EUROSONG 2024.
Kad su ga u HRT-ovoj emisiji Otvoreno upitali što bi promijenio u budućem sustavu ocjenjivanja i zbrajanja glasova na Eurosongu, bivši šef hrvatske eurovizijske delegacije Aleksandar Kostadinov rekao je uz ostalo i sljedeće: „Žiri kao korektiv dobra je stvar, ali trebalo bi uvesti neka pravila koja njegovo djelovanje usmjeruje. Nije pošteno da ukupna pobjeda pripadne izvođaču koji nije uspio ući među prva tri po glasovima publike“, istaknuo je veteran mnogih Eurosong bitaka, dodajući da je uvažavanje glasa i mišljenje goleme mase gledatelja jedini način da se zaštiti i očuva eurovizijski brend.
Marka Purišića nagradila je publika diljem Europe i svijeta / Snimio Sanjin Strukić / PIXSELL
Razumno promišljanje, uz jednu napomenu: publika se sve više (a posebice ove godine) pokazuje kao korektiv žiriju, a ne obrnuto. Švicarskog predstavnika dvanaesticama je – bez ikakve mjere, kao da su se dogovorili – obasipao žiri, a Marka Purišića nagradila je publika diljem Europe i svijeta, kao da je pokušala ispraviti nepravdu. Kao što znamo, bilo je to nedovoljno za pobjedu: stručna (!) ocjenjivačka mašinerija radila je ustrajno i temeljito u korist švicarskog predstavnika Neme Mettlera. Stoga je Baby Lasagna zajedno sa svojom nadahnutom ekipom prijatelja i suradnika kući otputovao kao moralni pobjednik, sa „srebrom zlatnoga sjaja“, ne pokazujući pritom niti najmanji znak gorčine. Već smo se naviknuli da su skromnost i neusiljenost sastavni dio njegova imidža, njegov modus operandi. Spojimo li to s činjenicom da je u Švedskoj nastupio s najboljom pjesmom i najuvjerljivijom izvedbom, Hrvatska ove godine, za razliku od mnogih prethodnih, doista može biti ponosna. Premda je povik „krivi su suci“ u pravilu najjadniji izgovor koji možete smisliti, sada to zaista odzvanja kao osnovana sumnja.
U toksičnom kaosu Eurosonga pjesma Rim Tim Tagi Dim dvadesetosmogodišnjeg Umažanina – neopterećenog bilo čime, pa i imperativom pobjede – stršala je kao dragocjena oaza čiste radosti, podsjećajući na izvorne postulate te nekad zabavne lakoglazbene smotre, i na davna vremena kad se dnevna politika ipak nije u tolikoj mjeri usudila svima krojiti kapu.
Spektakularan doček na Trgu bana Jelačića / Snimila Emica Elvedji / PIXSELL
Ustvari, da je tvorac stare narodne izreke „tko pjeva, zlo ne misli“ prije koji tjedan zavirio u Malmö Arenu – ili prošao uzavrelim obližnjim ulicama i trgovima – imao bi što i vidjeti. Vidio bi pjevačko natjecanje koje se pretvorilo u poligon za ogorčene kulturne sudare i političke ratove drugim sredstvima. Je li u svjetlu ratnih strahota u Gazi Izrael trebao nastupiti, možda jest (a možda i nije) tema za raspravu, no njihovoj pjevačici Eden Golan valja čestitati na tome što je uspjela izdržati kolektivni bullying publike, žirija i ostalih natjecatelja. Zahvaljujući televotingu, njezina balada Hurricane (izvorni naslov October Rain) uspela se do visokog petog mjesta, a u normalnijim okolnostima prošla bi, slažu se mnogi, i nešto bolje.
Nizozemsku je nakon „incidenta“ Europska radiodifuzijska unija isključila iz igre, a na pitanje kako je doživjela prolazak Eden Golan u finale, predstavnica Irske Bambi Thug na presici izjavljuje: „Plakala sam, zajedno s mojim timom“. Doduše, kao što je pokazala pjesma Doomsday Blue, zapomaganje i vrištanje sastavni su dio njezina darkerskog teatra koji je, usput, peteročlani hrvatski žiri nagradio s izdašnih osam bodova.
Pjevačica Vanna, roker Dino Jelusić, producenti Srđan Sekulović Skansi i Mihovil Šoštarić Lockroom, te još jedna pjevačica, Gina Damjanović, dvanaesticu su iz nekog razloga dodijelili Portugalu, dok je pobjedničkoj pjesmi samo iz Hrvatske stigla čista ništica. Možda smo im koji bod mogli udijeliti, iako će se The Code najviše pamtiti po akrobatskoj vještini koja mladog Mettlera održava na rotirajućem metalnom disku dok operetnim glasom pjeva o „teškom putu spoznaje da nije ni muškarac, ni žena“. Glazbena podloga skrojena je od popa i drum ‘n’ bassa, uz frenetičan vokal s tragovima Queena i nekih suvremenijih izvođača (Mika odmah pada napamet), ali tek će vrijeme pokazati u kolikoj će mu mjeri to osigurati podlogu za održivu i konzistentnu međunarodnu karijeru.
Osim što je osvojila publiku Staroga kontinenta, po svemu superiornija, energičnija, himničnija i ritmički jednostavno neodoljiva, Rim Tim Tagi Dim pobudila je i stanovito zanimanje svjetske kritike, što je dobar znak – no svaka prognoza povezana s glazbenim biznisom podrazumijeva oprez.
ABBA-i je to uspjelo prije točno pola stoljeća s pop biserom Waterloo koji u usporedbi s recentnom ponudom zvuči kao Wolfgang Amadeus Mozart – čast izuzecima. Ali to su bila neka romantičnija vremena kad je Eurosong još uvijek barem donekle funkcionirao kao natjecanje u pjesmama i pjevanju. Obljetničkih 50 godina poslije, umjesto genijalnog švedskog kvarteta na pozornici su osvanuli njihovi hologrami u sramotno neuvjerljivu „nastupu“, dokazavši svima da u djelovanju umjetne inteligencije, poslužimo li se otrcanom frazom, ima mnogo mjesta za napredak.
Kome je pomogao Eurosong? Vratimo li se u prošlost, eurovizijski trijumf u orbitu slave lansirao je i Celine Dion koja je 1988. odnijela pobjedu pjesmom Ne partez pas sans moi nastupivši za Švicarsku, te (od novijih primjera) talijanski rock bend Måneskin čija je Zitti e buoni 2021. porazila konkurenciju u Rotterdamu. ABBA, Dion i Måneskin – tri primjera u šezdeset osam godina, to zaista zvuči skromno. U posljednje vrijeme Eurosong, više no ikad, postaje blještav izlog pomaknutog kiča, bizarnih kostima i još bizarnije koreografije, bombastične produkcije, političkih ambicija i ustrajne promocije svega s oznakom LGBTQ+. To su stvari na koje odlazi energija i novac. Koga u takvom okružju još zanima glazba kao glazba, mogao bi se zapitati naivac. Optimistična krilatica united by music (ujedinjeni glazbom) koja je lani, u jeku ruske invazije na Ukrajinu, prihvaćena kao stalan eurovizijski slogan, već sada zvuči kao utopija.
Vidimo se nagodinu u neutralnoj Švicarskoj.
788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva
Klikni za povratak