Neka eolska harfa nježno prati Vaše nebeske rime

Kako započeti tekst sjećanja na dragoga i neprežaljenoga akademika Luka Paljetka, velikana koji je obilježio hrvatsku kulturu u razdoblju više od pola stoljeća, pjesnika, prozaika, prevoditelja, esejista, feljtonista, dramaturga, lutkara, redatelja, urednika, antologičara, slikara, skladatelja, jednom riječju polihistora? Tražim riječi kojima bih mogao izraziti svu zahvalnost za prijateljstvo, povjerenje, razumijevanje i duboki iskreni odnos.

Tonko Maroević, Luko Paljetak i Darko Matičević

Put do prijateljstva
s korifejem hrvatske kulture

Prvi put čuo sam za Luka Paljetka još kao dijete u mojoj metkovskoj osnovnoj školi čitajući kao i većina drugih vršnjaka Miševe i mačke naglavačke, a potom u srednjoj školi Childea Harolda u njegovom prijevodu. Kao mladi student glazbe u Splitu, čitao sam sve više Paljetkovu poeziju, ali i brojne njegove prozne tekstove. Upoznali smo se sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća i to je za mene već tada značilo mnogo. Potom sam počeo uglazbljivati njegovu poeziju u formu šansone, a naši susreti bivali su sve intenzivniji. Uz Luka tu je uvijek bila i njegova odana supruga Anamarija (za prijatelje Anuška), kao i njegov najvjerniji prijatelj akademik Tonko Maroević. Upravo u takvim opuštenim i neformalnim trenucima imao sam istinski užitak i povlasticu slušati dvojicu korifeja hrvatske kulture, Luka i Tonka. A teme su uvijek bile raznolike, naravno nezaobilazna dubrovačka dionica o Držiću, Vetranoviću i Monaldiju, ali i o Vodopiću i braći Vojnović. Potom o dubrovačkim majstorima slikarstva Ivi Dulčiću, Antunu Masli i Đuri Pulitiki.

Uslijedila su naša zajednička putovanja, druženja, kao i nastupi na kulturnim manifestacijama diljem zemlje. Sve smo se više upoznavali, povjeravali i dijelili gotovo iste osjećaje i afinitete. Ljubav prema poeziji, razgovori o slikarstvu, povijesti, o filmskoj umjetnosti, lijepim ženama, o životu i svakodnevici. Lukova osebujnost i neprijeporan glazbeni talent, istančan sluh, kao i suradnja i prijateljstvo s mnogim skladateljima, samo je još više produbilo naš prijateljski odnos. Luko je postao moj uzor i mentor, a prijateljstvo smo učvrstili i potvrdili kumstvom. Privlačila me njegova ljudska dobrota, plemenitost, neposrednost, beskrajna erudicija, duhovitost u svakom trenutku i krajnja pažnja i poštovanje prema svakom čovjeku. Volio sam i njegovo gosparsko držanje i dostojanstvo.

Sa životnim se gubicima nosio neumorno radeći

Ukazao mi je povjerenje kada smo godine 2018. počeli pripremati njegove Sabrane pjesme, bio sam suradnik uredništva koje su činili akademik Tonko Maroević i Anamarija Paljetak. Nakon toga je uslijedilo teško razdoblje u Lukovu životu, bolest i gubitak njegove neprežaljene supruge. Poput prozračne duhovne lirike pratile su me Anuškine riječi: „Kada odem, čuvaj mi Luka, ali ne riječima, nego djelom!“

Kako bi barem na trenutak odagnao bol, odlučili smo predstaviti njegovo životno djelo, dakle, Sabrane pjesme I. – VII. u izdanju Naklade Bošković, u Metkoviću, Dubrovniku, Splitu, Zagrebu, Šibeniku i Zadru. I u tim trenucima bio sam uz svoga Luka, svim svojim bićem. Potom je uslijedio još jedan životni gubitak, koji je Luko teško podnio, iznenadni odlazak njegova najodanijeg prijatelja i suradnika akademika Tonka Maroevića. U svega tri dana napisao mu je sonetni vijenac, dirljivu ispovijest o njihovu polustoljetnome prijateljstvu, a ja sam na njegov poticaj skladao instrumentalnu glazbu. Odali smo počast dragome Tonku u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku predstavivši pjesničko-grafičku mapu Hommage a Tonko Maroević – Sonetni vijenac. Luko se nije predavao, nastavio je još više raditi.

Jednom prilikom rekao sam mu: „Luko, svaki dan disciplinirano radite, stvarate s nevjerojatnom lakoćom, podsjećate me na Borisa Papandopula, Vašeg prijatelja, kojem ste napisali tekstove za tri velebne kantate. S takvom je lakoćom i on svakodnevno skladao svoju glazbu.“ Bilo mu je drago to čuti, jer je to bila istina. U tom periodu počeo je pisati i svoju kolumnu Dubrovačke pađine za list Vijenac, na koju je bio silno ponosan. U kasnu jesen 2022. godine pojavili su se prvi znaci bolesti. U zagrebačkoj bolnici nastaje ciklus Haiku iz bolnice koji je uvršten u pjesničko-grafičku mapu i još jedna posveta preminuloj supruzi, pjesničko-grafička mapa Sarabanda za Anamariju.

Lukova slavljenička godina

Nakon uspješne rekonvalescencije Luko i dalje neprestano stvara, pišući poeziju i prevodeći. U 2023. godini obilježava 80. obljetnicu rođenja i Matica hrvatska u Zagrebu u mjesecu travnju organizira kolokvij njemu u čast. Bilo je veličanstveno. Netom prije toga, u Vijencu br. 758 od 16. ožujka 2023. objavio je novi ciklus poezije pod naslovom Noć jednodnevnih leptira. U kolovozu je u rodnom Dubrovniku na sâm rođendan predstavio novu zbirku poezije Reciklirane pjesme, a u međuvremenu je objavio još jednu pjesničku zbirku Opći pojmovi. U prosincu je objavljena prvi put na hrvatskom jeziku u njegovu prijevodu Balada o bijelom konju Gilberta Keitha Chestertona. Tijekom slavljeničke godine prikupljao je građu za knjigu dugogodišnje korespondencije između njega i Tonka Maroevića. U svemu tome i dalje sam mu zdušno pomagao i knjiga je objavljena pod naslovom Jedan niže držeć, drugi više pojuć, krajem ožujka 2024. u izdanju Naklade Bošković. Kad sam mu prvi primjerak knjige donio u Dubrovnik, već vidno bolestan, bio je jako ponosan i sretan što je dočekao njezino objavljivanje.

Do ponovnog susreta u vječnosti

U međuvremenu je izašla iz tiska i knjiga Kajkavske pjesme, gdje Luko prvi put u životu piše poeziju na kajkavskom, posvećenu Dragutinu Domjaniću, uz divne slike velikoga Ivana Lovrenčića. U tim danima želio sam što više vremena provoditi s njim, pa sam gotovo svaki vikend dolazio iz Splita k njemu u Dubrovnik. Zajedno smo slagali i uređivali njegovu prelijepu biblioteku, koja vas na prvi pogled ostavlja bez daha, a broji, vjerovali ili ne, više od dvadeset tisuća naslova. Tu su i brojna bibliofilska izdanja, kao i vrijedne pjesničko-grafičke mape, koje je Luko ostvario s velikim hrvatskim slikarima i grafičarima poput Josipa Boltižara, Nevenke Arbanas, Zdenke Pozaić, Dimitrija Popovića, Munira Vejzovića, Matka Trebotića, Maje S. Franković i drugih. Osjetio sam da ga ovi naši zajednički susreti i rad u biblioteci čine mirnijim i opuštenijim. Svakodnevni pozivi dragih prijatelja Milene Dundov, Bože Biškupića, Nataše Vorobjove, Drage Štambuka i drugih činili su mu te dane podnošljivijima. Do samoga kraja, ostao je dragi Luko miran i spokojan, uz sina Nikolu, nevjestu Hanu i svoga kuma, okružen onima koji su ga istinski voljeli i koje je on volio.

Hvala Vam, Luko, s ljubavlju i do ponovnog susreta u vječnosti, brodite zasluženim anđeoskim mirom, neka eolska harfa nježno prati Vaše nebeske rime i neka Vas tamo ništa i nikada ne boli.