Davor Velnić, pisac
S hrvatskim književnikom Davorom Velnićem razgovaramo u povodu novoga romana.
Nedavno vam je u izdanju Matice hrvatske objavljen opsežan roman Hram oblaka. U jednom razgovoru pripomenuli ste kako vas je pisanje te knjige – promijenilo. Takva priznanja autora, u pravilu, sugeriraju da je riječ o knjigama koje u intimnom atlasu samog autora imaju posebno mjesto.
Nikad se više neću upustiti u sličan posao; ovaj roman vrsta je sabiranja i velikog pospremanja obilnog sjećanja na greške i poraze koji su nadživjeli zaborav. Poraz nam omogućuje da bolje upoznamo sami sebe. Radnja romana odvija se dovoljno daleko od mlina današnje svakodnevice, recimo, fikcija smještena na prijelazu 17. u 18. stoljeće – a opet je sve prepoznatljiva današnjica. Malo se toga ili ništa u tih tristotinjak godina u svijetu promijenilo. Roman nije toliko autobiografski koliko je to moja želja da završim potragu i nađem zadovoljavajuće odgovore na uvijek ista pitanja. U prijašnjim naslovima književna potraga za odgovorima išla je više-manje izravnim razmišljanjem u esejima i polemikama, ili sam se vraćao pripovijetkama i putopisima, no ovaj put mi se er-forma činila najpogodnijom. Prvo lice jednine previše je ispovjedno i može iskliznuti u patetiku.
Prostorno-vremenska pozornica romana određena je u dvije pozicije. Prostorno se događa na području koje neodređeno nazivate Južnim morima, pa se tu nekako prirodno nameću autorska imena kao što su Conrad ili Stevenson, pisci bliski moru i brodu. Vremenski se događa u kolonijalnom razdoblju koncem 17. i tijekom 18. stoljeća, kada su u globalnoj ulozi dominantne čuvene engleske i nizozemske Istočnoindijske kompanije koje administrativno i vojno organiziraju zapadni kolonijalni prodor na Istok. Spomenuto vremensko razdoblje dodatno je zastrto i unutrašnjim odnosima u jezuitskom redu, kojemu pripada jedan od dva glavna lika romana. Lako je, stoga, pomisliti i na Eca, premda je vrijeme njegovih romana drugačije. Je li bilo poticaja s tih, ili srodnih, autorskih adresa?
Moglo bi se tako reći, iako nakon godina provedenih u Kini i na Dalekom istoku, pročitano gubi na uvjerljivosti i dojmu. Štivo teško može opisati intenzivne mirise Istoka, kao i prizore što ih, i ne želeći, zamjećuje bočni vid. Radije bih spomenuo epsku snagu i pritajeno primicanje opipljive nesreće opisano u Melvillovu Moby Dicku. Taj veliki roman nosi u sebi mnoštvo pitanja i samo skicira odgovore, a ponajviše otkriva ljudsku paniku i gađenje pred zjapećim morskim bezdanom, ali i neprispodobivu tjeskobu pred ponornim crnilom povrh nebeskog plavetnila. Kod mene su to toponimski nepostojeća Južna mora, kod Eca izvjesni, ali opet izmišljeni samostan na sjeveru Apeninskog poluotoka. Slična je tema: užarena i nimalo bezazlena razdjelnica pravovjerja i krivovjerja, a povrh svega jedna mučna misao tko arbitrira i odlučuje što je, recimo, teološki prihvatljivo a što je hereza koja se mora brutalno kazniti. Nekad teološki prijepor, danas ideološki i svjetonazorski, a u toj igri istrebljenja krivovjerja i laskanja pravovjerju, u ozračju intriga, izdaje i sluganske prosternacije dobro se prepoznaje sadašnjost.
Uža pozornica događanja romana je – otok. Fizički je omeđen, a nadzornički pregledan. Ni jedno ni drugo obilježje nije nevažno u unutrašnjoj arhitektonici romana, pa odabir otoka kao pozornice ima racionalno, konstrukcijsko, pokriće. Vaša privrženost opusu Slobodana Novaka dobro je poznata: bili ste pokretač i izvršni urednik njegovih Sabranih djela u Matici hrvatskoj. Novak je također autorski zaokupljen otokom, a i podrijetlom je otočanin, da ne velim bodul, kao i vi. Jesu li te činjenice također bile u igri kada ste planirali otočni zemljopis knjige?
Moj otok Krk nije Arkadija djetinjstva, nije čak ni zavičaj, i davno smo se razišli. Moj zavičaj je književnost, a iskustvo djetinjstva, nemiri i dvojbe prve mladosti provedene na otoku slikovito su mi predočili obrazac međuljudskih odnosa. To je bilo kao imati svijet na vlastitom dlanu i pogled u ishodište, poslije sam putujući svijetom uvidio da ta matrica funkcionira i kao raspored moći među ljudima, a otočki se mikrokozmos u mnogočemu podudara s makrokozmosom velikoga svijeta, samo su igre grublje i nezamislivo veće, a akteri nemilosrdni. Moje otočko podrijetlo pomoglo mi je u radu na Novakovim Sabranim djelima. Dobro smo se razumjeli. Novak je pisac moje mladosti i kad mi se ukazala prigoda da mu priredim Sabrana djela, tom izazovu nisam mogao odoljeti. I govoreći o inzularnosti, ne zaboravimo Ranka Marinkovića, on je književnom elegancijom pokazao da otok nije zemlja trijumfalne istine.
Redukcionistički promatrano (može li se uopće drugačije u ovakvim razgovorima), Hram oblaka knjiga je o zaključanom društvu. Zatvorenost je i fizička (otok), i upravljačka (nevidljivi a sveprisutni gospodari), i kulturološka (nadmoć vjerske sekte, kako na jednom mjestu pišete, „nebovjesnika“). Brojne posredne, a i nekoliko izravnih sugestija o oblicima kazne za neposlušne, dopuštaju reći kako skicirate tipsku anatomiju totalitarnih društava. Vrijeme radnje je, spomenuli smo, 17. i 18. stoljeće. Ono je, znamo, prožeto različitim centralizacijama pomoću kojih su se tadašnje europske apsolutne monarhije težile nametnuti kao, danas bismo rekli, globalna carstva. No na drugoj su strani vidljive i različite pukotine koje tim intencijama izmiču (npr. svijest o pojedincu, kolektivna prava…). Koliko je stoga, funkcionalno, knjigu o radikalno zatvorenu društvu, na koje se može opravdano adresirati etiketa totalitarnosti, smjestiti baš u takvo vrijeme? Premda spominjete gubavce i gubu, kao tjelesnu nemezu toga svijeta, ona još uvijek nije industrija smrti na koju se oslanjaju moderni totalitarizmi?
Svijet je malešan, tek plavi bombon u tami svemira, zar ne, i samo se od sebe nameće pitanje tko ga čuva u tom beskrajnom prostoru nijemih sila. Usprkos sve razvijenijoj tehnologiji, još itekako ostaje nedokučiv. Onaj tko čuva tu modru perlu, kakvim ga god imenom častili, njegov je i naš gospodar. Raj je istodobno beskraj dokolice i vražje vrijeme, a nerad je đavolsko sjeme. Otok izobilja u romanu nije arhajska cjelina, već tegla s medom, tek mamac, kao i pogodnosti koje nam pruža digitalna tehnologija. Leprozorij u romanu nije koncentracijski logor, još je to grozno starinsko mučilište. Vrijeme radnje u romanu doba je intenzivne kolonizacije koja ne trpi samovolju pojedinca, bilo da je riječ o Istočnoindijskoj kompaniji, ustvari ministarstvu kolonija, bilo o Družbi Isusovoj, njezinim misijama po svijetu. Judeokršćanska carstva i kraljevstva šire se, traže svoj doseg, slično kao i kršćanske misije. I one omeđuju nove prostore kako bi zapasale što veću katekumensku pastvu.
Prvi glavni junak knjige jest isusovac hirovite ljubaznosti, u isti mah misionar i svojevrsni isljednik širokih ovlasti u „specijalnoj misiji“ progona i kažnjavanja u izdaju ogrezlog otpadnika. Podrijetlom on je socijalni Nitko, nepoznata oca (majka je umrla na porodu, zapravo je bila ubijena da bi se dijete uspješno rodilo), baš osoba po mjeri takvih zadaća. Time i njegova misija zadobiva potrebnu (moralnu) legitimaciju pravednika izvršitelja. Ali posredno jača dojam da je i tadašnja Katolička crkva pogodnim ambijentom jačala intenciju blisku totalitarnoj. Kao što se zna, razdoblje prosvijećenosti je, u svojoj polemici s katoličanstvom, na tomu dosta inzistiralo. Pokazalo se kasnije da totalitarne intencije bolje uspijevaju pod zaštitom (post)kršćanskog neobarbarstva. Koliko je, dakle, smještaj prvog glavnog junaka u lik isusovačkog inkvizitora zapravo kucanje na otvorena vrata i nemamo li danas za reflektiranje totalitarnih intencija točnijih adresa od katoličanstva, pa i onoga iz 17. stoljeća, u okrilju kojega se, usput budi rečeno, artikuliraju i prve zamisli o ljudskim pravima?
Crkva je autoritarna i kler ne njeguje demokratska načela, ali ta učiteljica vjernika na njihovom putu prema Spasenju nije nikad bila izlivena iz jednog komada. Sjetimo se crkvenih šizmi, protestantizma i rivalstva između redovništva i dijeceza, prisjetimo plamena inkvizicijskih lomača namijenjenih hereticima iz vlastitih redova. Crkva ne trpi nikakvo rivalstvo, jednako nekad kao i danas, samo je negdašnja moć Crkve u judeokršćanskoj uljudbi bila neusporedivo veća i stvorila je društvenu poziciju koju do danas ne želi nikome prepustiti. Totalitarne ideologije 20. stoljeća preuzele su autoritarnost crkvenog ustroja i inkvizicijsku rigidnost, već neko vrijeme taj modus operandi preuzele su političke stranke po načelu: „ili si naš, ili si protivnik“.
U romanu se iščitava moć Crkve, Istočnoindijskih kompanija Engleske i Nizozemske, kao i nezasitnost svih aktera u poslovima s opijumom i robljem. U tako složenoj situaciji netko treba biti „knjigovođa“, voditi poslovne knjige. Zapravo sve vrijeme je o tim knjigovođama rizničarima riječ, jer čime se danas bave javnosti nedohvatne banke u poreznim oazama karipskih otočja, recimo na Kajmanskim otocima, Djevičanskim otocima ili Bermudima… I baš slučajno sve odreda britanskim prekomorskim posjedima? Istina, to je doba prosvjetiteljstva i emancipacije, ali i individualnosti koja je danas potonula u demonizam uzoholjenog razuma. To razvikano i hvaljeno prosvjetiteljstvo nosi u sebi larve totalitarnih sustava modernog doba. Da bi podaništvo postalo građanstvo, Francuska revolucija ustoličila je jednu opaku spravu – gravitacijsko sječivo. Kasnije je u totalitarnim diktaturama 20. stoljeća giljotina zamijenjena strojnim masovnim likvidacijama, a kaznionice koncentracijskim logorima.
Podloga postojane upravljačke moći na otoku je u romanu nagoviještena: usporedna zaplotnička ekonomija zasnovana, ponajprije, na trgovini drogama, navlastito opijumu, i na raspolaganju živim ljudima kao trgovačkim artiklima. U devetom krugu te upravljačke strukture nalazi se kaznionica gdje se žrtve izručuju nagonima i pomami zatočenih gubavaca.
Da, teško je zamisliti uspješan društveni ustroj lišen koncepta nagrade i kazne. Vlast nema moć nad čovjekom kojem ništa ne treba, zato se neprestano vabi. Što je kazna okrutnija, to je pokornost veća, a usput se štedi na visini nagrade. Svima su puna usta demokracije, a ona ljudima brzo dosadi. Masa ubrzo shvati da uvijek postoje nevidljivi upravljački krugovi unutar javne demokratske scene i prepoznaje prijevaru, koliko i vlastitu nemoć. Svaka revolucionarna jednakost stvara privilegirane „jednakije“.
Kad se čitaju ovakvi ulomci u knjizi, prigodne asocijacije pobuđuju pomisao na vaše prije objavljene knjige – Kineski šapat i Vrijeme mahnita čovjeka. U prvoj je vidljivo vaše poznavanje prilika na, kako se voli prigodno reći, kineskom Dalekom istoku. U drugoj vam je stalo do svojevrsne moralne inventure suvremenosti. Koliko vas je iskustvo stečeno pisanjem tih knjiga, a potom i znanje, ohrabrilo ili, ako hoćete, olakšalo vam rad na Hramu oblaka?
Dobro uočeno, spomenuta dva naslova ‒ prvi kulturološki putopis Kinom, a drugi duhovna raščlamba 20. stoljeća – svojevrsni su uvod u pisanje ovoga romana. No spomenut ću i treći naslov, Sveti prah, tiskan u Matici hrvatskoj prije dvadesetak godina, jer se taj roman bavi mračnom herezom, tj. apokrifnom nedorečenošću Bogočovjeka; osobom povijesnog Isusa i uskrslog Isusa, Krista i Spasitelja, te pokušava lučiti sveto od nabožnog.
I doista, Hram oblaka pečati moje sumnje o istini u dogmi i o tome što je dogmatska predrasuda u pravovjerju i krivovjerju… Pomaže mi uočiti zametak izdaje u odanosti i shvatiti smisao boli u ljubavi te donekle olakšava teret peckavih sjećanja. Ali ništa, pa ni ovaj roman, ne može iskupiti sve što sam učinio, a nakupilo se previše toga u napornoj biografiji.
Poseban svećenički red koji vlada otokom naziva se nebovjesnicima. Druga sintagma je točnija – promatrači neba. Njihov ključni religijski ritual svodi se na promatranje zenitnog sunca na vedrom (južnom) nebu. Neupućeni, a u početku je takav i mlađi glavni junak, lako podliježu naivnom uvjerenju da je to moguće bez opasnih oštećenja vida pa je rezultat – sljepoća. Postupno taj glavni junak uočava kako članovi svećeničkog reda koriste tehniku zaštite oka od jakog sunca. Zapravo, glavni ritual zagonetne sekte zasniva se na – opsjeni. Niti su oni promatrači neba, niti im je do svjetlosti kao suštinske odrednice svetoga. Oni transcendenciju svode na racionalno zavodništvo, radi očuvanja vlasti na otoku.
Da, to je vrsta lažne inicijacije i prije svega kalibriranje praga izdržljivosti na bol kod neofita, ali i provjera njegove pronicljivosti. Za njega još iz sirotišta nema kraja kontrolnim pitanjima i provjerama. To je u inicijacijskim zajednicama od pamtivijeka ostalo isto: beskrajno ti vjerujem i neprestano te provjeravam. Isti obrazac danas je načelo nemilosrdnih multinacionalnih korporacija i političkih partija zaluđenih igrokazima demokracije. Nemojmo zaboraviti koliko je u totalitarnim režimima na djelu neprestana provjera i pravi drugarski kanibalizam, jer najslađe je vlastito izdajničko meso. Izdajnik iz vlastita kruga slađi je zalogaj od stotinu neprijatelja.
Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2023.
Budući da je taj model upravljanja iskustvenom provjerom prisutan i u totalitarizmu, koliko vam je u inačici uporabljenoj u knjizi koristila suvremena kritička literatura o totalitarnim porecima, recimo Hannah Arendt i njezina studija totalitarizma?
Hannah Arendt i drugi autori koji su iskustvom vlastite kože osjetili kvarenje bitka i totalitarizme 20. stoljeća, dobro su uočili i opisali besmislene sustave bez istine, međutim najviše mi je koristilo osobno iskustvo. Naime živio sam u Jugoslaviji koja je svoju državnu granicu čuvala dugim cijevima uperenima prema unutra, prema onima koji su bježali iz komunističkog raja – u državi zatvoru čiji je ishodište u masovnim poratnim likvidacijama. Izleglo se u krvi, razvrglo se u krvi, i nije moglo drugačije. Živio sam i radio u kineskom komunističkom carstvu i to dragocjeno iskustvo je nenadoknadivo.
Putujući svijetom i razgovarajući s ekspertima za geopolitiku i totalitarizme, najčešće sa sveučilišnim profesorima – ali osobama koje nisu nikad iskusile život u jednopartijskim diktaturama – uočio sam da su puni vrlo rječite, ali prazne argumentacije. Nisu iskusili razarajuću tjeskobu, istinski i dubok strah totalitarizma od kojeg ljudi postaju zli, podli i okrutni, ali i neočekivano darežljivi i dobri, ili samo prijetvorni… Nisu se suočili s činjenicom da iz puke zlobe ili (ne)ljudskog hira mogu zaglaviti kao plijen denuncijacije. Za njih je totalitarizam zanimljiv fenomen, kao meni Saturnovi prsteni. Prije dvadesetak godina uredio sam knjigu Noama Chomskog Novi militaristički humanizam, upoznao autora i… razvikano ništa. Knjiga kao da je pisana po nalogu Kominterne rječnikom neomarksističke Frankfurtske škole, a Chomsky, inače prijatelj Pol Pota… ne, on se čak nije pretjerano ni trsio sakriti svoje razvikano geopolitičko opsjenarstvo.
Prvi glavni junak romana nema šanse u sukobu s totalitarnim sklopom što vlada otokom (a i širom oceanskom mrežom na tom zagonetnom pacifičkom jugoistoku). On je uljez, sumnjivi agent u lovu na otpadnika iz vlastitih redova (a kojemu je gospodar otoka, drugi glavni junak romana, dao svojevrsni azil). Oba ta obilježja guraju ga prema položaju još jedne žrtve među brojnim žrtvama zatvorenima u otočnom podzemlju. Pa ipak, ostavljate mogućnost da se on dokopa (spasonosnog) broda i otvorenog mora. Zapravo usputno sugerirate kako taj obrat pozadinski režira drugi glavni junak romana: stvarni gospodar otoka i dugo vremena nepoznati otac prvoga glavnog junaka. Oba glavna junaka romana lako je čitateljski rasporediti na zamišljenoj osovini Zapad – Istok. Koliko taj analogni odnos (zapadni) sin – (istočni) otac u romanu duguje vašem razumijevanju odnosa Zapad – Istok izvan romana?
Prvi glavni junak, koji u romanu ima svoje ime, pripušten je na otok i boravi na njemu željom i dopuštenjem drugog glavnog junaka, jer ih prošlost krvne veze itekako spaja. Senior želi osobno provjeriti je li junior dostojan nasljeđa i odgovornosti, sposoban nastaviti zadaću s najvećom odgovornošću kao i njegovi prethodnici? U doista ozbiljnim poslovima krvno srodstvo nije jamstvo, ako načelo izvrsnosti, tj. najboljeg mogućeg odabira, nije zadovoljeno.
Podaništvo Istoka fertilno je i prožeto neupitnom tradicijom, a ona se zadovoljava samo odabirom onog tko doista umije i hoće, Zapad je od svojih kolonijalnih vremena postao rentijerski atrofiran i dokoličarski razmažen. Nije li dovoljno pogledati „ljudskim pravima“ zaraženu europsku uljudbu i gospodarstvo, njegove namjere da znanje i proizvodnju pomoću neokolonijalizma prepusti plodnom Istoku? Zašto, da bi razmažena i pretila Europa mogla ljetovati dva mjeseca, zimovati isto toliko, a u međuvremenu rentijerski dokoličariti i u dječjim kolicima voziti pse i mačke?
U romanu ste na više mjesta ponudili čitatelju lijepe, lirske dionice adresirane na svojevrsnu idiličnost zagonetnog oceanskog krajolika pa se te slike u čitanju romana nameću kao svojevrsna ironija naspram okrutnoj i nimalo lirskoj zbilji otočnog svijeta. Koliko mi je poznato, u brojnim tekstovima totalitarna stanja obično se vežu sa slikama ili mrkog prirodnog krajolika, ili krajolika koji pobuđuje pomisao da je to stanište nadnaravnih bića (bogova, demona, čudovišta). Vi ste u tekstu postupili drugačije pa dopuštate čitateljski zaključak da između idiličnosti prirodne slike i totalitarnog svijeta iza njezina okvira i nije baš velika udaljenost.
Svaki čitatelj ima pravo na svoj svijet i u romanu vidi svoj „jelovnik“ ideja i zaključaka te vlastitim iskustvom i pameću interpretira orfičke dionice i dočarava lirske pasaže. Na isti način ima pravo da iščitava dijaloge i osjeća puls likova u vlastitim grudima. Istodobno se raduje i plače, otkriva i sumnja. Ne krasi li čovjeka koji se smije i onog što plače ista grimasa i od suza namočeno lice?
U završnici romana, na obzoru snolikog, pritajila se prijeteća zbilja. Tropska idila je varka, tek vabeća klopka neutješne stvarnosti. Grijeh je zavodljiv jer je lijep i privlačan, i nema zavodnik rogove i kopita, koga bi takva nakaza zavela i podjarmila svojoj volji? Ima u ljepoti nešto od plahoga sjaja demonske samodostatnosti i privlačne okrutnosti. Đavo olakšava teret života i zavodi krijepeći lijenost. Zar globalizacija ne vabi nudeći slatke zabranjene plodove? „Dižu se neuki i otimlju nebo“, proročanski vapi sveti Augustin.
Sve je postalo dostupno, informacije su doslovno na dlanu, sveznajućem zaslonu interneta, problem je u tome što informacija nije znanje. Nije dovoljno artikulirati svoj pogled na zbilju, hrabro to izgovoriti ili napisati, već uskladiti vidljiv čin i zbiljsko ponašanje. Nitko ne može uzeti istinu u zakup, za nju treba gorjeti i nikad trgovati preostalim pepelom. Onda zašto ne gorjeti lijepim rečenicama? Razgovijetnost i suvislost tek su početne razine, a bez lijepe rečenice književnost je kao lijepa žena bez mirisa i ushit bez boli. Ne bih potratio minutu svog vremena da bih se svojim štivom svidio širokom čitateljstvu; ono što se masi sviđa, moja je izdaja i tu nema ustupaka – unutarnji glas prepoznaje moju izdaju. Pisac nema ni rang ni titulu, ništa osim svoga imena i tu jedinu dragocjenost čuva svojim djelom. Koliko mu društveni status poraste, toliko će mu djela izgubiti na moralnoj istisnini.
U dugim i zahtjevnim dijalozima niste nježni prema očekivanjima čitatelja. Dugačkim tiradama, kojima likovi jedan drugog iscrpljuju, čitatelju ne nudite ležernu udobnost. U suvremenim izdavačkim prilikama, gdje se načelo uslužnosti prelijeva i na pakiranje autorskih tekstova, pa je i književni tekst nerijetko neka vrsta prigodnoga jelovnika za prehranu gladnih (čitateljskih) duša, ta mi je vrsta autorske osornosti bliska. Zato držim da čitljivost ove vaše knjige osnažuje njezina (paradoksalna) nehajnost spram čitateljske komocije.
Danas se previše toga svodi na zavodljivu udobnost i podilaženje bilo da se radi o čitatelju, gledatelju, slušatelju, vozaču, suvozaču, vrtlaru… To je vazelin konzumerizma i ne bismo mu smjeli nasjesti. Kad pišem, ne mislim na čitatelja. Ne volim instant-hranu ni predvidljivost. Nije na piscu udovoljavati čitatelju i ispunjavati mu očekivanja. Čitatelj se treba pronaći u knjizi nenadano i prepoznati se u napisanim rečenicama, u svojoj slabosti, zatajenoj izdaji...
Doista, život kao neprestano rađanje zna biti naporan i neudoban, čak i kad nas nesreće mimoiđu, ali čitanje nije naporno. U romanu se glavni junaci nadmeću odvagujući svoju narav s preuzetom zadaćom, iskušavaju snagu svojih zavjeta i to nikad nije bez posljedica. Krpaju nepostojeće vrijeme i teško prihvaćaju da je njihovo vrijeme zaborav vječnosti, a smrt i život stopljeni u privid besmrtnosti – jedan te isti dan napušten od Boga. Iscrpljuju se insinuacijama o izdaji i gorljivo bore za svoju istinu, ali stalno odgađaju završni udarac, jer što bi jedan bez drugoga i čime bi ispunili život. Nije u romanu riječ o rivalstvu i neprijateljstvu, već o brutalnoj inicijacijskoj provjeri je li mlađi sugovornik – pa čak i kad je riječ o sinu – dostojan unutarnjeg kruga upućenih. Odgovor može dati samo nemilosrdna kušnja koja će raskrinkati laž.
Koliko gradovi s malo autorskih sugovornika, kao što je Rijeka u kojoj živite, makar i nehotice podupiru takvu odlučnost?
Rijeka je ubijeni grad ustrašenih Primoraca mizernih ambicija i nikad prilagođenih legionara iz negdašnjih republika propale Jugoslavije. Intelektualna pauperizacija davno je probila dno, a Rijeka pristala živjeti u dronjcima komunizma ili, da opišem u ozračju svog romana, grad je pretvoren u leprozorij, umiralište 21. stoljeća. Nekolicina živih sugovornika olakšava život srastao s jezom grobišta i donekle pomaže da otupjelost ne preraste u prezrivu ravnodušnost.
788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva
Klikni za povratak