Vijenac 788

Kolumne

„Neograničena Hrvatska“

Ministarstvo demografije – odgovor s mnogo upitnika

Vladimir Lončarević

Ne možemo rješavati pitanje demografske politike ako obitelj nije politička tema svaki dan. Tako i kada je riječ o iseljeništvu. To nije parcijalno pitanje, pitanje neke skupine ljudi, već prvorazredno nacionalno i državno pitanje opstanka države i nacije

I hrvatsko iseljeništvo u novoj će Vladi (opet) imati „svoje ministarstvo“ u Ministarstvu demografije i useljeništva. Dopustite mi biti na trenutak osoban i kazati da odavno smatram kako je Hrvatskoj potrebno „demografsko ministarstvo“. Još devedesetih godina bio sam dionik prijedloga skupine građana Nacionalnog programa demografskog razvitka, konačno oblikovanog 1996. u ondašnjem Ministarstvu razvitka i obnove pod upravom pok. ministra Jure Radića, da bih nakon toga, upravo kao zaposlenik spomenutoga ministarstva, bio svjedokom napora (a bilo je to vrijeme obnove i povratka) da demografska politika postane ozbiljna državna politika, čemu je osobit doprinos kao pomoćnik ministra dao uvaženi i agilni Stjepan Šterc. Istini za volju, otpora i nemara bilo je i tada, no nova politika 2000. „potaracala“ je sve napore pa je bavljenje demografskom strategijom palo na najniže grane, tek s povremenim deklarativnim bljeskovima u izradi neke nove „strategije“, slijedom koje smo demografsko ministarstvo opet malo imali, pa malo nismo imali.


Iseljeništvo nije parcijalno pitanje / Izvor Pixabay

Sada ga opet imamo. Tomu nije uzrok samo tzv. politička volja nego kruta realnost. Nedostatak radnika i masovno zapošljavanje stranaca ogolilo je naposljetku taj problem do razine da je tema demografije postala svakodnevna jer već svakoga, razumio to ili ne na višim razinama politike, kulture, sigurnosti i sl., alarmira na životnoj razini u perspektivi puke sebičnosti: tko će meni zarađivati mirovinu, tko će mene liječiti, tko će se o meni u starosti brinuti (to više ako nemam djecu)?

Ta pitanja nisu samo naša – s njima se suočava cijela naša stara dobra Europa. Osnutak takvoga ministarstva stoga je ujedno i europski odgovor na potrebu afirmacije kulture života, a to prije svega znači kulture braka i obitelji.

Sada ostaje vidjeti (u času pisanja teksta još nemamo uvid) što će programski iznjedriti novo ministarstvo s koordinativnom funkcijom, ali i nova Vlada, jer, a taj je stav jasno izražen, demografska politika, u tom sklopu i politika prema Hrvatima izvan Hrvatske, nije pitanje samo jednoga ministarstva.

Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske tijekom proteklih je nekoliko godina obavljao važan i vrijedan posao, i to se „na terenu“ osjećalo. Dok ovo pišemo, ne znamo kakva će od sada njegova uloga biti, no političko-strukturni okvir i nova agenda nužno će zahtijevati reformu, kako inter muros – u svrsi i zadaćama „nadležnih“ institucija koje se Hrvatima izvan Hrvatske bave, ili će se baviti, u Hrvatskoj (u tom sklopu i Hrvatska matica iseljenika), tako i extra muros – uspostavom novih vezivnih mehanizama s iseljeništvom, uključujući nova veleposlanstva i (generalne) konzulate.

Za uspjeh svakog pothvata potrebno je dvoje: jasna vizija (cilj, sredstva) i ljudi koji je mogu i znaju ostvariti. Za vjerovati je da će nova Vlada i u njezinu sklopu novo ministarstvo znati povući prave poteze. Da bi oni bili djelotvorni, iseljeništvu će trebati pristupati ne kao (političkom) objektu, nego kao (političkom) subjektu, odnosno partnerski u politikama koje se tiču ne samo iseljeništva nego cijele nacije, a u tom sklopu krucijalnog cilja povratka ili useljavanja u Hrvatsku. To zahtijeva jasnu geoprostornu politiku, samim time čvrste zahvate u stambenoj, obrazovnoj, zdravstvenoj i mirovinskoj politici, u zapošljavanju, dodjeli državljanstva i naposljetku u političkim pravima, o čemu smo pisali u prošlome broju. Naravno, sve te politike moraju biti elastične i disperzivne jer su politički i ekonomski položaj, pravni status i vitalnost zajednica Hrvata u pojedinim državama, samim time interesi, tako i otvorenost povratku/useljavanju, različiti.

Učinjen je dakle važan politički korak naprijed. No za puni uspjeh neće biti dostatno baviti se operativnim pitanjima – nužno je promijeniti cijelo društveno ozračje. Ne možemo rješavati pitanje demografske politike ako obitelj nije politička tema svaki dan. Tako i kada je riječ o iseljeništvu. To nije parcijalno pitanje, pitanje neke skupine ljudi, već prvorazredno nacionalno i državno pitanje opstanka države i nacije, pitanje dakle koje traži koheziju i integraciju svih društvenih sila, uključujući Crkvu te nacionalne kulturne i znanstvene ustanove. Prijeko je potrebno odmah u javnosti pokrenuti mehanizme promjene ozračja i prema iseljeništvu. Dok god u javnosti dominira agenda da su Hrvati izvan Hrvatske „oni koji ne plaćaju porez“ ili „emigracija“ s nekom etiketom, dok god su getoizirani samo u specijalnim emisijama, a izvan toga ih nema; dok god su, u krajnjoj liniji, predmet interesa samo „nadležnih“ institucija, pa bilo i najviših, izvan kojih praktički društveno „ne postoje“, do tada Hrvatska neće moći efikasno provoditi politiku nacionalne integracije, susljedno ostvariti i demografski pomak nabolje.

Rekosmo više puta da je izvanredno važno da komunikacija bude dvosmjerna. Hrvati izvan Hrvatske mogu se i trebaju očitovati o tome što očekuju od Hrvatske, a što Hrvatskoj mogu i žele dati. Sada za to imaju „najjaču adresu“. U svakom slučaju, pred nama je razdoblje dinamizacije svih spomenutih i nespomenutih pitanja i tema. Na izazov nacionalne demografske krize novo Ministarstvo demografije i useljeništva dobar je odgovor, ali odgovor s mnogo upitnika. Što ih se prije pretvori u uskličnike, to bolje!

Vijenac 788

788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva

Klikni za povratak