Zaspala aktualizacija

Nije nikakvo čudo da je drama Franka Wedekinda Buđenje proljeća (izvornoga njemačkog naslova Frühlings Erwachen) u vrijeme objavljivanja (1891) izazvala skandal. Iako se u to vrijeme tematsko polje književnosti već odavno bilo proširilo i na prikazivanje ružnog u istinitome i realnome, Wedekind (nije u tome jedini, ali je svakako jedan od najeksponiranijih) ide dalje. Negira naturalizam, piše dramu koja se sva sastoji od iskrzanih scena, stilski različitih, a tematski izravno uperenih prema društvu – likovi u Buđenju proljeća mladi su ljudi, na početku puberteta, koji završavaju tragično pod jarmom vlastitih roditelja, obrazovnih ustanova i rigidnih društvenih načela odgoja.

Melody Martišković i Ema Šunde vješto se provlače kroz scene, spretno poigravaju djevojačkim nehajem i prikrivenom (auto)malicioznošću / Snimio Luka Dubroja

Obično smatran pretečom i začetnikom onoga što će se kasnije oblikovati u ekspresionističku lavinu kritičkog odnosa prema svim konvencijama i institucijama, Wedekind je britak i snažan kritičar jasno uperenih oštrica. Naveliko izvođene kao znakovi kazališnog progresivizma početkom 20. stoljeća, danas se uglavnom postavljaju samo Wedekindove rane drame. Tako je Buđenje proljeća, nakon 1924. (kada je izvedeno u režiji Ive Raića), u Hrvatskoj ponovno postavljeno na scenu 2002. (baš u &TD-u, u režiji Ozrena Prohića), zatim 2010. (ZKM, redatelj Oliver Frljić) te je ovo treća produkcija u dvadeset i dvije godine, nakon što drama nije izvođena gotovo osamdeset godina.

Takva frekvencija postavljanja Buđenja proljeća trebala bi, barem na prvi pogled, svjedočiti o njegovoj povećanoj aktualnosti. I zaista, u međuvremenu se iz obrazovnog sustava stvorilo štošta, od nikad definiranih promjena, do sve češćih vijesti iz škola koje se svrstavaju u rubriku crne kronike. O obiteljskim odgojnim metodama teško se može raspravljati u kazališnoj kritici, no jezivost anegdotalnih izvještaja počesto se, nažalost, potvrđuje na istim „crnim“ novinskim stranicama. Drugim riječima, redatelj Patrik Sečen te dramaturginja i autorica adaptacije Karla Mesek imali su na raspolaganju bogat aktualizacijski prostor u kojem su mogli stvoriti štošta. Nažalost, malo su od tih prilika iskoristili.

Predstava se otvara citiranjem enciklopedijskih podataka o Wedekindu, čime se odmah uspostavlja odnos koji će tijekom cijele izvedbe najjasnije označavati poruke na bijeloj ploči i povremena izlaženja glumaca iz likova uz izgovaranje komentara („nije ovo interaktivna predstava“, nakon što se, kao, postavi pitanje publici, „to se sada neće dogoditi“ i tome slično). Odnos nepouzdanosti i poigravanja tekstom prisutan je kroz narušavanje mimetičke strukture, iako to narušavanje kod Wedekinda, mora se biti iskren, nije potpuno. Stoga i postupak kojim se postavlja dodatni odmak prema tekstu djeluje kao distanciranje, a ne proživljavanje tragičnih događaja na sceni.

Redaju se scene u kojima protagonisti (od Wedekindovih više od dvadeset likova, Sečen i Mesek zadržali su petero dječjih – Melchiora, Wendlu, Moritza, Ilse i Hansa) otkrivaju raznovrsne „prijestupe“, od kojih je dominantna seksualnost, oslobađanje od narativa u kojima im se brani i svako razmišljanje, a kamoli proživljavanje prvih seksualnih iskustava. Sve, dakako, završava tragično, samoubojstvom i smrću zbog nestručno izvedenog pobačaja. Sve se raspada. Oživljeno je i proživljeno, no skonča tragično. Ono što je, međutim, u predstavi problem jest to da niti ta tragika, a niti ono što joj je prethodilo, na sceni ne djeluju ni emotivno, ni proživljeno, ni uvjerljivo. Wedekindova naglašena artificijelnost u odnosu na psihološki realizam i naturalizam, posebno danas, ne bi trebala biti izlika. Izmjene prizora brze su i tehnički dobro izvedene, no nekako distancirane, ponekad i mehaničke. Vizualni elementi cjeline (kostimografkinja je Ana Roko, a scenografi sâm redatelj i dramaturginja) potpuno su apstraktni, nedefinirani, mogli bi funkcionirati u bilo kojem vremenu.

Glumačku ekipu čine Rok Juričić, Toni Kukuljica, Damian Humski, Melody Martišković i Ema Šunde. Dvije glumice ujedno su u izvedbi ostvarile kompleksnije uloge (ako već ne karaktere) od kolega. Vješto se provlače kroz scene, spretno poigravaju djevojačkim nehajem i prikrivenom (auto)malicioznošću, a ponekad oblikuju i pokoju naznaku snage koja bi mogla preskočiti u publiku, no, nažalost, utopi se u cjelokupnoj fakturi predstave. Od muškog dijela ansambla sličnu je izvedbenu rafiniranost donekle postigao samo Rok Juričić, dok su kreacije Tonija Kukuljice i Damiana Humskog ipak ostale slabije nijansirane, dominantno u registru ilustriranja i sudjelovanja u prizorima.

Aktualizacija, naravno, ne mora biti doslovna. Ipak, treba joj se moći vjerovati, a to je u ovoj predstavi uvelike izostalo.