Dobro si poso obavio, meštre, odsad ćeš biti pjesnik u raju

Odlazak Luka Paljetka velik je gubitak za hrvatsku književnost i kulturu. Veliki meštar bio je obdaren posebnim darovima i vještinama koje su mu omogućile da se prometne u vrsnog pjesnika i prevoditelja i jednoga od najplodnijih i najraznovrsnijih hrvatskih književnika. U prvome redu, Luko Paljetak bio je pjesnik, ujedno prozaik, prevoditelj, kazališni, književni i likovni kritičar, feljtonist, dramatičar, dječji pisac, istaknuti književni znanstvenik i slikar. Mnogi su kritičari isticali njegov kvantitativno i kvalitativno golem književni opus. Nepreglednu nisku pjesničkih knjiga teško je u cijelosti nabrojiti. Paljetkov je pjesnički opus toliko razveden, ulijeće u razne labirinte, koristi različite tematsko-motivske grozdove, njeguje razne pjesničke oblike od slobodnoga stiha do soneta, od dvostiha i tristiha do sestina i katrena.

Luko Paljetak — jedan od najplodnijih i najraznovrsnijih hrvatskih književnika / Snimio Mirko Cvjetko

Paljetak je u tematskom smislu pjesnik bez granica, odnosno njegov je pjesnički svijet sâm život sa svim svojim sastavnicama i u svim svojim dimenzijama: sve se može pretvoriti u pjesmu, sve se može pretvoriti u stih, sve, njegovom maštom i jezikom, može postati stih. Nema nijedne stvari koju čovjek može zamisliti a da je Paljetak u svojoj imaginaciji ne bi mogao preobraziti u pjesmu. Gledamo li ga kao pjesnika i esteta, mogli bismo se poslužiti riječima Bonaventure Dude kojima se volio izražavati kada je riječ o pjesničkom daru, a Paljetku su poezija i pjesničko stvaranje Božji dar kojega je bio više nego svjestan: „Pjesnik je obdaren mnogim, umnoženim ticalima, ispruženima u sva četiri vjetra, u svoju usebnost i izvansebnost, u Sve“.

Paljetkova „umnožena ticala“ koja u poeziju pretvaraju sve čega se dotaknu svjedoče o njegovu doista posebnome daru u kojemu se otkriva estetika odnosa u bićima i stvarima i traži nutarnja ljepota bića i stvari, jer ona izvanjska ljepota, primjerice breze ili snijega, da ne kažemo čovjeka, bez unutarnje ne može biti istina. U Paljetkovu preobilju tema najčešće su one koje nazivamo vječnim temama, kako ih imenuje Ivo Frangeš, a to su ljubav i smrt, trajnost i prolaznost, more i dubrava, mladost i starost, odnosno „čega se god takne Paljetkov stih, to postaje sklad, oživi kao ljepota! Jer ovaj Mida sve pretvara u sjaj (pjesničkoga!) zlata“.

Izvan struja

Za razliku od pjesnika koji su pripadali razlogovskoj pojmovnoj, egzistencijalnoj i filozofskoj paradigmi prošlostoljetnoga hrvatskog pjesništva, sklonijih apstrakciji i destrukciji, što je u Paljetkovim počecima doživljavala svoju kulminaciju, Paljetak je širinom svojih tema, svojom strastvenom vitalnošću, ekstatičnim uzletima, estetiziranjem svijeta i svih područja čovjekova života, raspjevanim trubadurskim imaginarijem i romantičarskom confessio s jedne strane, a humornim, ironijskim i parodičnim tretiranjem klasičnih tema, poigravanjem riječima i tradicijom i vještom kombinatorikom s druge, postajao posve drukčijim primjerom koji se neće vezati ni uz koju tadašnju matricu suvremenih hrvatskih pjesničkih struja, nego će vazda nastojati ostati svojim i pjevati na svoj način, svjestan Eliotovih promišljanja same naravi pjesništva koje se stalno navraća na tradiciju i iz nje grabi i osvježuje ju drukčijim čitanjima i doživljavanjima. Paljetkov „furor metricus“ poput kakva „raspregnutog konja“, ali znalački obuzdana versifikatorskom vještinom i disciplinom mašte, opet dokazuje ono što je isprva prepoznato: da je Paljetak pjesnik koji „sve što dirne usroči“ ili koji piše pjesme svugdje gdje ga stignu, odnosno provodi sveopću poetizaciju svijeta, sustavno grabeći iz njega dio po dio, motiv po motiv, temu po temu, kadšto kao poeta doctus, kadšto kao poeta ludens.

Suradnja u 2023.

Prošle godine imao sam iznimnu povlasticu u više navrata biti i surađivati s Lukom Paljetkom. Dopala me čast da govorim o njegovu prepjevu engleske poeme Perla iz XIV. stoljeća. U povodu njegove 80. obljetnice rođenja priredio sam izabrane pjesme Luka Paljetka pod naslovom Nebeski parketar, a onda sudjelovao na trima skupovima posvećenima njegovu književnom opusu u Zagrebu, u Matici hrvatskoj koju je posebno volio, i dvaput u Mostaru, na skupu priređenome njemu u čast, ali i na skupu Ars sacra na kojem sam obradio temu Danteov i Paljetkov Očenaš. U svojem izboru Paljetkove poezije pokušao sam sabrati duhovna zrnca njegove lirike, sveto, ona mjesta i one pjesme gdje se mogu naslutiti pjesnikova upinjanja da pokuša osluhnuti nadnaravno, ono što čovjeka transcendira, što upućuje na nedokučivo i neizrecivo, na otajstveno i sveto, kadšto zaogrnuto molitvom ili franjevačkom raspoloživošću i otvorenošću, duhom svetoga Franje, kadšto nježno i ljupko, kadšto djetinje i humorno, kadšto kao biblijski događaj, biblijski narativ, duhovito izmješten u naše doba.

Tako su izbrane pjesme Luka Paljetka, okupljene oko naslova njegove antologijske pjesme Nebeski parketar, posvećene njegovu ocu. Prisjećajući se očeva posla kojim je priskrbljivao kruh svagdanji, pjesnik posve svjesno upućuje na ozbiljnost svakidašnjih poslova, obveza i rutina čije ispunjavanje ima posljedice koje transcendiraju vrijeme i nastavljaju se u vječnosti. Mogli bismo parafrazirati jedan od stihova koje je pjesnik posvetio svojem ocu, a koje se, slobodan sam reći, mogu primijeniti i na samoga pjesnika, na Luka Paljetka:

„Dobro si poso obavio, meštre,

odsad ćeš biti pjesnik u raju.“

Sada kad Luko Paljetak više nije među nama, kad pjesnik više zajedno s lišćem ne sluša „evanđelje po ptici“ kako ga je slušao u pjesmi Listak iz Svete knjige, nadamo se da prebiva u visio beatifica, životu s najbližima u njihovu svijetlom i cjelovitom čovještvu u vječnom Božjem zajedništvu. Mi koji ostadosmo, možemo, čitajući njegove pjesme, pozorno osluškivati Paljetkove pjesničke doživljaje ptičjega pjeva i cvrkut kojim ptice navješćuju i pjevaju svoje evanđeoske pjesme.

Trubadur i romantik

S nama ostaje, riječima jednog od njegovih najupornijih zagovaratelja i promicatelja njegove pjesničke umjetnosti Tonko Maroević, „pjesnik neoromantičarskoga nadahnuća i obnovitelj najzahtjevnijih tradicionalnih oblika, slavitelj ljubavne slobode i tvorac neočekivanih formalnih kombinacija, trubadur i homo ludens, nježni, ponizni ljubitelj naravi i ironični, podrugljivi tumač ljudskih odnosa, nastavljač starih balada i romanci i dostojni nasljednik dubrovačke renesansne tradicije“. U svojoj poeziji, kojom je zaslužio atribute trubadura, romantika i suptilnog esteta, njegujući tradicionalne oblike s osloncem na svoje dubrovačke prethodnike, vješti artist i manirist, Paljetak po svojim duhovnim pjesmama pripada u sam vrh hrvatske poezije sakralnog nadahnuća, držeći se one poznate rečenice: „Vita non tollitur, sed mutatur“.

* * * *

ARGOSI  OVI  OD  GRADA

Luku Paljetku

Argosi ovi od Grada

posljednji put, gle, plovi,

sva mu je pratež tek nada

da vidjet će svijet novi.

A tamo onkraj epoha

i svijeh meridijana,

more je nebeska ploha

od zvijezda usijana.

I gore već bijela jedra

ko charta pergamena,

i kobilica cvrči

i minu sva ljeta vedra,

svi ljudi, sva imena,

dok vrijeme sveđ ukrug trči.

                                            Petar Elez