Vijenac 788

Kolumne

Varaždinska županija

Povijest ručnoga sata s posvetom – Kajkavijana '95 (2)

Nives Opačić - Skokovito po dolu i gaju

Sat je nedavno opet stao. Više se ne da popraviti. Stoji zataknut u knjigu iz povijesti glazbe. Ne slučajno


U prošlom broju Vijenca dopirili smo pred zgradu HNK u Varaždinu, no još nismo u nju i ušli. Ipak, i to je uspjeh. Gospodin Lipljin i drugi glumci već su bili u kostimima, spremni za izlazak na dupkom punu podrumsku scenu „Zvonimir Rogoz“, kad evo ti nas, ni više ni manje nego 65! Što sad s nama? Zamolila sam: „Dopustite nam samo ulaz, za drugo se ne brinite!“ Dopustili su. Studentima sam rekla neka hvataju svaki centimetar prostora (na podu, među redovima, ispred same pozornice), i mi smo se za nepunih 5 minuta smjestili. Publiku sam zamolila za koju minutu strpljenja (jer već su svi sjedili na svojim mjestima), mi se utrpali i predstava Bogi Ivač mogla je početi. Atmosfera je te večeri u kazalištu bila naelektrizirana (u pozitivnom smislu), glumci su mi poslije izvedbe rekli da nikad nisu odigrali bolju predstavu, valj­da ih je mladost i želja mojih studenata da vide tu kultnu predstavu ponijela, pa je jedna inače obična večer postala večer za pamćenje. Ja je pamtim i danas, a sigurno i moji tadašnji studenti. 

Nisam dopuštala razvlačenje ni nakon predstave. Znala sam da nas u hotelu Turist čekaju s večerom (konfekcijskom, no nama dobrom), pa rekoh studentima: „Vidjela sam da možete trčati kao zečevi po terenu Poljoprivredne škole u Opeki, pa protegnite noge i do hotela da nas ondje ne čekaju s večerom“ (jer su do toga kasnog sata čekali samo nas kao grupu). Vidjeli su kolike sam akrobacije napravila da stignemo na željenu predstavu, pa su i oni bili fer prema meni – začas su se stvorili na večeri. I onda se dogodilo nešto što mi je obilježilo 27 godina života. Kad se večera primakla kraju, istupio je jedan student i darovao mi ručni sat, na poleđini kojega je bila ugravirana posveta: Kajkavijana 1995. Sat je okrugao, s klasičnim brojčanikom, na navijanje – onakav kakve sam nosila cijeli život (onaj mali s firme nikada jer je nepopravljiv, no cijelo školovanje pratio me jedan švicarski Cortebert). Bilo je to jedne subote, sutradan je naše putovanje završavalo i mi se trebali vratiti kućama. Na kraju takvih putovanja obično zahvalim Bogu što je sve dobro prošlo, što sva djeca idu svojim kućama živa i zdrava, pa smo tako i ovo putovanje završili u nacionalnom svetištu Mariji Bistrici (no to je već u Krapinsko-zagorskoj županiji). Dotle su o svim događajima znali i moji studenti. No ono što nisu znali bio je život toga sata još 27 godina nakon njihova rastanka i sa mnom i s tim darom.


Ilustracija / Izvor pixabay

U Varaždinskim Toplicama pogledali smo etnografsku zbirku i poslušali predavanje o turizmu, i to zato što je tako brojna publika bila zanimljiva vodstvu iz turističkih struktura, pa nisu htjeli propustiti (svoju) priliku. No kad je trebalo ostati na jelu, najprije sam pitala kamo će studenti, a kad su mi organizatori rekli natrag u Varaždin, pomislila sam: daleko vam lijepa kuća i odvezla se sa svojima u bazu. Vjerujem da su se svi takvi mali detalji utkali i u taj darovani sat, jer je njegov hod zapravo išao u ritmu njihove naklonosti.

I Draškovićev dvorac Trakošćan bio nam je na ruti. A iz njega nosimo vrlo nobl dojmove. Mislim da se gospodin Dino Milinović (tada u Ministarstvu kulture RH) toga uopće ne sjeća, no upravo sam od njega iskamčila povlasticu da nam u lođi dvorca prirede zakusku. Prije toga lagodno smo se prošetali oko jezera i razgledali dvorac, a onda smo vidjeli da se u lođi jedan dugački stol oblaže brokatom i pričvršćuje nitnama. Nismo ni slutili da je to za nas. No bilo je. Zakusku su nam poslužili u lođi dvorca, a studenti su se ponašali gotovo aristokratski. Kružili su oko stola bez guranja, stavljali na tanjure manje količine (a ne kao u Čakovcu gdje im tanjur nije bio dovoljno velik), brzo se odmicali od stola da drugi mogu prići, vraćali se i više puta po hranu – i na kraju me prostodušno pitali: „Profesorice, je li ovako dobro?“ „Ovako je ne samo dobro nego izvrsno!“ Znaju oni što sam im često govorila: osjećat ćete se dobro budete li se ponašali pristojno. Cijelo naše putovanje svjedočilo je o tome. Veselo i kulturno, nikad raskalašeno. 

Sat sam nosila danonoćno na ruci punih 27 godina. Bio mi je sudrug i u bolnici, i u besanim noćima, kao što je Don Joséu bio cvijet u operi Carmen („u tamnici u tami / ovaj cvijet i ja bjesmo sami“), pa i na kazališnim predstavama i koncertima. Sat se jedne godine pokvario, urar je rekao da ga se ne isplati popravljati, no to ga nisam pitala. Pitala sam samo može li se popraviti. Kad je vidio koliko silno želim da se popravi, primio se posla i produljio satu život. Radio je još godinama, a zadnji remen kupila sam mu nedavno u Virovitici. Pratio me, naravno, kao tih i nenametljiv drug i prilikom kasnijih posjeta Varaždinu (predavanja, predstavljanja knjiga, posjet likovnoj galeriji prezimenjaka Nenada Opačića i njegovoj uvijek srdačnoj ženi Branki). Nosila sam ga i na putu u Bartolovec k jednom glazbalaru da izravna školski instrument (rog), koji je moj sin nehotice ulubio. S tim satom na ruci razgovarala sam i pregovarala i sa svojim varaždinskim nakladnikom, gosponom Stanekom (iz Kućana), a ni kupnja krumpira za zimnicu nije prolazila bez njega.

Sat je nedavno opet stao. Više se ne da popraviti. Stoji zataknut u knjigu iz povijesti glazbe. Ne slučajno. Sjeća me i na Varaždinske barokne večeri, festival koji se od 1971. održava svake godine, i na dragu Marijanu Radev, koja je 1973. spremala s Vladimirom Kranjčevićem koncert za Večeri, do kojih nije stigla. Na probi joj je pozlilo i još je iste večeri umrla u bolnici od izljeva krvi u mozak. Danas se ondje održava i popularan festival Špancirfest (od 1999), no ja se radije španciram sama nego u gužvi.

Vijenac 788

788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva

Klikni za povratak