Zaslužni franjevac iz visočke gimnazije

„Kad putujemo Bosnom divimo se ljepoti te zemlje: plava brda, crne šume, vijugave rijeke, prostrane ravnice. Obično kažemo: ‘Lijepo je u njoj sve ono što je Bog stvorio.’ Ima međutim i djela ruku čovjekovih, pred kojima ostajemo zadivljeni. Nekima tvorce znamo, a neka kao da su se pojavila niotkuda. Jednako je tako i s ljudima. Pored onoga što je u nama od Boga i od roda, ima jedan višak koji potječe od drugih ljudi, i to tako da ponekad nismo ni svjesni od koga“, u svojoj je uspomeni na visočke profesore zapisao franjevac Bosne Srebrene Stjepan Pavić, koji je i sam tijekom dugoga i plodnoga djelovanja ostavio dubok trag kako u fizičkom, tako i u duhovnom prostoru svoje zemlje i naroda, ali i mnogih naraštaja visočkih gimnazijalaca.

Fra Stjepan Pavić – neumorni vjerski i kulturni radnik / Snimio Daniel Kasap/Pixsell

Stjepan Pavić rođen je 1939. u selu Hrgovi Donji u općini Gradačac. Kao diplomirani teolog i klasični filolog, nakon političkog progona i zatvora (1972–1974) u visočkoj je gimnaziji predavao latinski i grčki, da bi u razdoblju od 1991. do 1997. bio i njezin ravnatelj. Poseban doprinos kulturnom i vjerskom identitetu ostavio je kao proučavatelj i prevoditelj latinskoga pjesništva bosanskih franjevaca, predani kolekcionar umjetnina, osnivač Galerije Šimun u samostanu Sv. Ante u Dubravama u Bosanskoj Posavini koja okuplja djela hrvatske i bosanskohercegovačke umjetnosti od kraja 19. st. do danas, inicijator i provoditelj mnogih likovnih projekata u crkvama i samostanima diljem Bosne Srebrene. Urednik je spomenice Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882–1982. te autor knjige Vjera, pamćenje i ljubav. Moji visočki profesori (2021).

U čast njegova 85. rođendana Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko u sjedištu Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu priredila je znanstveni kolokvij. Za glazbeno-umjetničku kulisu pobrinuli su se violinisti Iva Barač i Emil Gabrić te glumac Vinko Kraljević. Moderator skupa i predsjednik Udruge Vinko Hrkać pozdravio je domaćine te brojne posjetitelje, podsjetivši na fra Pavićev izniman doprinos kojim je franjevačkoj zajednici i hrvatskom narodu priskrbio neizmjeran osjećaj ponosa – bez kojeg, kako je rekao, ni pojedinac niti narod ne mogu opstati. Priključivši se pozdravima, ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić istaknuo je važnost djelovanja svakoga od nas na najfunkcionalniji način, dodavši kako se u tom smislu i Matica iseljenika raznim programima trudi doprinijeti afirmaciji ideje hrvatstva u BiH. Ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije Visoko fra Stipo Alandžak zahvalio je Udruzi na organizaciji skupa, dok je predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran zaključio kako je izuzetna posjećenost događaja dokaz kako naš narod umije prepoznati i nagraditi prave vrijednosti.

Programski blok otvorio je fra Ivan Nujić, rekavši kako je svaki život neponovljivo iskustvo uronjeno u jednako tako neponovljivo okruženje. Na primjeru fra Pavićeve biografije to se posebno iščitava u političko-društvenim okolnostima komunizma tijekom kojih je formirao svoj nastavničko-pedagoški, kulturni te dušebrižnički rad. Željka Čorak podastrla je minucioznu povijesnoumjetničku analizu crkve i samostana Sv. Ante u Dubravama, za čiju je revitalizaciju zaslužan upravo fra Stjepan Pavić. Ne samo da je obnovio dotadašnje zdanje, nego je ondje pohranio i vlastitu zbirku umjetnina te knjižnicu. Željka Čorak istaknula je kako je riječ o najznačajnijoj umjetničkoj zbirci sakralnih primijenjenih umjetnosti u BiH nakon one franjevačkoga samostana u Kraljevoj Sutjeski.

Fra Miro Jelečević bavio se Pavićevom pisanom ostavštinom za koju je rekao da se poput koncentričnih krugova kreće od univerzalnih, filozofskih preko teoloških, sve do intimnih i memoarskih tema. Fra Ivo Marković govorio je o doprinosu fra Stjepana Pavića evangelizaciji žitelja župe Ovčarevo (općina Travnik). Saživjevši se s narodom te osjetivši njegove radosti, ali i nevolje, fra Pavić je u razdoblju od 1974. do 1979. revitalizirao duhovni život mjesta i to u skladu s postkoncilskim načelima. Marko Lukenda podsjetio je na Hrvatsko studentsko i kulturno društvo Kotromanić, koje je na Pavićev poticaj utemeljeno u Beču 1971. Govor o začecima, aktivnostima te gašenju društva Lukenda je potkrijepio spisima sa sjednica. Društvo je uspjelo privući pozornost brojnih uglednika, što je intenziviralo interes jugoslavenskih sigurnosnih službi, stoga je odluka o gašenju donesena krajem 1972, čemu je prethodilo Pavićevo uhićenje. Na kraju, riječima zahvale organizatorima i sudionicima obratio se i sam slavljenik – franjevački skromno, ne ističući vlastite zasluge u djelima koja govore umjesto njega. Ta će djela nesumnjivo biti zalog budućim naraštajima visočke gimnazije da nastave njegovim putem.