Uz biografsku dramu Majka Cabrini redatelja Alejandra Gómeza Monteverdea
„Ne mogu dokučiti gdje završava tvoja vjera, a gdje počinje tvoja ambicija“, kaže potkraj filma papa Lav XIII. (Giancarlo Giannini) redovnici Francesci Cabrini (Cristiana Dell’Anna), za još jednoga njezina posjeta Vatikanu u kojem ponovno traži podršku, formalnu i materijalnu, za svoje nemale planove. „David je postao kralj tek nakon što je ubio Golijata“, uzvraća mu Francesca Cabrini. „Želiš postati kraljicom?“ pita papa. „Želim izgraditi kraljevstvo. Kraljevstvo nade“, ustvrđuje redovnica koja je već prije izjavila da je svijet premalen za sve što ona namjerava učiniti.
U filmu o životu katoličke misionarke
Francesce Cabrini glavnu ulogu tumači
Cristiana Dell’Anna
Francesca Cabrini (1850‒1917), utemeljiteljica Družbe misionarki Presvetog srca Isusova i zaštitnica migranata, zasnovala je sedamdeset redovničkih kuća – bolnica, škola, sirotišta, programa pružanja pomoći socijalnim službama – diljem svijeta, najviše u SAD-u, a u trenutku njezine smrti te su ustanove zbrinjavale više od 5000 siročadi i više od 100.000 bolesnika svih naroda, narodnosti i vjeroispovijesti. Životno djelo nezamislivih razmjera, zar ne? Svetom ju je 1946. proglasio papa Pio XII. Unatoč takvom opsegu vrlo praktičnog i konkretno učinkovitog dobročinjenja, o njoj na mreži svih mreža nećemo naći mnogo više tekstova i podataka negoli o kakvom, recimo, umjereno poznatom glumcu.
Meksički redatelj međunarodne karijere Alejandro Gómez Monteverde (1977) zasad je najpoznatiji po kršćanskoj napetici Zvuk slobode (Sound of Freedom), o borbi protiv trgovine djece u pedofilske svrhe, snimljenoj 2019, a u distribuciju puštenoj prošle godine, kad je ostvarila iznimnu gledanost i komercijalni uspjeh – stajala je 14 mil. USD, a zaradila čak 250 mil. USD! Njegov novi film Majka Cabrini potpisuje isti scenarist, Amerikanac Rod Barr, sniman je 2021, a u kinima je zaigrao u ožujku ove godine, te također pobudio podosta pozornosti, iako manje od prethodnika. I ovaj put je riječ o pobudnom djelu katoličko-kršćanskog svjetonazora u kojemu se zdušno veliča stvarna, vjeri predana osoba koja je dala sve od sebe da pomogne nevoljnima i umanji zlo na svijetu. U žarištu zanimanja djelovanje je majke Cabrini po dolasku u New York 1890, gdje, premda krhka zdravlja, vrlo brzo izvanredno uspješno organizira pomoć siromašnim, obespravljenim, prezrenim useljenicima, ponajprije talijanskima, ali i svima ostalima.
Kao i Zvuk slobode i Majka Cabrini procijenjena je širokim rasponom prosudbi – od onih da je posrijedi dosadno, tromo, nemaštovito i nezgrapno propagandno ostvarenje do hvalospjeva dirljivosti, poticajnosti, izvedbenoj vještini i raskoši. Mjereno standardnim aršinom, neki nedostaci očiti su i neosporni – u filmu humanističkih stremljenja koji traje nešto dulje od dva sata, gotovo nijedan lik, uključujući i samu protagonisticu, nije dobio više od dvije, tri karakterne osobine, a primjerice, redovnice koje su s Francescom Cabrini došle u SAD i neprestano bile uz nju, tek su figure o čijim osobnostima ne doznajemo baš ništa. Dramaturški model je repetitivan – Francesca Cabrini nailazi na probleme, put joj preprečuju moćnici (nadbiskup, papa, gradonačelnik, senator), no ona se ne predaje, već upornošću, radom i domišljatošću te nagovaračkim i pregovaračkim sposobnostima prevladava zapreke i ostvaruje naum. I tako opet i opet. Općenito, ne ulazi se u pojedinosti, već se odsječci svode na elementarno, malne stereotipno i, kako se kaže, stripovski plošno.
Ipak. Ritam i tempo filma teku snažnim potiskom, u odmjerenim valovima nezaustavljivosti. Velika je pozornost posvećena (s)likovnosti, a Monteverde, u suradnji sa snimateljem Gorkom Gómezom Andreuom te scenografsko-kostimografsko-maskerskim (i digitalno postprodukcijskim) timovima privlačno, uzbudljivo i uvjerljivo oživljava ugođaj i vrevu napučenih ulica New Yorka 1890-ih, kako onih uredno otmjenih tako i onih raščerupano bijednih, a znatan dio prizora nastoji i uspijeva ispripovjediti i oblikovati (umalo) bez riječi, samo vizualno.
Pojednostavljivanje u predstavljanju osobnosti, međusobnih odnosa i razradi situacija u cjelini se doima ispravnim i dosljednim stilskim izborom, kojim se izbjegava neželjeno kompliciranje i usmjerava na središnju misao – pohvalu i divljenje ustrajnom zalaganju pojedinca za opće dobro. Temeljeno na zbilji, s okusom bajke. Pri čemu, u filmu posvećenome svetici, nije prikazana gotovo niti jedna molitva.
788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva
Klikni za povratak