Ploviti se mora…

Početkom ovoga mjeseca, 3. i 4. svibnja, održani su tradicionalni, 28. po redu, Dani Antuna Šoljana u Rovinju. Organizatori te poznate književno-stručne manifestacije su Pučko otvoreno učilište grada Rovinja i Društvo hrvatskih književnika. Dane novčano potpomažu grad Rovinj te Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

Rad Danijela Žeželja

U petak 3. svibnja u Multimedijalnom centru predstavljena je grafička mapa Danijela Žeželja Svijet ne ide nikamo koja se sastoji od deset grafičkih izvedbi i rješenja plakata za Šoljanove dane u zadnjih deset godina. Mapu su predstavili književni kritičar i teoretičar književnosti Tomislav Brlek, ujedno i pisac pogovora, te autor, likovni umjetnik Danijel Žeželj. Uz isticanje visoke kulture i izvornosti njegovih grafičkih rješenja, naglašeno je kako Dani Antuna Šoljana jedini u hrvatskoj književnostručnoj i simpozijskoj praksi, na razini grafičkog rješenja i umjetničkog dizajna imaju svoga stalnog autora i po tome su prepoznatljivi i zrcale jasnu svijest i želju organizatora da kulturnoj javnosti ponude što bolji i upečatljiviji uvid u književne svjetove o kojima se svake godine raspravlja, a o kojima umjetnički, na svoj zasebni autorski način, svjedoči i sam Žeželj i njegova zbirka plakata. Posrijedi je djelo koje će – preko ove uzorno načinjene mape – trajno častiti i obilježiti manifestaciju kojoj je posvećeno.

Idući je dan manifestacije započeo postavljanjem vijenca na kuću u kojoj je živio i radio Antun Šoljan. A zatim je uslijedio središnji događaj manifestacije: književno-znanstveni simpozij na temu Intertekstualnost i intermedijalnost u Šoljanovu djelu. Voditelj ovogodišnjega simpozija, a bio je to i prethodnih deset godina, književni povjesničar Ivica Matičević, htio je izborom teme naglasiti kolika je važnost pronalaženja „tuđega/staroga“ u „vlastitome/novome“ tekstu Šoljanove poezije, proze i drame. Trinaest sudionika – filologa, književnih povjesničara i komparatista – iz Hrvatske, Njemačke i Poljske zacrtalo je moguće tragove u identifikaciji mreže suodnosa između različitih tekstova prethodnika/tradicije i Šoljanovih radova ponajviše u „sentimentalnoj farsi“ Romanca o tri ljubavi (Helena Peričić, Sanja Nikčević, Dubravka Crnojević-Carić) te u autorovoj poeziji (Sibila Petlevski, Slaven Jurić), prozi (Lada Žigo Španić, Antun Pavešković) i esejistici (Dubravka Brezak Stamać), s otklonom prema mogućoj intermedijalnoj vezi u prepoznavanju filmičnosti autorove romaneskne proze (Boris Senker).

Poljski kroatisti sa sveučilišta u Krakovu i Katovicama donijeli su zanimljiv i potentan pogled „izvana“ o recepciji Šoljanova djela u poljskoj kulturi, uvijek iznova oduševljavajući hrvatske kolege i goste manifestacije svojim izvrsnim poznavanjem hrvatskih jezičnih, književnih, kulturnih i političkih prilika (Leszek Małczak, Magdalena Dyras, Maciej Czerwiński). Valja naglasiti kako je u zadnja dva desetljeća upravo poljska kroatistika najjača inozemna kroatistika. Germanist i slavist Tihomir Glowatzky iz Bamberga ponudio je pak svoj, „sjevernjački“ pogled na Šoljanov mediteranski tematski krug, tražeći moguće veze s njemačkim piscima.

Dani Antuna Šoljana idu prema svojoj velikoj obljetnici, obilježavanju tridesetoga izdanja 2026. Ali prije toga, iduće godine, valjat će se posvetiti novoj važnoj temi: hrvatskoj esejistici i feljtonistici, ne samo u Šoljanovu opusu, nego uopće u hrvatskoj književnoj tradiciji. Plovidba filološkim i književnim rovinjskim morem se nastavlja.