Lukove posljednje latice u našem vijencu

„Dubrovnik je jedinstvena kamena škrinja s poklopcem od neba koji se ponekad podiže i lebdi nad njim poput vatrostalnog stakla, a ponekad ga čvrsto zaklapa kao da strepi da će preko njezinih rubova prekipjeti uzavreli život, i ovaj sadašnji i onaj nekadašnji. Dubrovnik tvori mnoštvo manjih kamenih kutija. (…) Ove kolumne, kao stupovi neke duge šetnice u gosparskom đardinu, pokušat će, s oprezom i s uvijek potrebnom vjerom u nevjerojatno, otkriti pokoju od tajni ovoga Grada.“

Posljednja Lukova kolumna Lirski monolog dubrovačkih forteca objavljena u Vijencu 14. III. 2024.

Zapisao je to naš dragi Luko, od kojega se opraštamo, u prvoj u nizu kolumni naslovljenih Dubrovačke pađine, 8. rujna 2022, u Vijencu br. 743–744.

Iz broja u broj, iz mjeseca u mjesec, bilježio je u njima Luko Paljetak svagdan i blagdan Grada. Sve do ovoga ožujka, kad smo u broju 783 od 14. ožujka 2024. objavili posljednji nastavak: Lirski monolog dubrovačkih forteca.

Radovali smo se svakom susretu s novim nastavkom, a osobito susretima uživo u našoj redakciji. Posebno nas je naš dragi kolumnist obradovao koncem prosinca, kad smo pripremali božićni broj, a Luko je došao u redakciju na sam dan tiska s novim nastavkom Božićno kolendavanje, kojim smo rado zamijenili već prelomljene Dubrovačke oriđinale.

Hvala Vam, Luko, za sve Vaše riječi na našim stranicama koje čuvamo kao suho zlato. Nedostajat će nam Vaša erudicija, vrckavost, životnost, lakoća kojom ste u dva-tri novinska stupca „šetali“ stoljećima Dubrovnika, prostorom i vremenom, bilježeći svakodnevni život, davne i današnje Dubrovčane, imenom i prezimenom, i to prije svega one koje „velika“ povijest ne pamti, ali koji su obilježili život grada, poput one davne piljarice koja je uvijek na istom štandu desetljećima prodavala svježe voće i povrće.

Opraštamo se s Vama upravo Vašim posljednjim riječima u našem listu iz spomenute kolumne Lirski monolog dubrovačkih forteca, Vašim posljednjim laticama u našem vijencu. Uz vjeru da ovo nije zbogom, nego doviđenja.

„Sjećaj me se! Zaljubljeni u sumraku ispod mene ne vodeći računa ni o prošlosti ni o budućnosti, šapću jedno drugom: Nek naša Ljubav bude trajna kao Lovrijenac! A more samo šumi…“