time što je apsolutno sve sudionike na sceni odjenula u sijaset nelijepih vjenčanica i onemogućila čak i najvještijima razlikovanje solista, zbora, ljubavnika i suparnika, a proizvela je začudan, groteskan i banalno komičan učinak, što nikako nije u skladu s tragičnom pričom o mladim ljubavnicima. Ponavljam, propuštena je jedinstvena prilika da se odjenu, pa makar i u stiliziranome obliku, posebno lijepe i drugačije vodnjanske nošnje, s velikim ukrasnim iglama u kosi, koje rijetko tko poznaje i ima prilike danas vidjeti, da se naprave one specifične frizure, da se nesretna siromašna djevojka Luce iz Peroja, čija je osobna priča jedina zapravo veristička, zaista razlikuje od njih. Da odličan negativac Biagio, i pjevač i lik vrlo sličan Boitovu i Verdijevu Jagu, bude zastrašujuć u svom beskrupuloznom interesnom spletkarenju, a škrt i pohlepan lik oca jadan, a ne smiješan s nekim čudnovatim vjenčanim konstrukcijama na glavi. Šteta. Jer uložen je velik trud i novac. Još se malo zbor i solisti utrkuju s dirigentom, ali to će se s vremenom dotjerati.
Kako bilo, nesretni Smareglia, koji punu slavu za života nije dosegao, možda zbog svađe s najvažnijim notnim izdavačem toga doba, Giulijem Ricordijem, a možda i zbog teške osobnosti, stigao je ponovno u Pulu dan prije 170. rođendana i sretni smo da se to dogodilo, kao i što se zajedno s njim u pulsko kazalište vratio gospodin Ciscutti, a sljedeći put kad se bude htjelo njegovati domaću opernu fantastiku, preporučujem da se uprizori Smareglina La falena ili Oceana.
788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva
Klikni za povratak