„Velike“ predstave u sjeni komornih ostvarenja

S ukupno jedanaest dramskih predstava u službenoj festivalskoj konkurenciji, jednom prikazanom izvan natjecateljskog programa te s bogatim popratnim sadržajem od četrdesetak različitih događanja, Marulićevim danima obilježena je na još jedan način velika, petstota godišnjica smrti Marka Marulića u godini koju je Ministarstvo kulture i medija proglasilo upravo njegovom.

Što nam je ovogodišnje izdanje festivala hrvatske drame dovelo u Split? Svakako žanrovsku i tematsku raznolikost, upečatljive autorske projekte, snažne ženske izvedbe, ali i spoznaju da domaća kazališna produkcija i dalje inspiraciju crpi iz suvremene književnosti i pažnju posvećuje „velikim“ predstavama koje, na kraju dana i festivala, ostaju u sjeni komornijih, autorski snažnije obojenih suvremenih dramskih tekstova.

Dodjelom nagrada Marul završili su 34. Marulićevi dani u Splitu / Snimio Ivo Čagalj / PIXSELL

Raznolikost scenskih prostora

U ovogodišnjem se službenom programu Festivala potonja distinkcija mogla jasno uočiti već u kategoriji prostora izvedbe, tj. između predstava prikazanih na velikoj sceni HNK Split i onih koje su bile izmještene u drug(ačij)e izvedbene prostore. Tako su se najuspješnijim ostvarenjima pokazale upravo potonje predstave: Bilo bi šteta da biljke krepaju (Ivor Martinić, Apacheta sala estudio, red. Guillermo Cacace) i Zbilja (Tomislav Šoban, HNK u Zagrebu). U prostoru GKL-a te su predstave dobile prijeko potrebno intimnije ozračje (iako, zamišljam ih još uspješnijima na Sceni 55 ili u nekom stambenom prostoru). Maske (Dražen Šivak, UO Grupa i Dubrovačke ljetne igre, u suradnji sa Scenom Ribnjak i Teatrom EXIT) i Možeš biti sve što želiš (Ivana Vuković, UO Punctum, UO T25 i KunstTeatar) izvrsno su se uklopile u GKM, prostor u kojem brojni mladi Splićani i Splićanke otkriju ljubav prema kazalištu i glumi, dok je ambijent hotela Bellevue i prostor Prokurativa pružio izvrsnu kulisu za in situ predstavu Simfonije / Turpituda (Rajna Racz, Eurokaz, Srpsko narodno vijeće i Hrvatski inženjerski savez). Čak je i velika scena HNK Split ugostila jednu, u tom smislu „pomaknutu“ predstavu. Cure (UO kolektiv Igralke, Zavod VIDNE i HNK Ivana pl. Zajca uz partnerstvo Slovenskog mladinskog gledališča i MASKA iz Ljubljane, red. Tjaša Črnigoj) su tako igrale za publiku koja je za tu priliku bila smještena na tribinama na samoj sceni, priljubljujući prostor izvedbe i prostor gledališta do točke dodira.

Dio ansambla predstave Simfonije / Turpituda / Snimila Nemi Bulat

Dražen Šivak u predstavi Maske / Snimila Nemi Bulat

Nabrajanjem izmještenih predstava već smo na polovici službenog repertoara Festivala pa ću se, stoga zadržati na njima, uz napomenu da predstavu Možeš biti sve što želiš nisam uspjela pogledati. Ivor Martinić dokazao je još jednom vještinu autorskog dramskog pisma, ovog puta u komornoj, intimnoj drami izvedenoj na španjolskom jeziku. Bilo bi šteta da biljke krepaju dopušta autorov boravak u tekstu, a glumački je tim (izvrsni Fernando Contigiani Garcia, Esteban Kukuriczka i Denisse Van Der Ploeg) pokazao kako se emotivno nabijenoj priči može pristupiti minimalistički i dopustiti tekstu da „odradi svoj posao“. I u režijskom smislu vođene istim principom minimalizma, Biljke su svakako ponudile osvježenje i predah splitskoj festivalskoj publici. U istom je prostoru odigran i autorski projekt Tomislava Šobana Zbilja koji je, prvenstveno zahvaljujući izvrsnim izvedbama Nine Violić i Livija Badurine, splitsku publiku približio izvedbenom eksperimentu koji je ipak režijski mogao otići korak dalje. S prethodnim iskustvom u filmu, Šobanov je kazališni prvijenac svakako hrabar i hvalevrijedan iskorak naprijed za zagrebačku nacionalnu kazališnu kuću te preostaje za vidjeti kako će ovaj autor plivati u kazališnim vodama u budućnosti, u projektima kod kojih same osobe izvođača ne garantiraju naklonost kazališne publike.

Energične posvete glumi

Predstava Maske, monodrama u kojoj igra Dražen Šivak, koji i autorski i režijski potpisuje projekt (dramaturgiju su izvrsno odradili Karla Leko i Patrik Gregurec), otkriva se kao najuspješnija izvedba ovogodišnjih Marulićevih dana. Ova posveta kazalištu, glumi i scenskoj igri hipnotizirajuće je iskustvo koje vam ne dopušta izlazak iz vremena i prostora izvedbe. Riječ je o onom tipu predstave u kojoj sam kao kritičarka stavljena u nezgodnu poziciju, u kojoj ne stižem zapisati mnogo dojmova u notes položen u krilu. Sve je u ovoj minimalističkoj monodrami jednako vrijedno i bilo bi šteta propustiti jedan pokret, gestu, izraz lica ili repliku. Šivakova izvedba fino je nijansirana i ni u jednom trenutku ne dolazi do „pada“; magnetična prisutnost na sceni i uživanje u glumačkim igrama navode me na onaj tako rijedak zaključak: Ovu bi predstavu svatko trebao pogledati!

S druge strane autorski projekt Rajne Racz ponudio je najzanimljiviji pristup arhivskom materijalu od kojeg autorica polazi i na kojem gradi dramaturgiju ove eksplozivne posvete muškom prijateljstvu i liku intelektualca u kontekstu sukoba na književnoj ljevici. Simfonije / Turpituda može se pohvaliti i najenergičnijim izvedbama Festivala; u izvrsnom ansamblu ističu se svakako Fabijan Komljenović u ulozi Pana i Ivan Simon koji glumački uspješno nadograđuje mitsku osobu Miroslava Krleže, ali i prigušena izvedba Dore Čiča, kao i čvrsta Bela Krleža u izvedbi Zdenke Šustić.

Ako se približimo velikoj sceni HNK, ostaje nam iz navedenog popisa osvrnuti se na Cure, predstavu koja će gledatelje uhvatiti nespremne i natjerati da se u jednom trenutku začude vlastitom smijehu kao reakciji na priče koje su bolno otvorene i ne ostavljaju mnogo prostora mašti. Poneki će se gledatelj možda zapitati kome trebaju ove informacije, jesu li osobne, jesu li, naposljetku, kazališno transformirane? I zaista, u dramaturškom i režijskom smislu predstava Cure možda je najslabija, iako se ova boljka otkriva tek u kontrastu sa snažnim utiskom koje gledanje Cura ostavlja na svakom gledatelju i, pogotovo, gledateljici; ona odaje dojam performansa proizašlog iz istraživanja, projektnog rezultata koji nikako ne može u potpunosti obuhvatiti proces koji mu je prethodio. Koketirajući s banalnošću (nije li svako osobno iskustvo, naposljetku, upravo to – banalno?), predstava Cure ipak ponekad zapada u njezine zamke. Otkriva se to najviše u vizualnom sloju predstave čiji preočiti i repetitivni simbolizam (krv u izobilju – krv na podu, krvavi uložak, jastuk, gaćice, ruke, haljine…) krade pozornost od onoga što je bitno, što se često prečuje, ma koliko se glasno izgovorilo. Glumice u Curama (izvrsne i u mjeri zaigrane i provokativne Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić) izgovaraju ono što je nelagodno čuti, pritom ne prepričavajući i ne oduzimajući glas već se oslanjajući na dokumentaristički materijal pa se predstava u tom sloju otkriva najsnažnijom.

Adaptacije proze u „kazališnoj zgradurini“

Vrijedi nam se sada zadržati na „kazališnoj zgradurini“ kako ju je znao opisivati Anatolij Kudrjavcev i probrati po predstavama koje su stavljene pred najbrojniju publiku, onu u koju svakako zalutaju i pojedinci koji kvalitetu festivalskog repertoara određuju po faktoru lokacije. Na velikoj sceni HNK izredale su se tako mahom predstave s velikim glumačkim ansamblima, od kojih se dvije adaptacije suvremenih književnih djela pokazuju kao najuspješnije, ako je suditi po reakcijama publike. Tako se Crvena voda Jurice Pavičića (HNK Split, red. Ivica Buljan) i Slučaj vlastite obitelji Kristiana Novaka (HNK u Varaždinu i HNK Ivana pl. Zajca, red. Ivan Plazibat) otkrivaju kao dva zahtjevna projekta koja, nažalost, boluju od iste, tako često viđene boljke. Nedovoljna kazališna transformacija, vjerno praćenje snažnih autorskih tekstova i neinovativna scenografska i režijska rješenja dokazuju da su ove predstave ipak na kraju ostale slabije od književnih izvornika na kojima su bazirane. Ono što ove predstave spašava i što se otkriva kao najsnažnije svakako su ženske glumačke izvedbe. Nives Ivanković kao Majka u Crvenoj vodi i izvrsna Dea Presečki u ulozi Profe u Slučaju nadogradile su likove iz književnih predložaka i u (pre)dugačkim predstavama osigurale prostor za sve one koji od dramske adaptacije književnih predložaka očekuju ipak malo više od kazališne posvete domaćoj suvremenoj, itekako popularnoj, literaturi.

I ostale su predstave izvedene na velikoj sceni mahom spašavale upravo ženske izvedbe: Nataša Dangubić i Anđela Ramljak svojim izvedbama na granici karikature nose humor u Euforiji, autorskom projektu Ksenije Zec (ZKM), Tanja Smoje kao Luz emotivnom i ogoljenom izvedbom koja je snažnija kako predstava odmiče spašava razočaravajuće nemaštovit režijski pristup Anastasije Jankovske u Rastancima Mani Gotovac (HNK Ivana pl. Zajca), dok Jelena Miholjević donosi osvježenje glumačkim transformacijama u bolno banalnoj Moji tužni monstrumi Mate Matišića (Gavella, red. Vito Tufer).

Zaključno, ovogodišnji Marulićevi dani polučili su još jedan uspjeh i oživjeli učmalu lokalnu kazališnu scenu oslonjenu na „velike“ priče i još veće ansamble, pokazali su vrijednost prikazivanja manjih, autorskih projekata, dokazali su da se o kazalištu i dalje može promišljati izvan zadanih, klasičnih okvira i da su takvi izleti prijeko potrebni u Splitu, gradu velikoga Marka Marulića.