Užitak u pisanju ili pjesnik po vokaciji

Poezija je uvijek ogledalo duše. Ona je i realnost i iskustvo. Nasušna potreba i ispovijest. Sjećanje bivstvovanja i bivstvovanje samo. Ona je povijest čovjekova, akt postojanja. Zadovoljstvo i patnja. Patnja i ugoda. Bol i radost. Ona je lirska energija. Od antike do imaginarne vječnosti egzistira poetski sentiment. Kao i ljubav, bezvremenska i uvijek nova od pjesnika do pjesnika. Možemo zaključiti da svaki čitatelj koji se kreativno unosi u poeziju, čitajući je, postaje pjesnikom.

Izd. Beletra, Zagreb, 2023.

Nakon ovih poetoloških razmatranja ostaje nam divna mogućnost komuniciranja slikama. Slikama koji čine pjesmu. Imaginacija nam dopušta da zavladamo središtem slika koje nam donosi pjesnik, kako bi u tim mijenama svjetlosti i sjena dosegnuli duhovnu ravnotežu:

„Da nije, samo da nije neprozirne ljepote jutra / Koje se polagano šulja ispod zavjese guste, / Nikada poželio ne bih da dočekam novo sutra, / A usne mi dospjele ne bi ni glasa da izuste.“ (Da nije ljepote)

Ta egzistencijalna katarza organizirana je u formi soneta koji je u tradicionalnom obliku soneta dosegnuo auru izražajne paradigme. Od inspiracije do izraza unutrašnje kompaktnosti, pjesnik Leskarac strukturirao je model soneta koji se usprkos zadanoj formi (dva katrena i dvije tercine) uklapa u sugestivnost zvukovne organizacije i komunikativni poredak riječi:

„Vatreno se mašta kao ždrijebe rita. Ne fali joj papra pameti ni znanje. Treba mrvu volje da se preispita / Kojim li ju putem nose ljudske sanje?“ (Mašta)

Stevo Leskarac objavio je knjigu soneta Biserje samoće. Knjiga je to, možda upravo zbog nastanka u vremenu današnjih globalnih i inih perturbacija, jedinstvena i nadasve nadahnuta. Da se podsjetimo: u hrvatskoj književnosti vrstan sonetist bio je A. G. Matoš (Utjeha kose, Djevojčici mjesto igračke). U europskoj književnoj povijesti Baudelaire je, usprkos vrsnoći soneta,  nazvan „modernim pjesnikom na staromodni način“. Iz ranijih književnih razdoblja kreativni sonetisti su Petrarca, Shakespeare i Ronsard. Francesco Petrarca, iz biografija znan kao „građanin Europe“, okrunjen je pjesničkim lovor-vijencem i njegovi soneti posvećeni Lauri (Il Canzoniere), zvuče jako suvremeno: „kratak je san na svijetu htijenje svako“.

Ali vratimo se mi našem autoru i njegovoj knjizi soneta Biserje samoće u kojoj je vješto i pomno artikulirao cikluse (Boje radosti, Limeni mjesec, Bridovi svijeta, Posljedica krivnje, Lice bez maske, Biserje samoće) i hrabro otvorio afektivni prostor duhovnog meditiranja, posvetivši imaginativne cjeline soneta našim istaknutim glumcima i glumicama: Jeleni Miholjević, Dubravki Miletić, Žarku Potočnjaku i drugima (Lice bez maske), te znamenitim pjesnicima i književnicima: Ivi Kozarčaninu, Miroslavu Krleži, Ivani Brlić-Mažuranić, A. G. Matošu, Dobriši Cesariću, Vesni Parun i drugima (Biserje samoće).

Ono što posebno treba naglasiti, kad je riječ o odabranim sonetima, jest unutarnja pokretljivost stihova, imaginativna suptilnost i jednostavnost poetske komunikacije te nadahnuto osmišljena i pomno artikulirana struktura soneta. Slike se mijenjaju kao samosvojna bića, živa i pokretljiva. Akademski slikar, konzervator restaurator, i nadasve pjesnik, Stevo Leskarac suvereno i inspirativno vlada paradigmom soneta.

Posebno ističem predgovor urednice Sandre Pocrnić Mlakar Mušketir kontinuiteta i sonetne forme, pismo zahvalnosti autora Leskarca Dovoljno je biti čovjekom i ulomke kritika pod naslovom Slike koje se osjećaju. I za kraj izvrsno pogođena sintagma u sonetu Ptica zlatopera koji je posvećen Miroslavu Krleži: „Najfinija tinto najoštrijeg pera, / Žedni su ti prsti, šareni od slova. / Svaka tvoja pjesma i danas je nova! Tako pjeva samo ptica zlatopera.“