Vijenac 788

Razgovor, Reportaža

Razgovor: Arlete Soares, kultna brazilska fotografkinja

Brazil je u cijelosti tamnoput

84-godišnjakinja Arlete Soares ikona je kulturnog života trećeg najvećeg brazilskog grada. O zbirci s 80 tisuća fotografija dosad se brinula s troje suradnika, njezino održavanje plaćala je iz vlastitog džepa. Sada je u procesu osnivanja instituta, koji će voditi zaklada, jamac očuvanja digitalizirane i katalogizirane profesionalne ostavštine možda i najpoznatije živuće brazilske fotografkinje. I dalje se diže u pet i pol ujutro i odlazi s fotoaparatom na lokalne tržnice kako bi ondje fotografirala obične stanovnike Salvadora. Jer i dalje uživa u tome, kaže. „Moj život je na zalasku, ja sam svoje proživjela. Neostvarena želja ostaje fotografija Boba Marleyja…“


Arlete Soares u svom ateljeu

Za moje profesionalne početke bitno je da sam imala osiguran dom, hranu i obrazovanje. U ondašnje vrijeme to su bili glavni preduvjeti da biste se mogli baviti ičime drugim. Uvijek ističem da sam bila prva u obitelji koja je pohađala studij. Godine 1964. veliki Jorge Amado savjetovao mi je da napustim Brazil jer sam u to vrijeme bila dio tajne skupine koja se borila protiv diktature. Ljudi su tada naprosto nestajali preko noći. U roku od mjesec dana spremila sam kofere i otišla za Pariz. Ondje sam se odlučila na doktorat iz socijalne psihologije. Živjela sam u poznatoj Brazilskoj kući. Tamo sam upoznala Sebastiãoa Salgada, jednog od naših najpoznatijih fotografa. Cijeli proces razvijanja slika i njegovih priprema za fotografiranje jako me fascinirao. Odustala sam od doktorata i krenula se baviti fotografijom. Ponukalo me i to što sam još kao adolescentica voljela promatrati svijet oko sebe, osobito ljude na ulici…  

Kako ste birali ono što bilježite kao dokument vremena?

Pet godina živjela sam u inozemstvu i putovala svijetom. Od toga dvije godine u kontinuitetu, s dvije prijateljice. Od stipendije francuske vlade kupila sam Renault i krenule smo sa Zapada na Istok, sve do Kine. Između ostaloga, posjetila sam i bivšu Jugoslaviju. Dojmili su me se osobito Tibet i Afganistan, i zbog tamošnjih ljudi. Nakon povratka u Brazil, u jednom poznatom kazalištu nastupala su dvojica glazbenika, Chico Buarque i Caetano Veloso. Tada sam prvi put fotografirala. Sve mi je to bilo potpuno nestvarno. Zamislite, na samom početku karijere prišla su mi obojica i predstavili se. Njihov producent saznao je za mene i pozvao me da im se pridružim na druženju na plaži. I ondje sam fotografirala. Naposljetku je moja fotografija njih dvojice objavljena u novinama. Tako je sve zapravo počelo. Od fotografije se tih dana moglo pristojno živjeti. S još jednim kolegom otvorila sam svoj fotoatelje. Potom me brazilska država angažirala da fotografiram i tijekom mnogih službenih prigoda. Istovremeno sam razvijala i privatnu zbirku. Najvažnije mi je doista bilo fotografirati ljude i sve ostalo što bi mi privuklo pažnju.  

Je li sve ono što ste radili i Vi i Zora Seljan, a osobito vezano uz crnačku tematiku, bilo toliko progresivno koliko nam se to čini iz današnje perspektive? Je li rad Zore Seljan dovoljno vrednovan u Brazilu i Bahiji danas?

I Zora Seljan bila je velika prijateljica Jorgea Amada, dio tog ženskog kruga oko njega. Tako je nastalo i naše prijateljstvo. Zora je bila u egzilu u Londonu, pa u Irskoj. Posjećivali smo je ondje. Bila je jako posvećena tematici povezanoj s božicom Iemanjom. U jednoj od knjiga sublimirala je svoja saznanja s putovanja u Afriku s Antônijem Olintom. Nažalost, Zora Seljan nije dovoljno poznata u suvremenom Brazilu. Ali bio bi to slučaj i s Pierreom Vergerom da nisam posvetila svoj profesionalni život njegovoj afirmaciji.     

Brazil ima veću populaciju crnačkih korijena izvan Afrike od bilo koje druge nacije na svijetu, budući da je ovdje stiglo oko 40 posto svih afričkih robova koji su prevezeni u Novi svijet. Službeno, a riječ je o konzervativnoj procjeni, njih oko 4 i pol milijuna. Glavno odredište bila je Bahia, brazilsko središte trgovine robljem i šećerom, kao i njezin centar Salvador. Ne čudi stoga što danas više od 80 posto stanovnika Bahije ima afričke korijene, a ta država nosi najizraženiji pečat afričke kulture u Brazilu. Koliko danas Brazil razumije Bahiju i doživljava li je kao neodvojiv dio brazilske kulture? Ima li razlike danas i prije nekoliko desetljeća?

Moj je otac bio prodavač kokosa na jednoj od lokalnih tržnica. Kada bih ga posjetila ondje, bila sam jedina bjelkinja. Odrasla sam misleći da nema prevelike rasne razlike među ljudima. A onda sam došla na fakultet. Od sedam studentica, samo je jedna bila crnkinja. Ja sam tada imala automobil, s kojim bismo se odvezli u grad nakon nastave. U jednom trenutku u auto je ušla tamnoputa kolegica, nakon čega su sve ostale izašle iz auta. Upitala sam tada tu djevojku zašto su to učinile. Ona je odgovorila: „Zato jer sam crnkinja“. U tom sam trenutku prvi put osvijestila rasizam u našem društvu…  

U posljednje vrijeme stvari su se promijenile. Crnačko stanovništvo danas je spremno napraviti veliki iskorak. I u medijima su puno prisutniji. Pitanje je imaju li osigurano sve što su bijelci imali nekad. Dostupnost zdravstva, obrazovanja, kvalitetnu ishranu… I mogu li se boriti za radna mjesta na istoj razini na kojoj su se prije međusobno natjecali bijelci. Mislim da crnačkom stanovništvu za pravi kvalitativni iskorak još uvijek nedostaju određeni uvjeti i ista startna pozicija, ali nadam se da će uskoro svi imati istu šansu da prožive život na način na koji sam ga i ja proživjela. U Brazilu inače nema mjesta koje nije obilježeno crnačkim stanovništvom. Brazil je u potpunosti tamnoput, stvar je samo u tome koliko su ljudi pripremljeni primijetiti te stvari.

Smatrate li se jednom od začetnica feminizma u brazilskoj umjetnosti?

Uvijek sam živjela i djelovala izvan tradicionalnih kanona. To mi je dalo slobodu da mogu otići navečer sama u klub, bez muške pratnje. Radila sam neke stvari zbog kojih su ljudi mislili da sam luda ili da nisam pri sebi. Uvijek sam na određeni način pomicala granice i za druge žene. Proputovala sam 69 zemalja. Uvijek sam bila avanturist duhom, ali s dozom razuma.  

Koliko vam je bitno to što je vaše ime jedno od fusnota u enciklopedijama, je li to krunski dokaz vašeg profesionalnog uspjeha?

Prije 30 godina to bi mi možda bilo važno i svakako bi nahranilo moj ego. Sada sam prema tome ravnodušnija. Naravno, cijenim takvo što i dalje. I mislim da me zasluženo spominju u knjigama. Iznimno sam, naime, doprinijela kulturnom identitetu Salvadora. Aktualna izložba u ovdašnjoj Kući Benina trebala je biti otvorena dva mjeseca, a sada je već prošlo sedam mjeseci od njezina otvaranja. Velik je broj posjetitelja, to me veseli. Dio tih fotografija otići će na prvi ikad bijenale u Benin, organizira ga brazilsko Ministarstvo vanjskih poslova. Drago mi je što mogu i u ovoj poodmakloj dobi dati nešto svome gradu, te da ta izložba čini vidljivima obične ljude koji su prije bili praktički nevidljivi.  

Vijenac 788

788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva

Klikni za povratak