Vijenac 788

Kazalište

Jean-Baptiste Poquelin Molière, Umišljeni bolesnik, red. Lea Anastazija Fleger, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, premijera 3. svibnja

Maštovito rastvorena kutija za igranje

Piše Petra Jelača

Lea Anastazija Fleger, već etablirana redateljica mlađe generacije, postavila je u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića Molièreova Umišljenog bolesnika. Drugi je to klasicističko-prosvjetiteljski naslov ove sezone, nakon dosta uspjele režije Volatireova Candidea Hrvoja Korbara.

U svom prepoznatljivom, dramski klasičnom, a opet osuvremenjenom redateljskom rukopisu, s primjesama gotovo infantilne maštovitosti, Lea Anastazija Fleger i ovoga puta rastvara tekst, dovodeći karakteristike lica u krajnosti i povezujući ih na groteskan, ali vrlo inventivan način sa svim konotacijama teksta i, nadasve, kritikom društva, kojom se bavi i Molière. Duhovita i vrlo dopadljiva rješenja kojima oformljuje čitavu predstavu, a ponajprije glumce, puštajući ih da grade uloge, pretvaraju Molièreov tekst u kutiju za igranje koja nije netočno rastvorena, no u nekim se segmentima, odnosno kod nekih lica, preigrala, pa su osnovne premise djela ostale plutati na površini.  

Bez obzira na tu osnovnu zamjerku, radi se o zabavnoj i kvalitetnoj predstavi, koja ne mudruje odviše, a ipak dovoljno povezuje osnovne ideje Molièreova djela sa suvremenošću kroz karikiranje i grotesku.


Predstavom se obilježava 40 godina umjetničkog rada Branimira Vidića Flike, koji igra naslovnu ulogu Argana / Snimio Vedran Levi

Predstavom se obilježava i 40 godina umjetničkog rada Branimira Vidića Flike, člana ansambla Kazališta, koji igra naslovnu ulogu Argana. Blag i priglup, Vidićev Argan na vrlo nesvjesnoj razini manipulira svojom okolinom, ako i toliko: od silne se gramzivosti i njihovih stalnih manipulativnih ataka prije povlači u bolest, nego što njome traži pažnju i ljubav koje nema, samo zato jer je bogat. Sve to radi na vrlo intuitivnoj razini. Sigurnost u zdravlju, jer „zdravlje je sve“, Arganova je i mantra i opsesija, fokus u koji vjeruje, a na tome redateljica gradi poveznicu sa suvremenošću, oslanjajući se na sveprisutni trend zdravlja pod svaku cijenu, vjerovanja u medicinu, bilo alternativnu, bilo konvencionalnu. U suvremenome kontekstu, kada klasična medicina gubi svoj ugled, zbog niza razloga: bujajuće alternative, deficitarnosti liječnika, oslanjanja na tehnologiju, dostupnosti instant medicinskih znanja putem interneta, u jednoj mjeri nestaje potreba za ismijavanjem kompleksa Boga kod doktora medicine, jer su ugroženi i detronizirani svime navedenim. No, Fleger ipak odlučuje koristiti klasičnu poziciju doktora kao autoriteta i iskarikirati je, i to vrlo točno: doktor Purgon postaje doktorica Purgon, otvara i zatvara predstavu u vrlo uspjeloj interpretaciji Glorije Šoletić, u maniri Cruelle de Vil, isto radi i Marija Šegvić kao Arganova sluškinja Toinette kad se preodjene u doktoricu, s dozom namjerne pretjerane groteske i karikature, jer Toinettin lik želi pokazati Arganu i doktorima koliko pretjeruju u često neutemeljenoj gradnji svoje veličine.

Mizanscena je uvelike određena kostimografijom i scenografijom, u dosluhu s redateljičinim konceptom, i karakterizacijom lica, što se naročito odnosi na kostimografiju Tee Bašić Erceg. Karakteri doktorice Purgon (Glorija Šoletić), mudre Toinette Marije Šegvić, doktora Diaforiusa (Hrvoje Sebastian) i njegova priglupog sina Thomasa (izvrsni Bojan Beribaka), zatim mlađe Arganove kćeri Louison (Izmira Brautović) i većine ostalih lica ne bi bili dovoljno scenski upečatljivi niti izbrušeni bez kostima koji ih podcrtavaju. Vrlo točni, povijesno locirani, a opet s komentarom iz suvremenog konteksta, važna su okosnica ovog redateljskog koncepta. Glazba Borne Šercara čvrsto naglašava suvremenost, a za važnost pokreta na sceni, kako temi iz Molièrea i dolikuje, pobrinuo se Jure Radnić, za dizajn svjetla Vesna Kolarec.  

Od glumačkih ostvarenja, svakako treba istaknuti Mariju Šegvić kao Toinette, s ponešto prejakim karikiranjem dok glumi doktoricu, no sve u gabaritima zadane uloge, te Bojana Beribaku. Njegov je Thomas zaigran, uvjerljiv, duhovit, gluma mu je u tijelu i pokretu, ali i u karakteru. Zanimljivo postavljena Louison, kao mala djevojčica u izvedbi odrasle Izmire Brautović s ponešto preuzetim dionicama iz već viđenih i uhodanih glumačkih manira, ali vrlo zanimljivo osmišljena, uloga je koja daljnjim radom može narasti. Glorija Šoletić u vrlo kratkom nastupu doktorice Purgon ostavila je iznimno jak dojam, te mladi glumac Antonio Agostini, čija je uloga nenametljivo, ali snažno odzvonila. Čitav ansambl, svatko u svojoj ulozi, ostvario je harmoničnu cjelinu razigrane Molièreove kutije na navijanje, vrlo šarene i britke. S Umišljenim bolesnikom dogodilo se sličan slučaj kao i s Voltaireovim Candideom – kada inventivan i zaigran redatelj radi s dubrovačkim ansamblom, uspije iz svakoga od članova izvući ono najbolje, što rezultira uspjelom predstavom, zabavnom i suvremenom kontekstu prilagođenom, bez obzira na neka pojednostavljenja u odnosu na Molièreov tekst, a u korist maštovite i razigrane interpretacije.

Vijenac 788

788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva

Klikni za povratak