Novi pogledi na svijet hrvatskih humanista u povodu 500. obljetnice smrti Marka Marulića
Jedanaesto izdanje Festivala povijesti Kliofest održano je od 6. do 16. svibnja 2024, a ponudilo je bogat program izložbi, okruglih stolova, predstavljanja knjiga, projekcija filmova te popuste na povijesna izdanja. Središnja događanja održala su se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Festival je u fokus postavio i problematiku suvremene percepcije razdoblja humanizma u hrvatskim okvirima. Tako je u povodu 500. obljetnice smrti „oca hrvatske književnosti“ Marka Marulića održan okrugli stol s temom Novi pogledi na svijet hrvatskih humanista. Raspravu je moderirao povjesničar i klasični filolog Luka Špoljarić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a njegovi sugovornici bili su komparatist i filozof Tomislav Bogdan s Filozofskog fakulteta u Splitu, klasični filolog Neven Jovanović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu te kroatist i anglist Ivan Lupić s Filozofskog fakulteta u Rijeci.
Spomenik Marku Maruliću u Splitu / Snimio Ivo Čagalj / PIXSELL
Cilj rasprave bio je podastrijeti širu sliku humanizma kao razdoblja kasne srednjovjekovne povijesti, čiji se procvat u Europi odvijao tijekom 15. stoljeća. Njegovi dosezi u domaćim su okvirima najčešće tema filoloških istraživanja, čime su društvena i kulturološka perspektiva nepravedno minorizirane, posebice sjetimo li se da je to razdoblje obilježeno idealom o svestranom čovjeku. U skladu s tim, Jovanović je istaknuo kako se radi o pojedincima koji su bili spremni prilagoditi se novim europskim tendencijama, kao začecima moderniteta. Prije svega, riječ je o masovnoj komunikaciji i stvaranju novih komunikacijskih kanala i mreža, čemu je prekretnica bila pojava tiskarstva 1455. Dodao je kako je našim humanistima velika prednost bila prostorna blizina Italije, kao prijestolnice novodolazeće kulturne renesanse. Njihova uspješnost mjerila se kvantitetom tiskanih i pretiskanih djela, spominjanjem u tekstovima uglednih europskih autora te komuniciranjem s njima. U tom smislu, najvećma se istaknuo Marko Marulić, no ne treba zanemariti ni Iliju Crijevića te Vinka Pribojevića, začetnika panslavenske ideologije, kao ključne točke kulturnog i političkog djelovanja prvog naraštaja iliraca, gotovo tristo godina poslije.
Iako književni tekstovi donose uvid u aktualne izvanknjiževne prilike, oni nikako nisu dovoljni za cjelovitu rekonstrukciju onodobnih veza i utjecaja, naglasili su Bogdan i Lupić, dodavši kako je potrebno posegnuti za autentičnom arhivskom građom poput pisama, sudskih spisa, oporuka i inih životnih dokumenata koji iz panoptičke perspektive daju nove uvide. Lupić je upozorio na veze hvarskog književnika Hanibala Lucića sa splitskim krugom okupljenim oko Marka Marulića, kao i na one između gramatičara Bartola Kašića i nepoznatog dubrovačkog protonotara preko čije je sestre Kašićev Lekcionar stigao čak do Ancone. Složili su se kako je u okviru arhivske građe golema nepoznanica anonimni književni korpus, koji je u nedostatku dovoljno minucioznih uvida redovito pripisivan najpoznatijim autorima ili je prepušten mraku daljnje anonimnosti. Zaključili su kako je unatoč postojanju nebrojenih zapisa, danas ključna upravo uloga istraživača jer o njima ovisi hoće li se određeni podatak na vrijeme prepoznati kao relevantan.
Bogdan je podsjetio kako u kontekstu hrvatskog jezika neprijepornu ulogu ima prvi nacionalni ep, Marulićeva Judita (1521), no ono što je važno jest činjenica kako je autor prikupljanjem podataka i njihovom reorganizacijom uspio u tadašnjim granicama hrvatskog jezičnog arsenala izraziti svu složenost umjetničkog epskog djela. Ipak, unatoč postojanju autografskog zapisa u kojem se nalaze iskazi iz literature koju je konzultirao, i dalje je nepoznat podatak kako je do nje došao i tko mu je u tome pomogao. U tom smislu, otvorio je važno pitanje – na koji su način hrvatski humanisti dolazili do spoznaja o narodnom jeziku, uzme li se u obzir njihova institucionalizirana klasicistička naobrazba.
S obzirom na sve navedeno, govornici su zaključili kako su granice kulturne i književne „republike“ u 15. stoljeću bile itekako propusne. Iako je uvriježeno mišljenje da je samo vlastela imala pristup obrazovanju, ne treba zanemariti i pojedine pučane (poput pjesnika Džore Držića) koji svojim primjerom dokazuju demokratičnost onodobne kulturne i intelektualne scene. Stoga je danas nasušno potrebno poticati dijalog između raznih struka, kako bi se što potpunije upoznao svijet naših humanista, a posla, kako je to dokazala i ova rasprava, ne nedostaje.
788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva
Klikni za povratak