Vijenac 788

Književnost

Istrgnuto sa scene, stavljeno na papir

ANTOLOGIJA HRVATSKE I SRPSKE SLEM POEZIJE

Piše Velimir Grgić

Slem poezija je format eventa, događaj, prije nego žanr, ali možda bi najbolje bilo nazvati je „poezijom koja se događa“, riječima koje vole zrak i natjecateljski duh

 

Od Dylana i Waitsa do Nasa i Eminema, pitanje je uvijek isto, jer se vodi istim načelima: ima li smisla poeziju stvaranu za melodiju i ritam, riječi klesane da se uklope u izvedbenu formu i stil, objavljivati i analizirati na papiru? Odgovor na dio pitanja bio bi „ne“ – analizirati i suditi u pisanoj formi ono što je u izvornome obliku stvarano za mikrofon i zvučnike nije samo nepošteno, nego i potpuno neispravno. Kako u kantautorskom indie folku, popu i rocku, tako i u hip-hopu, glasovi grupirani u riječi prije svega moraju odgovarati cjelokupnom glazbenom aranžmanu, tj. primarni medij za konzumaciju jest uho; stavljanjem i skidanjem naočala nećete promijeniti puno. Ali pitanje glasi: bismo li htjeli da se riječi gube u efemernosti trenutka ili da se ipak zarobe za vječnost  na papiru, unutar korica knjige kakva je i nedavno objavljena – Antologija hrvatske i srpske slem poezije (2023, URK/Klub Močvara) – prva tog tipa na ovim prostorima? I gdje se onda u toj konstelaciji nalazi slem?


Izd. Udruženje za razvoj kulture URK, Zagreb, 2023.

Slem je živi prostor, a tek onda literatura. Slem poezija jest poezija za pozornicu, izvedbena poezija, najjednostavnije rečeno, riječi i rečenice stvorene s namjerom da budu filtrirane pod relektorima, omotane šapatom i krikom, ozvučene kuckanjima staklenih čaša i žličica o tanjuriće šalica za kavu. Izvedbena poezija takva je zvjerka, dakle nije riječ o poeziji koju je netko ukoričio pa odlučio recitirati – slem je poezija napisana prvenstveno da bi se recitirala. Slem je format eventa, događaj, prije nego žanr, ali možda bi najbolje bilo nazvati je „poezijom koja se događa“, riječima koje vole zrak i natjecateljski duh.

Svaka poezija stvorena za izvođenje – pjevanje, recitiranje, vrištanje – jest spoken word poezija, što je ujedno i krovni termin pod kojim se stišće i slem poezija, zajedno s drugim stanarima ove umjetničke komune, poput, recimo, beat poezije, bitničkih recitacija kontrakulture 1950-ih. Beat je doselio ranije, kao preteča, a stihove je udruživao s jazzom, bubnjevima, saksofonima i gudalima. Scena beat poezije razvija se nakon Drugog svjetskog rata, okupljajući u kafićima neke nove buntovne, a opet načitane klince, gladne novog pristupa lirskome. Allen Ginsberg i Jack Kerouac bili su maskote ove scene.

A onda je prošlo nekoliko desetljeća, zajedno s hipijevskom revolucijom i „ludim sedamdesetima“, ne bi li s hedonističkom groznicom Reaganovih 1980-ih slem banuo kao novi defibrilator na srcu iskrenosti poezije. Pretvorio je poeziju u natjecanje, a pjesnike, sve te veseljake i mračnjake koji ponosno uživaju biti čuđenje u svijetu, u performere, rock-zvijezde ili samo gubitnike koji izgledaju kao psihotični propovjednici beskućnici iz londonskih parkova. Vrata su bila otvorena za sve, a izgradio ih je pa otvorio Marc Smith, tvorac termina i formata, bauštelac koji je hobistički pisao poeziju od svojih tinejdžerskih dana, a onda zauvijek promijenio njezinu povijest. Smith, poznat i kao Slam Papi, prije čak 40 godina, u listopadu 1984. u čikaškom klubu Get me High pokreće večeri otvorenih mikrofona, nešto kao open mic za stand-up komičare, samo u ovom slučaju za pjesnike, koje je zajedno sa svojim poetskim naoružanjem pustio na scenu, uz omanji set pravila: bez glazbene pratnje i rekvizita, s glasovanjem koje će izabrati najboljeg. Naravno, bila je to, baš kao i s bitnicima, želja da se razbuca uspavani establišment i poetski elitizam, identična energija koja je prije 15-ak godina dovela slem i u Hrvatsku. Udomila ga je, prigodno, Močvara, zagrebački klub posvećen promoviranju antiestablišmentske kulture.

U svojemu eseju o hrvatskoj slem poeziji objavljenom u Antologiji hrvatske i srpske slem poezije Mario Kovač Močvaru naziva „prirodnim staništem slem pjesnik(inj)a i mnogih drugih čudaka“. Kovač, kazališni redatelj i kvizaš, jedan je od osnivača hrvatskih slem večeri u Močvari pa tako u neku ruku i „hrvatski slem papi“. U ovoj ukoričenoj Antologiji, posvećenoj udruženom trudu srpskih i hrvatskih zaljubljenika u izvedbenu poeziju, saznat ćemo sve o povijesti i usponu slema u Hrvatskoj, od prvih nevinih koraka do raskoljavanja na dvije struje, onu tradicionalnu i onu koja je svoje izvedbe počela približavati koncertima pa zapravo prelaziti granicu prema beat poeziji.

Ali prije svega, u knjizi možemo čitati introspektivne, buntovne, nježne, stupidne, duhovite, duboke, jeftine i snažne pjesme imena kao što su Dijana Ćurković, Franko Bušić, Ivan Django Lalić, Vanda Borelli, Milan Fošner pa čak i Bore Lee – autori i autorice koji su nakon dugih godina života na pozornici posjetili i police s knjigama. Možda ovim pjesmama to i nije prirodni habitat, ali možda ih to na neki način oslobađa – lišene izvedbe i veze s glasom i licem, riječi opet postaju samo slova, Rorschachova tinta u čijem otisku svatko može prepoznati svoj dio sebe. Drugim riječima, slem istrgnut sa scene i stavljen na papir ništa nije izgubio, samo je dobio – jedan novi, drugačiji, ali također zanimljiv život.

Vijenac 788

788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva

Klikni za povratak