Uistinu feministička heroina u obrani ognjišta

Viđa se po društvenim mrežama gdjekad sintagma prema kojoj Zagorka nije feministkinja već domoljupka, rodoljupka kako ju se naziva (kao da se feminizam i domoljublje isključuju!) ili nacionalistkinja (da bi bilo još bolje), no postavlja se pitanje iz kojeg društveno-političkog konteksta progovaramo o Zagorki, pa zatim i pitanje iz koje perspektive promatramo komentare i želimo li se uopće upuštati u raspravu.

No kada osvane ozbiljan tekst u renomiranom časopisu Vijenac, javlja se potreba za preispitivanjem napisanoga o Zagorkinom (ne)feminizmu tumačenom kroz kratak ogled o Zagorki i njezinim časopisima autora Tomislava Karduma.

I feministkinja i velika Hrvatica

Kardum tvrdi da Zagorka nije feministkinja („Takve odrješite ocjene, simptomatično, u rijetkim prikazima Zagorkina rada uglavnom nisu poduprte dokazima iz časopisa Ženski list, Novi ženski list i Hrvatica, koje je Zagorka uređivala.“) odnosno da bi „vjerojatno prije odobrila da se zove velikom Hrvaticom“, a valja reći Tomislavu Kardumu da Zagorka jest oboje – i feministkinja (i aktivistkinja) i velika Hrvatica, što dapače veže jedno drugo, a da nedostatak literature na koji se poziva zapravo jest nedostatak istraživanja ili manjak vremena u produkciji „ekspres“ ogleda o temi kojom se dosad nije bavio, barem što se javno dostupnih informacija tiče.

Autor kao da zaboravlja da se feminizam na našim prostorima danas uvelike razlikuje od feminizma s kraja 19. i početka 20. stoljeća. To je bilo vrijeme prvoga vala feminizma, kada se borilo za ženska politička i radnička prava. Iako se i tada feministkinje nazivalo militantnima i ludima (nevjerojatno da se i danas koriste iste riječi), upravo je njihova borba omogućila ženama da uđu u javnu sferu. Zagorka je tu itekako dala svoj obol.

Poznavala je svoju publiku i nije časopise prozivala feminističkima ili naglašavala i imenovala feministička načela, mada se za njih zalagala. Zašto? Baš kao i u radnjama svojih romana i drama, Zagorka je feminizam znala itekako pažljivo prilagoditi svekolikoj publici s kojom je disala, počevši od seljaštva, radništva, nižeg građanstva koje, ako je i bilo pismeno (što je bila iznimka više nego pravilo), nije marilo za razne -izme.

Zašto je važno proučiti i kontekst kada se hvatamo jednoga segmenta?

Kardum pojašnjava svoju ideju: „u ovom ću ogledu naglasak staviti na časopise kojima je Zagorka bila urednica, s tezom da je razumno pretpostaviti kako se sustav vrijednosti preciznije negoli iz fikcije može rekonstruirati iz časopisa koje netko, objavljujući u njima mnoštvo radova, uređuje“. Ne znamo čudi li autora to što se sustav vrijednosti možda bolje može iščitati iz Zagorkinih autobiografija. I zato je donekle hrabro, ali istovremeno i neozbiljno, upuštati se u pisanje ogleda bez konzultiranja krucijalne literature.

Bilo bi dovoljno da se Tomislav Kardum samo pozabavio listom Hrvatica, jer „hrvatskije“ od toga ne može, i jer bi i dalje našao dovoljno sadržaja za svoju ideju, dok interpretacija i analiza šireg konteksta zapravo stvaraju problem. Uvodni dio mjesečnika Hrvatica zaista puno govori, a autor citira jedan njegov dio u kojem iščitava nacionalizam nad internacionalizmom, a pritom zaboravlja napomenuti da se pojam nacionalizma i nacionalista promijenio od Zagorkina vremena do danas, te da je nacionalizam tada predstavljao ljubav prema vlastitoj domovini, ali i duboko poštovanje ostalih naroda i nacija. Neka razmišljanja Oca Domovine i, usudile bismo se reći, hrvatskog nacionalizma, Ante Starčevića govore tome u prilog („Mi mnijemo da nijedan narod sam neuživa svoju sreću, i da nijedan sam netrpi svoju nevolju, nego da u obih udioničtvuju i ostali narodi, zato kako se radujemo nad srećom svakoga naroda, tako i tugujemo nad nevoljom svakoga ih; od nijednoga ih nepitamo više negoli smo mi pripravni njemu dati, a pripravni smo dati koliko i za nas zadržati. Kako nam se Hrvatom svršuje iza posliednjega Hrvata, tako nam medjunarodno bratinstvo prestaje izza posljednjega naroda.“) Zagorka ne samo svojim djelima, već i javnim, kulturnim i feminističkim radom dokazuje svoju ljubav prema domovini i radi za njezin boljitak, te nikada nije krila da je domoljupka, i to u najčišćem obliku.

Prozivajući Zagorku nacionalistkinjom (mada taj pojam sama nikad nije koristila) autor zaboravlja da je Zagorka ovisno o društveno-političkom kontekstu bila i Slavenka i Hrvatica, i da bi Zagorka i danas bila rodoljupka i domoljupka, no i dalje u sukobu s režimom, kao što je to čitava života bila, jer osoba koja diše s narodom i njegovim problemima ne može disati s vladajućima.

Tvrditi da je Zagorka nacionalistkinja izvan konteksta njezina života i rada značilo bi vrijeđati njezinu moć kritičkoga prosuđivanja, a isto je i s njezinom vezanošću za Crkvu i katoličanstvo, pri čemu ne niječemo njezin katolički duh, ali vrijedi upozoriti i opet na kritičko mišljenje i osudu korupcije, prodaje oprosta od grijeha te ostalih problema koji se pojavljuju u Crkvi kao instituciji.

Čudo: feminizam u Hrvatici

Zanimljivo autor navodi dio uvodnika Hrvatice, no ne komentira zadnji dio odabranog citata koji glasi: „Prema tome je i naša Hrvatica osebujna ličnost po svome mišljenju, osjećanju, naziranju i radu, dakle po čitavom svom nutarnjem životu, a njezino je domaće ognjište odrazom čitavog narodnog života. Zato sam željela pokrenuti list, koji bi bio vjernim ogledalom hrvatske žene u čitavom njenom iživljavanju, u njenoj nutarnjosti i u socijalnom životu i kao čovjeka i kao majke i domaćice.“

No, nastavimo dalje s uvodnikom: „Željela sam stvoriti list, koji bi razotkrivao sve nezapažene, ali velike duhovne vrednote naše žene. Kroz čitav niz godina došla sam do uvjerenja, da je ta žena veliki kapital snage za narodni život i snažni borac za sve narodne ideale. Upoznavanje vlastite vrednote jača i čeliči savremenu generaciju, a ostavlja pobudu budućoj. Zato sam željela da list ‘Hrvatica’ – uredjivan pravim novinarskim stilom – bude posrednikom izmedju svih hrvatskih žena u obitelji, u zvanju, u radu, na javnom i na domaćem ognjištu, da ih se približi, kako bi one medjusobno izmijenile misli, upoznale svoje velike sposobnosti, okupile sve svoje snage i znanje u korist sebi i narodu našem.“

Dakle, ponovimo: u korist sebi i narodu našem. Vađenje iz konteksta često je neka vrsta manipulacije, no kada smo gotovo na kraju uvodnika, spomenimo da Zagorka pred sam kraj napominje još jednom da časopis posvećuje kćerima hrvatskoga naroda, kojima je iskazano malo priznanja.

Potrebno je razumjeti poziciju iz koje Zagorka nastupa – prvotno ni kao supruga, ni kao majka, ni kao kućanica (!), ali cilj joj je upravo obratiti se svim ženama i njima prilagoditi sadržaj lista, uvodeći kroz njega itekako feministički sadržaj, ali na mala vrata, implicitno osnažujući i pozivajući žene na kritičko promišljanje i sudjelovanje u javnom životu. Zagorka želi ženama dati domaće štivo, ali i svijest o vlastitoj vrijednosti.

Ako se ponovno osvrnemo na zadnji dio citata koji Kardum izdvaja iz uvodnika, govoreći o listu zapravo od žene/žena (jer poziva sve žene na suradnju i doprinos, odbacujući jednosmjernu komunikaciju lista) za žene: „u njenoj nutarnjosti i u socijalnom životu i kao čovjeka i kao majke i domaćice“, želimo kratko skrenuti pažnju na termin „čovjek“ koji će nas podsjetiti na polemiku Kočonda ‒ Zagorka ‒ Kveder-Jelavšek ‒ Parmačević ‒ Matoš, koja se 1909. odvila u prilogu Zvono lista Pokret. Polemiku započinje Mira Kočonda člankom naslova Žena i naprednjaštvo da bi se zatim Zagorka u članku naslova Napredna žena i današnji muškarci (Odjeci) pozvala na spomenuti članak Mire Kočonda o ženama i naprednjaštvu prema kojemu zaključuje da autorica ističe težak položaj napredne žene u muškom svijetu koji ne priznaje „čovjeka u ženi“, tj. ženu kao čovjeka i time joj onemogućava djelovanje odnosno vlastito ostvarenje. Zagorka komentira: „Svaka žena posjeduje svoj vlastiti duševni svijet i to posve slobodni dapače vrlo slobodni i udaljeni od muškarca“. Poručuje da žena mora i može postići svoj maksimum na području u kojem želi, a da pritom ne izgubi ni „čovjeka“ ni „ženu“ u sebi, a Zagorka i sama priznaje koliko je to teško: „Mora se priznati, da to nije tako lako! Život ženu okružuje sa stotinu sitnica, koje se uhvatiše njezine duše kao moljci i uništavaju u njoj čovjeka“.

Stav da žene kao majke, supruge i kućanice nisu, ili ne mogu biti, ujedno i feministkinje jest nazadan jer Zagorka poručuje da žena uz prethodno spomenuto treba ostvariti svoje sposobnosti, obrazovanjem i radom te ravnopravnim uključivanjem u javni život, bilo ekonomskom nezavisnošću, političkim pravom glasa, znanstvenim djelovanjem i sl.

Osvrnimo se ukratko i na sadržaj Hrvatice, koja, prema autoru, diše isključivo nacionalizam i nema feminizma. Budući da se feminizam, sukladno gore navedenom, jasno iščitava već iz uvodnika, spomenimo i neke od tema kroz godine izlaženja časopisa (1939–1940): neznane junakinje, Hrvatice i kolektivni društveni rad, galerija javnih radnica, žene koje zarađuju za zvanje, žene čuvarice narodnih tradicija, tema starosti žena, nepismenost žena, žensko obrazovanje, pravo glasa za žene, odnosno žensko izborno pravo, nesigurnost žena na gradskim ulicama, djela Hrvatica i žena svijeta u književnosti i umjetnosti koja su izašla tih godina, tema društva hrvatskih književnica (čija je bila članica). Osim autorica koje pišu za Hrvaticu, u njoj se piše o poznatim i zaslužnim Hrvaticama (Marija Kumičić, Milka Trnina, Jagoda Truhelka, Mara Matočec, Josipa Glembaj, Nina Vavra, Milica Mihičić, Božica Sarvan-Čajkovac, Krsta Slava Franić, Micika Freudenreich, Božena Begović), ali i o neznanim junakinjama, odnosno običnim ženama. Prisutni su tu i nagradni natječaji zbog poticanja žena na pisanje i suradnju, ističe se društveni rad svih ženskih društava vezanih za hrvatsku ženu. Jasno da su tu rubrike koje se bave temama doma i obitelji, odgoja djece i domaćinstva, zdravlja i kozmetike, kuhinje. Iz toga je razvidno da Zagorka kao važan segment ciljane publike vidi domaćice. Putem Hrvatice potiče ih, a većina tadašnjih žena spadala je u tu skupinu, da se uključe u javnu sferu. Ako nemaju takvih aspiracija, Zagorka ih kroz časopis podržava u izboru te im preko raznih natječaja daje mjesto u javnosti. Dodatno, od samog početka izlaženja lista, dakle 1939. godine, u njemu izlazi i roman u nastavcima Mala revolucionarka, u kojem se Zagorka direktno dotiče teme ženskog obrazovanja, stjecanja zvanja te, posljedično, ekonomske neovisnosti.

I na kraju – Zagorka se izjasnila

Tomislav Kardum sumnja u Zagorkina feministička načela i proziva Slavicu Jakobović Fribec, pokojnu Lydiju Sklevicky, Centar za ženske studije, odnosno Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke, dakle i njegove suradnice, da Zagorku pokušavaju prilagoditi – kako piše – „svojem? današnjem? narativu hvatajući se za mršave grane“. Važno je napomenuti da Kardum, u skladu s rečenim, na kraju, ne znajući, zapravo proziva i samu Zagorku (u prezreloj dobi?) koja se u svojem zadnjem poznatom autobiografskom spisu Moje pravo i dužnost (1956) eksplicitno izjasnila:  „I publika je sudjelovala u ovoj borbi. Široke mase radništva i gradjana sve je listom bilo uz Zagorku. Ali ondašnje visoko društvo bilo je samo po sebi stranka protiv demokratske novinarke koja je još i feministica. Ali su konačno oni morali ušutjeti“.

Zaključno, postavlja se pitanje kakvim to čudovištima Tomislav Kardum smatra feministkinje (ili, za osjetljive uši, feministice)? Što točno autor podrazumijeva pod današnjim feminističkim narativnom i koliko je upoznat s njim ili njima?

Jednim naoko ozbiljnim ogledom odličnoga naslova pokazao nam je problem teza i nagađanja „što bi bilo kad bi bilo“, problem analize bez tematskoga i biografskoga konteksta, te činjenicu o vremenu koje je potrebno izdvojiti ako želimo vjerodostojno i kontekstualno argumentirano rušiti feministička uvjerenja i djelovanja autorice koja ih je i eksplicitno i implicitno živjela i radila. Možemo zaključiti da autor stoji na mršavoj grani, no ne bi nas čudilo da uskoro pročitamo i tekst koji bi Zagorku opet vratio na nekadašnju recepciju obilježenu etiketom „šund literature za kravarice“.

Nije potrebno Zagorku prilagođavati ničemu i nikome, Zagorku je potrebno istraživati i kontekstualizirati, što istraživačice i istraživači njezina života i rada godinama i čine.