Novi život Zore Seljan

Malo ljudi u Brazilu, gdje je rođena 1918, ali i u Hrvatskoj, otkud njezina obitelj vuče korijene, pozna bogat umjetnički opus Zore Seljan. Uz 10-ak knjiga različitih književnih rodova, od romana i biografija do znanstvene fantastike i dječjih priča, objavila je i 18 kazališnih komada, od kojih se neki bave afrobrazilskim orixásima, mnogobrojnim zaštitničkim božanstvima nastalima u zapadnoafričkoj religiji etničke skupine Yoruba, a koji su u Brazilu povezani s pojedinim katoličkim svecima i određenim domorodačkim vjerovanjima. Kći jednog od dvojice najpoznatijih hrvatskih istraživača, Steve Seljana, krčila je uz to suvereno feminističkom stazom, bila je prva južnoamerička novinarka koja je odmah nakon Drugoga svjetskog rata posjetila Sovjetski Savez i dobar dio Istočne Europe.  

Čak 44 kutije osobne arhive Zore Seljan nalaze se pohranjene u zakladi Kuća Ruia Barbose u Rio de Janeiru. U njih je prije desetak godina prvi put uronila dramaturginja Priscila Mesquita, profesorica kazališne umjetnosti u osnovnim školama u Florianópolisu. Nitko se u Brazilu dosad nije pozabavio ostavštinom Zore Seljan u tolikoj mjeri. Priscila Mesquita na toj je temi i doktorirala 2022. A sve je krenulo sasvim slučajno…

Žena u sjeni

„U vrijeme pisanja magisterija bavila sam se s feminističkim kazalištem. Shvatila sam tada koliko su brazilske dramaturginje zapravo nevidljive, iako su u prošlosti bile brojne. U jednom od istraživanja naišla sam na Zoru Seljan, o kojoj dotad nisam znala ništa. Spoznala sam da se osim pisanja drama bavila i afrobrazilskom sinkretističkom vjerom candombléom, religijom koja korijene vuče iz trgovine zapadnoafričkim robovima, a koja u suvremenom Brazilu ima dva milijuna sljedbenika i od 2009. se nalazi na UNESCO-ovu popisu zaštićene nematerijalne baštine. Fasciniralo me doista da se netko prije toliko vremena u kazališnim komadima bavio tom mješavinom portugalskog katolicizma, domorodačkih vjerskih sustava i afričkog višeboštva, a da to nije bilo poznato u široj javnosti, pa ni meni kao dramaturginji.  

Sve njezine radove pronalazila sam isključivo u antikvarijatima. Čitajući tih nekoliko knjiga ostala sam fascinirana načinom na koji je Zora Seljan pristupala toj tematici, kao i njezinim stilom pisanja i posvećenošću. To je u meni pobudilo interes da saznam nešto više o njoj samoj. Nije bilo lako, većinu informacija pronalazila sam posredno. Jer Zora se najprije vrlo mlada udala za Rubema Bragu, s kojim je dobila sina, književnika Roberta Bragu. Nakon toga bila je u braku s Antônijom Olintom. I Braga i Olinto bili su poznati brazilski pisci i javne osobe, dio intelektualnog kruga u Rio de Janeiru. Kao njihova žena, Zora je zapravo bila u posvemašnjoj sjeni“, pojašnjava Priscila Mesquita, dodajući kako je kasnije došla u kontakt sa Zorinim unukom Danielom Bragom, koji joj je rekao da je sva njezina ostavština pohranjena u zakladi u Rio de Janeiru.   

Neobjavljeno književno
blago

Koliko je golem opus Zore Seljan, Priscila Mesquita uvjerila se pretražujući taj arhiv gotovo tri godine. Riječ je, naime, o najvećoj zbirci koja postoji u toj zakladi posvećenoj piscima. Prikupljeni materijali već su prethodno bili organizirani, postojale su datoteke u kojima su dokumenti bili razvrstani po temama, ali Priscila Mesquita bila je prva osoba koja je sve to sustavno katalogizirala.  

„Između ostaloga, pronašla sam i 20-ak neobjavljenih ili tek skiciranih dramaturških komada, među kojima je niz baletnih predstava nadahnutih domorodačkim i afrobrazilskim legendama.  

Zora Seljan s unukom Danjelom Bragom / Izvor obiteljski album

Priscila Mesquita i Daniel Braga u Ouro Pretu

Njezino prvo objavljeno kazališno djelo iz 1952. bila je zbirka kratkih priča za dječje lutkarsko kazalište João Minhoca, nadahnutih narodnom predajom domorodačkoga stanovništva. S djecom kojoj predajem u osnovnim školama izvela sam kasnije neka Zorina jednostavnija djela, poput Pastira crnčića. Likove smo uspjeli prilagoditi zbornom pjevanju, ali izazov je bila i emocionalno dosta teška tema za taj uzrast, ona o nekadašnjem robovlasničkom sustavu. Izveli smo i Crnkinju Iemanju. I tu je tema bila kompleksna, s puno vjerskih rituala, što je tražilo i moju veliku pripremu. Neki su roditelji zbog vlastitih vjerskih uvjerenja odlučili da njihova djeca neće sudjelovati u predstavi, uz obrazloženje da ih ne žele vidjeti u nečemu što je vražje“, tumači Priscila Mesquita, naglašavajući da i takve situacije dokazuju nužnost borbe protiv itekako prisutne nesnošljivosti u današnjemu brazilskom društvu.  

Protiv predrasuda  

Protiv nesnošljivosti bilo kojeg predznaka, ali i rasizma, stereotipa i predrasuda Zora Seljan borila se tijekom cijelog svog života. Krenula je stvarati još za tinejdžerskih dana u gradu Belo Horizonte, kada je surađivala s nekoliko novina u saveznoj državi Minas Gerais. Odrastala je u poticajnom obiteljskom okruženju.

„Njezina majka Maria Aracy Lessa, rođena u Minas Geraisu, bila je učiteljica i školska ravnateljica. Napisala je knjigu Ouro Preto mog vremena. O njezinu ocu ne treba trošiti puno riječi, braća Seljan simbol su istraživačkih ekspedicija u Africi i Južnoj Americi. Moj pradjed Stevo nakon smrti brata Mirka skrasio se u Ouru Pretu, gdje je zasnovao obitelj i posvetio se sadnji indijskoga čaja. Odrastajući u takvom okruženju moja baka Zora imala je svu moguću podršku najbližih. Kasnije je stasala u ženu koja je bila ispred svog vremena. Na svoj poseban način zadovoljavala je društvene kanone kada je u pitanju briga o kućanstvu. Istovremeno je bila spisateljica i novinarka, ali i istraživačica koja je odlazila na mjesta koja su izazivala čuđenje konzervativnog sloja tadašnjeg brazilskog društva“, reći će Zorin unuk, poznati brazilski glumac Daniel Braga.

Večernja dokolica u povijesnoj jezgri Salvadora Pelourinhu

Kao i njezinu ocu, Zori Seljan Afrika je bila vrlo bliska. 1962. preselila je s mužem Antônijom Olintom u Nigeriju, nakon što je on imenovan brazilskim kulturnim atašeom u Lagosu. O svom iskustvu u Africi napisala je tri knjige. Najviše se bave poviješću Nigerije i Benina, tamošnjim načinom života, ali i životom agudasa, potomaka oslobođenih afričkih robova u Brazilu koji su se vratili na Crni kontinent. Oni koji su ostali u Brazilu razvijali su candomblé, koji je nastao upravo u Salvadoru de Bahiji, a uz koji je vezano jako puno Zorinog kazališnog stvaralaštva i njezinih novinskih članaka.  

„Zajedno sa svojim drugim mužem, Olintom, s kojim je živjela do kraja života, bila je uključena u ritualne aktivnosti svetišta Ilê Axé Opô Afonjá u Salvadoru. Pristup jednome od terreira iznutra omogućio joj je iscrpno i sadržajno pisanje o svetim majkama, kao i o vjerskim osobama koje su bile dio tog hrama. Zorino veliko zanimanje za afrobrazilsku vjeru i candomblé, kao i prijateljstvo s najpoznatijim brazilskim književnikom Jorgeom Amadom, koji nije bio raspoložen upustiti se u pisanje istraživačkog štiva o glavnom božanstvu u religiji Yoruba, pa je sve prispjele legende štovatelja Iemanje na svoju adresu proslijedio Zori, imalo je za rezultat i njezinu knjigu Iemanjá i njezine legende“, kazuje Priscila Mesquita, naglašavajući kako svakog 2. veljače sljedbenici obučeni u bijelo zagaze u more na plažama Salvadora i uz slike i svijeće ponude darove toj Božici mora, koja se smatra zaštitnicom djece, ribara i pomoraca.

80 posto stanovnika današnjeg Salvadora je tamnoputo

Salvador je ove godine najposjećenija destinacija u Brazilu

Zora Seljan bila je gorljiva ljevičarka i članica Komunističke partije Brazila, a pod optužbom da je ekstremistica vlasti su je 1938. privele s osmomjesečnim sinom u naručju. I kazališna skupina Oxumarê, koju je osnovala 1956. zajedno s koreografom Antonijem Novaisom, bila je dio narodne škole pod vodstvom Komunističke partije. Kada je došlo do gašenja političkih stranaka 1960-ih, skupina je prestala s radom. Nepovratno je izgubljeno ili je bilo zabranjeno sve ono što je Zora u njoj prenosila mladim generacijama. Njezini radovi nisu se kasnije izvodili niti je bilo prilike da se netko od znanstvenika bavi njezinim opusom.

Prva južnoamerička novinarka

„Zora je pisala o tome kako se nju nakon toga bojkotiralo. Tekst njezine najpoznatije knjige Tri žene božanstva Xangô izveden je na Državnom sveučilištu Campinos, ali prva veća javna izvedba bila je tek 1992. u Londonu, ona Exua ratnog konjanika na raskrižju. Inače, izvedba njezinih radova jako je složena. Netko tko nije dublje u afrobrazilskoj tematici, jako teško to može prenijeti publici, a da ne zađe u sferu određenog stereotipa. Pregledom arhiva shvatila sam da je velik broj svojih djela sama pojednostavnila baš zato da bi se mogli lakše izvoditi izvan Bahije ili Brazila. Nedavno sam naišla na radove jednog znanstvenika iz Salvadora, koji se bavio Zorinim opusom. Kao bjelkinju koja proučava stvaralaštvo druge bjelkinje, a koja se bavila afrobrazilskom kulturom, zanimalo me je li Zora doista razumjela ono o čemu je pisala ili je sve to bilo na razini svojevrsne dobre reklame jedne bjelkinje. Jer taj je kolega pisao iz perspektive tamnoputog stanovnika Salvadora i to je onda doista referentan sud. Potvrdio je kako je Zora znala o čemu govori. Pa i o tome što su vjerska pitanja i tajne tog hrama koje se ne smije iznositi u javnost“, kaže Priscila Mesquita.

Zora je objavljivala puno novinskih članaka o brazilskim religijama, bila je iznimno zainteresirana za njihove pojavnosti. Bila je i prva južnoamerička novinarka koja je s terena izvještavala o životu iza željezne zavjese, nakon čega je objavila i svoju prvu knjigu Vidjela sam socijalističke demokracije. Dio tadašnjeg brazilskog tiska to je štivo nazvao „crvenom propagandom“…

„I spisateljica Zélia Amado, supruga velikoga brazilskog pisca Jorgea Amada, koja je bila kuma mome ocu, napisala je svoju autobiografsku knjigu Anarhisti, hvala Bogu 1979. Riječ je o brazilskoj specifičnosti. Brazilci su jako povezani s vjerom, ta priča uključuje pokrete različitih društvenih klasa i ideologija. I unutar Katoličke crkve u Brazilu, primjerice, poznata je lijeva frakcija. Candomblé je krenuo kao pokret otpora afričkih robova u Brazilu, iako ne volim koristiti riječ rob. Stvorili su novu religiju kako bi ustali protiv opresije kojoj su bili izloženi. Kao manjinski pokret, candomblé je nužno bio povezan s manjinskim ideologijama. Mislim da je moju baku, kao i mnoge druge intelektualce, upravo to tada privuklo u tu manjinsku ideologiju. Ona je bila osoba vjere. Bila je privučena ljepotom i obredima unutar candombléa“, govori Daniel Braga, navodeći kako je candomblé bio neizostavni dio i njezina novinarskog rada, a ne samo dramaturških djela.  

Izbrisana iz kolektivne povijesti

„Velik doprinos Zorina stvaralaštva jest taj da je povrh istraživanja tradicijske kulture i pojedinih rituala sve stečeno znanje uključivala u svoje dramaturške radove. Uključujući i pokrete tijela na sceni ili način na koji ljudi ondje govore. Imala je pogled na scenu i s druge strane barikade, može se i tako reći. U novinama je objavljivala kazališne kritike, koje će tek 1970-ih i 1980-ih kao forma postati raširena stvar u Brazilu. Volio bih da se u mojoj zemlji više pozabave njezinim radom i privatnim životom jer je bila fascinantna žena. Radila je stvari koje se rijetko koja od tadašnjih žena usudila raditi. Bila je vrlo kritična prema lažnim progresivnim idejama u Brazilu 1980-ih i ključnim događajima u svijetu na kraju Hladnoga rata. Kritizirala je neke dimenzije totalitarnih režima i tzv. lijeve politike. Tadašnje brazilske intelektualne elite bile su, pak, vrlo patrijarhalne. Stoga je Zora Seljan bila doslovno izbrisana iz naše kolektivne povijesti. Danas me neki vrlo stari ljudi znaju pitati: Gdje su Zorine knjige i kazališni komadi? Ja na to nemam odgovora. Kao unuk, želim da dobije zasluženi zvjezdani status. Kao umjetnik, želim da je ponovno otkriju znanstvenici, ali i ljudi iz umjetnosti i novinari, kako bi se aktualizirala priča o njezinom doprinosu našoj kulturi. Bilo bi fenomenalno kada bi se njezin život ekranizirao ili snimio film o njoj. Bio bi to golem doprinos svijetu na temu afrobrazilske kulture“, sumira Daniel Braga.  

„Na povratku iz Europe, kada je njezin brod ponovno pristao u Salvadoru de Bahiji, moja baka počela je jačati svoje veze sa središtem crnačkog Brazila. Prema vlastitim riječima, shvatila je da o vlastitoj zemlji ne zna ništa i stoga je počela putovati Brazilom, promatrajući i bilježeći njegove različite kulturne odrednice. Posjećivala je i bivšu Jugoslaviju, a za Hrvatsku se jako zainteresirala još dok je istraživala veze svoga oca i njegove domovine. Pričala mi je o tome dok sam bio dijete, uz veliki osmijeh. Između 1989. i 1991. ona i suprug intenzivno su posjećivali Zagreb, gdje je ona govorila o Yoruba kulturi. Hrvatska ne zna puno o Zori Seljan. Mislim da to ima veze i s brazilskim problemom predstavljanja vlastite kulture. Za mene je to tužna stvar. Ona doista može biti kulturni most između naše dvije zemlje, ali i između Brazila i afričkog kontinenta, kao i nekih drugih mjesta diljem svijeta koja je Zora posjetila“, zaključuje Daniel Braga, zadovoljan što je lanjska izložba o braći Seljan u Brazilu, u vremenu kada je ondje popularno pronalaziti hrvatske korijene, imala itekako uspješan odjek.