Tko pita građane o korištenju umjetne inteligencije?

Prošle godine tema umjetne inteligencije bila je više nego ikad na naslovnicama svjetskih medija. U središte pozornosti ova je tehnologija došla nakon rapidnog napretka zadnjih nekoliko godina na globalnoj razini, određenih etičkih pitanja uz njezinu primjenu, kao i zbog velikih iskoraka u području regulacije, barem što se tiče Europske Unije zbog prvi put donesenog Zakona tzv. Bijele knjige o regulaciji umjetne inteligencije. Ne može se ne primijetiti kako je svaki sastanak globalnih velesila na vrhu održan prošle godine imao neku poveznicu s umjetnom inteligencijom. Transformativni potencijal umjetne inteligencije neosporan je u svim sferama gospodarstva i privatnog poduzetništva, a vlade diljem svijeta stavljaju ovu tehnologiju u strateške dokumente. Štoviše, vlade globalno najmoćnijih zemalja ne samo da rade na poticanju inovacija u području umjetne inteligencije i uspostavi regulatornih okvira, nego ubrzano rade i na integriranju ove tehnologije u javne usluge i državne servise, pokušavajući ići ukorak s privatnim korporacijama.

Neka će zanimanja iščeznuti zbog nove tehnologije / Izradio Marko Picek / PIXSELL

Međutim pronalaženje adekvatnog načina kako osigurati učinkovito integriranje umjetne inteligencije za javno dobro u svakodnevne javne usluge i dalje je izazov za mnoge. Iako postoji velik potencijal u pogledu umjetne inteligencije u javnim službama, od javnog prijevoza pa do zdravstvenih ili socijalnih usluga, zabrinutost građana u pogledu njezina rasta i uporabe predstavlja veliku prepreku za širu uporabu. Doduše, to ovisi o kojem dijelu svijeta govorimo. Logično je pitanje o čemu ovisi to prihvaćanje građana? Kao i u svemu, o razumijevanju koristi ili strahu od novoga i nepoznatoga pa s tim povezanim odbijanjem ili opreznim, odnosno suzdržanim prihvaćanjem. Razumijevanje nove tehnologije, pa i umjetne inteligencije, ključno je za njezinu integraciju u društvu, konkretno i u javnim službama. Vlade su ipak opreznije od privatnih korporacija vođenih isključivo profitom. Štoviše, država je zadužena da novu tehnologiju „zadrži u racionalnom okviru“, kako ne bi izazvala strah kod onih koji bi se istom trebali koristiti. Međutim to zahtijeva izrazito balansiranje. Najbanalnije rečeno, u pogledu javnih usluga, ono što je dopušteno u jednoj državi, a nije u drugoj, dovodi drugu u nepovoljniji položaj, a isto je i s uslugama i servisima između konkurentskih tvrtki. Koliko se u tome što će se automatizirati pita građane, odnosno korisnike nekih javnih usluga ili nas kao klijente banaka ili telekomunikacijskih tvrtki? Odgovor je – ne pita se. Želimo li radije komunicirati chatom s virtualnim službenikom kreiranim umjetnom inteligencijom ili sa stvarnom osobom? Uvjerena sam da velika većina nas bez dvojbe odabire stvarnu osobu, ako uopće postoji ta mogućnost. S druge strane takav odabir vjerojatno ne bi bio slučaj da možemo birati brži prelazak granice s biometrijskom kontrolom uz pomoć tehnologije. Što je pak s robotskim taksijima, o kojima sam detaljnije govorila u jednoj od prethodnih kolumni, ili čistačima ulica? Ovisno o kontekstu javne uporabe umjetne inteligencije ovisi i naše prihvaćanje ili neprihvaćanje. Cijeli je niz primjera, od zdravstvenih usluga, gdje radije biramo stvarnog liječnika, do bankarskih usluga. Ako možemo birati, birat ćemo. Ipak, već u mnogim situacijama ne možemo, te prihvaćamo ono što nam je kao građanima ponuđeno, sviđalo nam se to ili ne.

Sve manje izbora

Kad se radi o privatnim tvrtkama, bankama, korporacijama, u velikom broju država najveći dio usluga s klijentima, odnosno korisnicima već je niz godina automatiziran, a umjetna inteligencija samo je očekivani korak naprijed u pogledu još više i sofisticiranije tehnologije. Tvrtke su vođene profitom pa je logično da je ova vrsta tehnologije jeftinija, nego da za isti uslužni posao koriste zaposlenike koji imaju pravo na godišnji odmor ili bolovanje. Mi kao korisnici u današnje vrijeme nemamo izbora nego naprosto moramo biti klijenti neke banke ili telekomunikacijske tvrtke te istodobno pri određenim uslugama nismo u mogućnosti birati između robota ili čovjeka. Činjenica je da ćemo u skoroj budućnosti imati još i manje izbora. Stoga je prihvaćanje tehnologije umjetne inteligencije u uslugama i javnim servisima trenutačno predmet mnogih istraživanja, od znanstveno-stručnih do istraživanja tržišta prije lansiranja novog alata ili servisa.

Najjednostavnije rečeno, stav pojedinca prema tehnologiji u specifičnoj situaciji ključan je za uspjeh ili neuspjeh iste u široj uporabi. To pak ovisi o nizu faktora, primjerice bilo bi apsurdno očekivati jednak entuzijazam građana oko robotskih taksija, automatiziranih čekaonica ili vlakova pogonjenih umjetnom inteligencijom u azijskom ili u afričkom dijelu svijeta, čak i u pojedinim dijelovima europskog kontinenta. Građani s pozitivnim stavom prema novim tehnologijama brže će i lakše prihvatiti umjetnu inteligenciju, a teško je isto očekivati od zemalja s značajno različitim stupnjem tehnološkog i gospodarskog napretka. 

Istraživanja pokazuju kako su rizik i povjerenje najvažniji aspekti koji utječu na prihvaćanje sustava umjetne inteligencije. Međutim istraživanja pokazuju i to da građani osjećaju kako nemaju puno izbora s odlukom o uvođenju umjetne inteligencije, osim ako se ne raspiše referendum, a to bi pak dodatno kompliciralo uvođenje. Nadalje, ispitanici istraživanja većinom ne smatraju da umjetna inteligencija može riješiti neke specifične probleme koje bi građani, smatraju, lakše riješili sa zaposlenikom. Općenito, strah je najvažniji razlog neprihvaćanja umjetne inteligencije. Nedostatak stvarne ljudske interakcije između građana i aplikacije umjetne inteligencije može izazvati zabrinutost da će odgovorna javna ustanova, primjerice, donijeti pogrešnu odluku.

Zdravo za gotovo

Isto tako građani žele imati glas u odlukama o upotrebi umjetne inteligencije u određenim javnim uslugama. Žele mogućnost samostalnog donošenja odluka. Donositelji strateških odluka na razini država uglavnom su svjesni koliko je važno jasno educirati ljude o tehnologiji i uslugama kako bi se smanjio strah od uporabe, pokazuju istraživanja na ovu temu. Zato bi uvođenje umjetne inteligencije u javni sektor bilo koje zemlje zahtijevalo jasnu strategiju, odgovornost i sigurnosne mjere kako bi se maksimizirale koristi i minimizirali rizici.

Umjetna inteligencija u svakodnevici

Kako umjetna inteligencija ima široku primjenu u različitim sektorima i kontinuirano se razvija da bi poboljšala naš svakodnevni život, tako se trebaju razvijati i mehanizmi za zdravo uključivanje iste u društvo. O tome se stalno vode razgovori, dijalozi i polemike u koje su uključeni razni dionici, od znanstvene zajednice do privatnih korporacija. Odluku što će se i kako uvesti u konačnici donosi svaka država za sebe, vodeći računa o regulatornom okviru koji ju obvezuje. A ondje gdje zaživi uporaba umjetne inteligencije, ona doslovce postane integrirana u svakodnevnu uporabu. Vrijeme pokazuje kako se ona zapravo više i ne propituje, nego se uzima zdravo za gotovo. Primjerice već smo se u potpunosti naviknuli na gotovo svakodnevno korištenje tzv. virtualnih pomoćnika kao što su Siri, Google Assistant i Amazon Alexa koji koriste umjetnu inteligenciju za prepoznavanje glasovnih naredbi, odgovaranje na pitanja i izvršavanje zadataka. Isto je i s tzv. personaliziranim preporukama od aplikacija kao što su Netflix, Spotify i Amazon koji koriste umjetnu inteligenciju za preporučivanje sadržaja korisnicima nakon što analiziraju naše prethodne preferencije kako bi nam preporučili filmove, glazbu ili proizvode. Također, sustavi za prepoznavanje lica i glasa u našim mobilnim telefonima, sigurnosnim sustavima i drugim aplikacijama koriste umjetnu inteligenciju za identifikaciju osoba na temelju slika ili zvuka. Ne zaboravimo da se umjetna inteligencija koristi za automatsko prevođenje jezika u alatima kao što su Google Translate i sl. Na sve smo se te svakodnevne upotrebe naviknuli i ne smeta nam što su nam pri ruci, štoviše.

Očito je da slijede nove uporabe umjetne inteligencije u raznim sferama života. Ostaje nam pitanje do koje smo mjere spremni na isto kada su u pitanju javne usluge koje koristimo kao građani. Kao i pitanje za što će nas se u tom kontekstu pitati, a za što neće.