Šulekov Memento i francuski orguljaški prvoligaš

Dok se na jednoj strani grada, u Kranjčevićevoj, te ugodne proljetne večeri odigravala prava sportska drama – na terenu, ali i izvan njega, koji kilometar dalje – u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, u puno staloženijem okruženju, događala se druga vrsta drame – ona glazbena, kao završna postaja Zagrebačkoga glazbenog proljeća.

Završetak festivala, organiziranog u suradnji Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i Zagrebačke filharmonije, pripao je orkestru Zagrebačke filharmonije i ponovno izabranom šefu dirigentu Dawidu Runtzu (ujedno i umjetničkom ravnatelju manifestacije). Tema festivala bila je posvećena orguljama, a posebice onima graditelja Wernera Walcker-Mayera, u Lisinskom kao jednoj od središnjih zvijezda festivala, koja od inauguracije prije pedeset godina predstavlja jednu od ikoničkih slika naše Palače glazbe i neupitni kulturni kapital hrvatske metropole.

Vincent Dubois na orguljama uz Zagrebačku filharmoniju pod vodstvom Dawida Runtza u izvedbi Šulekova Koncerta za orgulje / Snimio Tomislav Jagar

Mnogi su nakon izvedbe Osme simfonije Stjepana Šuleka, predstavljene u izvedbi maestra Runtza i Zagrebačke filharmonije početkom ove sezone, danima još govorili o tom događaju, koji je polučio nepodijeljene aklamacije javnosti, uvjerivši nas da u opusu toga skladatelja baštinimo nešto vrijedno, čega vjerojatno nismo dovoljno svjesni.

U takvome ozračju dočekana je i izvedba skladateljeva Koncerta za orgulje i orkestar, naslovljenoga Memento! i skladanoga upravo za inauguraciju orgulja u Dvorani Lisinski 24. lipnja 1974. godine, kada je solističku dionicu tumačio veliki Anđelko Klobučar. Večer u kojoj je upriličena izvedba na proljetnome festivalu mogla se, stoga, opisati i kao večer velikih očekivanja, pa doista i velike glazbene drame, kojoj su sa Šulekovim djelom u sredini – ujedno i centerpieceom festivalskoga programa, svaka na svoj način pridonijele i uvertira Egmont na početku te Sedma simfonija Ludwiga van Beethovena na završetku koncertne večeri.

Da je maestro Runtz duboko zagrizao u kolač Šulekova opusa i da u njemu njuši potencijale, potvrdila je ne samo ranija izvedba Osme, nego i ova recentna Koncerta za orgulje, pa i najava kako će već iduće Zagrebačko glazbeno proljeće biti u cijelosti posvećeno Šulekovu skladateljskom opusu. Šulekov se Koncert svakako optimalno uklopio u koncept festivala o „očuvanju hrvatske glazbene baštine i njezinu boljem razumijevanju“, kao i u festivalsku temu, s obzirom da je riječ o skladbi s poviješću i s pričom.

Već se u javnosti pojavila i vijest kako će isti akteri ovo Šulekovo djelo studijski snimiti te da će se i ono naći na nekom budućem nosaču zvuka, baš kao što se to u slučaju Osme i Lapadskih soneta Borisa Papandopula trenutačno dogovara s velikom diskografskom etiketom Naxos. Tko zna, možda bismo uskoro mogli govoriti i o međunarodnom „proljeću“ opusa maestra Šuleka, kao što govorimo o onome Dore Pejačević. Hoće li se Šulek sada napokon potvrditi kao naš skladateljski teškaš?

Za izvedbu Koncerta na festivalu odabran je francuski orguljaš Vincent Dubois, trećeizabrani titularni orguljaš katedrale Notre-Dame u Parizu. Znamo da je Šulekov Koncert prije desetak godina na istome mjestu izveo i naš Pavao Mašić, koji i sam taj događaj ističe kao važnu postaju svoje karijere. Sada smo Memento! povjerili jednome međunarodnom orguljaškom prvoligašu, koji je, prema vlastitim riječima, snažno prigrlio Šulekovo ostvarenje. I to ne samo riječima, nego i djelom. Bit će stoga zanimljivo pratiti je li se i koliko takvo ulaganje dugoročno isplatilo te hoće li Dubois Šulekovu skladbu zadržati na repertoaru izvan izvedbi i snimanja sa zagrebačkim filharmoničarima.

U svakom slučaju, dobili smo izvedbu koja je istaknula mnoge značajke Šulekova stila – očekivane (dramatičnost, orkestralnu blještavost, monumentalnost), pa i one manje očekivane (liričnost, eteričnost). Dubois je vodio Šulekovu glazbenu misao tečno i elokventno, u dugim lukovima i s punom koncentracijom, imajući u Runtzu i filharmoničarima i suučesnike, i sugovornike – što Šulekova kompleksna partitura i traži, unijevši u izvedbu specifični francuski osjećaj za tečno vođenje glazbenih fraza, za bogatu registraciju, kao i visoki glazbenički rafinman u postizanju glazbenih situacija i karaktera.

Maestro Runtz za izvedbu Beethovenove Sedme odlučio se za drukčiji raspored gudačkoga korpusa od uobičajenog, tako da je violine rasporedio lijevo i desno od sebe, a u središte slijeva nadesno postavio violončela i viole, lijevo do orgulja u pozadinu, pak, kontrabase. Razlog tome dobro se čuo u Beethovenovoj „apoteozi plesa“. Takav raspored dobro je sjeo i završnome stavku Šulekova Koncerta, koji se desetak minuta slamao pod fugatima i dramatičnim signalima Šulekova jezika. Kada je stavak stigao do epiloga i kada je drama napokon na trenutak zamrla, ostao je zvučati lament violončela koja su bolno zaječala iz utrobe tako postavljenog orkestra.