TRIBINA TREĆEG PROGRAMA HRVATSKOG RADIJA
Koje su glavne karakteristike hrvatske kulture danas? Postoji li u Hrvatskoj antikultura? Vodi li se u Hrvatskoj kulturni rat? Koje su perspektive budućeg razvoja hrvatske kulture i kulturnih politika? Bila su ovo samo neka od pitanja na koja su 2. svibnja sudionici Tribine Trećeg programa, koja se već tradicionalno održava u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića te istodobno uživo emitira na Trećemu programu Hrvatskoga radija, odgovor pokušali pronaći moderator Jakov Blagojević te gosti Matija Štahan, Luka Tripalo i Tomislav Šovagović.
Na tribini su, uz moderatora Jakova Blagojevića sudjelovali gosti
Matija Štahan, Luka Tripalo i Tomislav Šovagović
Najšira definicija kulture, rekao je Štahan, jest način života jedne zajednice; najuže, ona je skup onoga što i danas živi iz umjetničke baštine te onoga najboljeg iz suvremene umjetnosti u toj zajednici. Etimološki, može ju se opisati kao kultivaciju, to jest preobrazbu iz kaosa u red, ali i kao umjetnost i običaje koji su izvedeni iz kulta, to jest iz onoga što se u zajednici štuje kao vrhovna vrijednost. Svaka kultura, mišljenja je Štahan, presudno je određena onime što je u središtu njezina kulta, to jest onime što tretira kao sveto. Povijesno gledano, književnost je nastala iz mitskih pripovijesti, a antički teatar iz obreda. Svi suprotstavljeni pogledi na kulturu danas proizlaze iz toga što ljudi poimaju kao vrhovnu vrijednost, bilo da je riječ o Bogu ili o čovjeku.
Osvrćući se na povijesni razvoj pojma kulture, Tripalo je primijetio da je tradicionalno viđenje kulture kao romanesknoga putovanja duha u 20. stoljeću zamijenilo viđenje kulture kao enciklopedijskoga zbira činjenica. Osim što je takav redukcionistički pristup doprinio suvremenoj pretvorbi kulture u objekt političke i medijske manipulacije, ujedno je zamaglio razlike kulture u širem i užem smislu, izjednačujući nesumjerljivu vrijednost kulturnih elemenata koji čovjeku olakšavaju materijalni život s vrijednošću elemenata koji mu usavršuju duhovni život, ustvrdio je Tripalo. Nasuprot tom poimanju, na tragu radova Edgara Scheina, uputio je da kultura osim ljudskih tvorevina i međuljudskih sporazuma uključuje i nadljudske vrednote, bez kojih je cjelinu kulture nemoguće ispravno razumjeti.
Imati drugačije poimanje kulture od „glavne struje“ znači biti osuđen na anonimnost, istaknuo je Šovagović. Kulturni rat vodi se između nametanja dehumanizirajućih stavova pod krinkom uopćenoga progresa i skrovitoga, nenametnutoga stvaranja onoga što, u izostanku autoriteta, nitko drugi osim strašnoga partijskog medijskog suda, ne može ocijeniti vrijednim, poželjnim, kulturnim, umjetničkim. Uz pretpostavku da ste napisali šablonizirano djelo, a to znači destrukcija obitelji, obezvređivanje tradicionalnih vrednota, stigmatiziranje Domovinskoga rata, jahanje na valu trendova sveopćega relativiziranja svega, gdje više ništa nije dobro, lijepo i sveto, stječete „pravo“ da budete primijećeni te uvršteni u koju od rijetkih preostalih kulturnih rubrika u hrvatskim medijima, ustvrdio je Šovagović.
Određujući je kao izopačenje evolucijske naravi kulture, antikulturnu opreku kulturnom održanju ljudskoga života, Tripalo je antikulturu opisao pojmovima kanibalizacije i sterilizacije kulturnih tvorevina, amputacije i autoimuniziranja kulturnih sporazuma te eutanaziranja i anesteziranja kulturnih vrednota. Prema Štahanovu mišljenju, antikultura je civilizacijska amnezija, to jest samozaborav kulture u kojemu „opću kulturu“ smjenjuje niz „partikularnih kultura“, a ono što se smatra vrhunskim umjetničkim djelima karakterizira sve lakša konzumacija, što osim krize Logosa oslikava i činjenicu infantilizacije odraslih, očitujući se i u smjeni Riječi novim simbolom vremena, a to je emotikon.
U današnjim kulturnim uvjetima u Hrvatskoj dominira lažna supkultura, postajući nadkulturom, rekao je Šovagović, a pravu supkulturu čine nevidljivi, široj javnosti nepoznati autori. Autori glavne struje često izigravaju žrtvu, točnije, unatoč pripadnosti glavnoj struji, prikazuju se alternativcima – ponašaju se kao pankeri, ali se javljaju iz sigurnosti svojih uredničkih ili kolumnističkih portfelja, dodao je. Oni su vladari, a glume žrtve, zaključio je Šovagović. Tripalo je kao primjere „kulturnih amputacija“ naveo nedavnu promjenu imena zagrebačke Ulice Branka Klarića zbog pjesnikova navodnoga fašizma te kritičko ignoriranje pjesničkoga rada Josipa Meštrovića zbog navodnoga manjka poetičnosti, dok je Štahan ukazao na fenomen poetičke korektnosti kao književnog pandana političkoj korektnosti, koja u duhu novog socrealizma ispunjava suvremenu književnost glavne struje u Hrvatskoj, poništavajući ono umjetničko u korist ideološkoga.
788 - 23. svibnja 2024. | Arhiva
Klikni za povratak