Artur Schneider i hrvatska veza zaboravljenog vizionara

Proljeće u Beču obilježila je jedna nevelika, ali posebna i važna izložba. Od veljače do travnja ove godine, u novootvorenom Muzeju grada Beča održana je izložba posvećena Johannu Bernhardu Fischeru von Erlachu (1656–1723), osebujnom austrijskom baroknom arhitektu, čije realizacije i danas čine arhitekturu Beča, a posebno Salzburga, prepoznatljivom u cijelome svijetu. Izložba je priređena u suradnji s Muzejom grada Salzburga, gdje je već krajem prošle godine, a povodom 300. godišnjice smrti ovog izuzetnog stvaratelja, bila organizirana izložba koja je nakon dugo vremena pružila dublji uvid u Fischerov život i rad.  

Postav izložbe potpisuju suvremeni bečki umjetnik Werner Feier­singer i kustos Muzeja grada Beča Andreas Nierhaus. Gotovo 70 godina nakon posljednje velike austrijske izložbe, Fischerov se rad nanovo promišlja i stavlja u suvremeni kontekst. Austrijski tisak ovu je izložbu opisao kao hitno potrebnu kritičku reviziju arhitektova opusa koji je, prema njihovim riječima, često korišten kao kulisa za nacističku ideologiju. Prije nego što je bečka secesija postala turistička atrakcija, Fischer je smatran lokalnim herojem, suštinski germanskim za naciste, a uzorno austrijskim za poslijeratnu naciju. Ipak, Fischer je nestao iz školskih udžbenika. Feiersinger je majstorski postavio izložbu, pažljivo rasporedivši eksponate kako bi posjetiteljima pružio istančan, ali cjelovit doživljaj. Iako su u pozadini korištene suvremene tehnologije, poput audiovodiča, 3D modela, videozapisa i dokumenata, fokus izložbe ostaje na originalnim radovima Fischera von Erlacha. Osim crteža, grafika, maketa, knjiga, slika i skulptura, izložba je opremljena i fotografijama velikog formata iz rakursa koji nije tipičan za arhitektonske izložbe, no one ovdje imaju ulogu koja nadilazi puko izlaganje dokumentacije.

Fischer von Erlach, Tlocrt „velike i lijepe“ džamije u Konstantinopolu, NSK, Zagreb / Izvor NSK Grafička zbirka

Od gradskih palača i katedrala do prve povijesti arhitekture u slici

Rođen u Grazu, Fischer je već u mladosti pokazivao umjetnički talent, pa je nakon završenog zanata kod oca kipara sa 14 godina dobio stipendiju za školovanje u Rimu. O tom razdoblju njegova života zna se vrlo malo, kao i o njegovom privatnom životu općenito, no činjenica je da je u Rimu upoznao velikog Berninija i Borrominijeve radove, što je presudno utjecalo na njegov odnos prema estetici i arhitekturi. Prve je radove realizirao u Napulju, a njegova austrijska karijera započinje po povratku u Austriju, s tridesetak godina. Ona seže od gradskih palača i vrtova za bečko plemstvo do crkvenih zdanja za nadbiskupa Salzburga i velikih carskih spomenika u Beču kao što su dvorska knjižnica, dvorac Schönbrunn i Karlskirche. Ukratko, Fischer je s vremenom postao vizionar koji je sivi Dunav obasjao toplim južnim suncem antičke uzvišenosti.  

Plakat za izložbu / Izvor foto Wern

Bilo je to vrijeme nakon što je ofenziva kršćanske vojske 1683. godine zaustavila napredak Osmanskog Carstva u Europi. Beč je uhvatila graditeljska groznica, a Fischer von Erlach bio je jedan od njezinih glavnih protagonista. Među njegovim prvim klijentima po povratku iz Italije bio je Ivan Adam I, knez Lihtenštajna koji je kao kolekcionar, ali i klijent, preferirao talijanske umjetnike. Među ostalim, on je u Rimu kod Carla Maratte naručio sliku Bat-Šebe u kupelji, djelo velikih dimenzija koje je tek nedavno ponovno otkriveno u Beču. Iako nije bio Talijan, Fischer von Erlach impresionirao je bečko plemstvo jer se u Rimu šesnaest godina družio „s cavagliereom Berninijem“. Podučavao je jedanaestogodišnjega budućeg prijestolonasljednika Josipa I. osnovama arhitekture i radio za princa Eugena Savojskog. Arhitekturu je shvaćao kao kreiranje skladnog prostora i voluminoznih masa. Bio je sklon katkad bizarnoj igri konveksnih i konkavnih oblika, postavljao je ravne krovove na dvorce i ladanjske kuće, jer mu je pogled u nebo bio važniji od snijega koji zimi curi kroz otvore u stropu. Fischer je radio sve, od privremenih pozornica za festivale i uređivanja otmjenih salona, do katedrala koje su trebale trajati zauvijek. Međutim, ova izložba pokazala je da je bio i više od toga.  

Daleko od svojih gradilišta, Fischer je posvetio dva desetljeća radu na knjizi koja je rušila prostorne granice kao ni jedno od njegovih djela. Entwurff Einer Historischen Architectur bila je prva svjetska povijest arhitekture u slikama. Knjiga velikog formata teška osam kilograma, preteča današnjih coffee table books sadrži gravure prema Fischerovim crtežima i objašnjenja na njemačkom i francuskom jeziku. Prvo izdanje iz 1721. bilo je bestseler i ubrzo je doživjelo nekoliko ponovljenih izdanja, uključujući ona na engleskom 1730. i 1737. godine, te kasnije piratske kopije. Fokus knjige je na slici i njezinu utjecaju jer su Fischerova publika tada bili poglavito umjetnici i stvaratelji, a ne znanstvenici i teoretičari. Iako je osobno posjetio samo Italiju, Njemačku i Englesku, nije štedio ni novca ni truda da nabavi crteže, karte i planove zanimljivih lokaliteta širom svijeta. Proučavao je i pratio ekspedicije, poput skupine švedskih istraživača koji su se zaustavili u Beču na putu iz Palmire u današnjoj Siriji.  

Originalni crteži iz Grafičke zbirke NSK u Zagrebu

Fischerova knjiga nudi sve: džamije, svetišta, hramove, perzijske paviljone, kineske pagode, Stonehenge, sedam svjetskih čuda... Ono što je čini jedinstvenom jest prikazivanje turskih, arapskih, perzijskih i istočnoazijskih građevina uz bok antičkim spomenicima, među kojima je i Dioklecijanova palača u Splitu. Nierhaus kaže: „Fischer von Erlach bio je više od pukog arhitekta, kipara i tvorca bucmastih anđela u službi crkve, kako ga se često prikazuje. Prvi je uspio dati gotovo globalni pregled arhitekture i kulture gradnje, i to otvoreno i neutralno, bez klišeja i predrasuda, ne uskraćujući nikome ništa“. Fischer se oslanja na brojne izvore kako bi autentično reproducirao ono što je davno uništeno i to maštovito rekonstruira u crtežu, u rasponu od Solomonova hrama, preko džamija i mostova do vlastitih projekata. Njegova vizualna interpretacija antičkoga Kolosa s Roda kao diva koji stoji u luci postala je jedina vizualizacija tog svjetskog čuda jer je toliko puta bila precrtavana i kopirana da je ostala urezana u kolektivno pamćenje. U vrijeme kada je Orijent ratovao protiv Zapada, arhitekt je zapanjio svojim kozmopolitskim pogledom: egipatske piramide i osmanske džamije izjednačio je s rimskim palačama i hramom u Jeruzalemu.

Hrvatska u kontekstu ove izložbe ima važno mjesto. Naime, 79 originalnih crteža Fischera von Erlacha čuva se u Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Radi se o crtežima u olovci i laviranom tušu koji su nastali kao predlošci za bakrorezne ploče prema kojima je otisnuta knjiga Entwurff Einer Historischen Architectur. Bečka publika bila je vidljivo iznenađena spoznajom da se čuvaju u jednoj zagrebačkoj knjižnici. Nije sasvim jasno kako su se i kada crteži našli u Zagrebu, no povjesničar umjetnosti Artur Schneider, koji je bio knjižničar u tadašnjoj Kraljevskoj sveučilišnoj knjižnici i upravitelj Grafičke zbirke već dvadesetih godina prošlog stoljeća inventarizira ove crteže, a 1932. objavljuje o tome članak u četvrtom broju časopisa za povijest umjetnosti Zeitschrift für Kunstgeschichte (ZfK), koji je te godine pokrenut u Berlinu i koji je do danas ostao jedan od najutjecajnijih časopisa u struci.

Peristil u Beču  

Karlskirche na Karlsplatzu najvažniji je doprinos Fischera von Erlacha urbanizmu austrijske prijestolnice, jedinstveno i neusporedivo zdanje, provokativno i danas. Živopisno zamišljen skulpturalni objekt sastavljen je od stereometrijskih tijela koja u sebi utjelovljuju najviše umjetničke i političke zahtjeve. Nedavno završena dogradnja Gradskog muzeja na tom trgu, u koju je uloženo više od 108 milijuna eura, sa svoje terase nudi jedinstven pogled na ovu ikonu barokne arhitekture. Novi stalni postav muzeja, besplatan za sve posjetitelje po uzoru na britanske i neke njemačke povijesne muzeje, postao je pravo mjesto okupljanja. U kompetitivnoj izlagačkoj ponudi bečkih muzeja, on se izdvaja ljudskom komponentom. Novi postav suočava posjetitelje s realnošću nacističkog režima, ali i sa segregacijskim tretmanom sugrađana zvanih Tschusch (čitaj: čuš) u drugoj polovici 20. stoljeća.  

Završimo ovaj prikaz još jednim hrvatskim prilogom austrijskoj i bečkoj povijesti umjetnosti. Početkom travnja u dupkom punoj dvorani Bečkog sveučilišta predstavljen je posljednji broj Peristila, znanstvenog časopisa Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, u kojemu je dio tekstova posvećen bečkoj povjesničarki umjetnosti Renate Wagner-Rieger, koja je svojim radom u drugoj polovici 20. stoljeća značajno oblikovala i promijenila stav struke prema baštini 19. stoljeća, ne samo u Austriji, već i u susjednim zemljama.