Strossmayer – stari majstori u službi nacije i naroda

Okosnica je ovoga priloga višegodišnje kontinuirano i sustavno znanstveno istraživanje okolnosti nabave i podrijetla slika i ostalih umjetnina iz zbirke starih majstora biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1815–1905), koje je u konačnici dovelo i do mogućnosti cjelovitog rekonstruiranja procesa formiranja zbirke i njezina otvaranja javnosti osnivanjem današnje Strossmayerove galerije starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, prezentirano u znanstvenoj monografiji Strossmayerova zbirka starih majstora autorica Ljerke Dulibić i Ive Pasini Tržec, objavljenoj u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 2018. godine.

Svaka je galerijska, odnosno muzejska zbirka sačinjena od dislociranih umjetnina, od fragmenata umjetničkoga nasljeđa izlučenih iz primarnog konteksta, a u slučaju Strossmayerove zbirke ta je fragmentarnost i dislociranost dodatno upečatljiva s obzirom da je nastala ab ovo, u relativno kratkom vremenskom periodu, sustavnim pojedinačnim nabavama djela koja nisu vezana uz povijest lokalnog umjetničkog stvaralaštva, već su istrgnuta iz svog povijesnog konteksta, često i vrlo nasilno, te su potom u procesu muzealizacije zadobila novo kolektivno značenje. Istraživanje procesa formiranja Strossmayerove zbirke stoga je istodobno bilo utvrđivanje novih saznanja o mnogim posve odvojenim pojedinačnim primjerima, ali ujedno i okvir za razumijevanje zajedničkoga identiteta zbirke kao cjeline.

Vlaho Bukovac, Josip Juraj Strossmayer, 1892.

Strossmayer i europsko tržište umjetnina

Biskup Strossmayer počeo je sakupljati umjetnine kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina 19. stoljeća. Glavno središte njegove sakupljačke djelatnosti bio je Rim, u kojem su njegovi tamošnji posrednici unatoč ograničenim biskupovim sredstvima i tada već iscrpljenom umjetničkom tržištu, uspijevali ostvariti kvalitetne nabavke. Osim u Rimu, stalnoga je posrednika Strossmayer od samoga početka svoga intenzivnog kupovanja imao i u Veneciji, a značajne nabave djela starih majstora izvan Italije ostvario je u Kölnu. Strossmayerova intenzivna sakupljačka aktivnost na različitim europskim umjetničkim tržištima odvija se na podlozi razgranate mreže zastupnika, posrednika, savjetnika, vlasnika umjetnina, antikvara, preprodavatelja i slikara restauratora. Ta mreža svojevrsna je infrastruktura biskupove sakupljačke djelatnosti, u čijem se formiranju, razvoju i prilagodbi odražavaju inicijalno htijenje sakupljača i njegov ukus, zahtjevi i očekivanja na tadašnjem tržištu te snalažljivost posrednika i savjetnika uz čitav niz zbivanja i okolnosti u širem kulturnom i gospodarsko-političkom kontekstu. Upravo zahvaljujući suradnji sa svojim posrednicima i savjetnicima, Strossmayer je uspio prikupiti kvalitetnu zbirku slika starih majstora.

Na svojim relativno čestim putovanjima u inozemstvo, posebice u Italiju, Strossmayer je koristio svaku priliku za izravno i aktivno sudjelovanje u procesima nabave umjetnina za svoju zbirku, no on zapravo nije bio izravan sudionik zbivanja na europskim tržištima umjetnina, gdje su poslove za njega uglavnom obavljali posrednici. Korespondencija, kao primarni komunikacijski kanal kojim je okupljao mrežu svojih suradnika na zajedničkom pothvatu formiranja zbirke, ostaje primarni medij kroz koji je participirao u tržištu umjetninama. Iako s vremenom sve bolji poznavatelj, Strossmayer nije bio vrhunski znalac. Osnovna znanja o slikarskim postupcima i terminologiji, o istaknutim predstavnicima ranijih umjetničkih razdoblja i o aktualnim protagonistima na tadašnjem umjetničkom tržištu, usvajao je postupno, dobrim dijelom i preko korespondencije svojih posrednika, razvijajući tako svoje poglede na umjetnost i oblikujući svoj sakupljački ukus, koji je međutim trajno ostao obilježen eklekticizmom.

Kada je otvorena za javnost 9. studenoga 1884. godine, Strossmayerova je zbirka brojila dvije stotine slika starih majstora iz različitih europskih slikarskih škola, uz određeni broj umjetničkih djela druge vrste (skulpture, iluminirani rukopisi, kartoni za freske) i dvadesetak slika suvremenih njemačkih i slavenskih slikara 19. stoljeća. Unatoč relativno raznolikom materijalu, to je od samoga početka, već i s obzirom na brojčanu premoć, bila primarno galerija slika starih majstora.

Muzej kao sastavnica identiteta

Strossmayerova zbirka starih majstora svojim karakterom odražava vrijeme u kojem je nastala, te je i na općenitijoj razini ogledalo fenomena sakupljanja umjetnina razvijenog u 19. stoljeću u kontekstu jačanja ideje nacionalnog određenja i osamostaljivanja pojedinih nacija. Internacionalna, univerzalna umjetnička djela, prikupljena u zapadnoj Europi, počinju predstavljati kulturne i političke vrednote nacije kojoj pripada novi vlasnik.

Na tragu sukladne težnje za imaginarnim širenjem teritorija vlastite kulturne tradicije aproprijacijom umjetničke baštine općega značenja, biskup Josip Juraj Strossmayer dva je desetljeća programatski sakupljao djela talijanskih i sjevernoeuropskih starih majstora, primarno vođen prosvjetiteljsko-edukativnim ciljem kultiviranja i obrazovanja naroda. U drugoj polovici 19. stoljeća kada su kultura i stvaralaštvo prepoznati kao najizrazitije sastavnice identiteta nacije, već je i sama ideja posjedovanja muzeja bila sama po sebi performativni iskaz posjedovanja identiteta.

U zbirci se u konačnici ogledaju Strossmayerova načelna htijenja, ali i snalažljivost njegovih posrednika i profil njihovih savjetnika. Strossmayer na scenu kao sakupljač stupa u doba kada je tržište umjetninama već prošlo nekoliko etapa ranijega razvoja, u kojima su se postupno kao vrijedne sakupljanja otkrivale pojedine umjetničke škole, odnosno umjetnički opusi. U posljednjoj četvrtini 19. stoljeća tržište umjetninama već je dosegnulo krajnje granice svog stihijskog uzleta: raznorodne umjetnine izmještene iz svoga prvotnoga, odnosno povijesnoga, okruženja na umjetničkom su tržištu kolale iz ruke u ruku sad već druge generacije preprodavača kojekakvih profila, najčešće bez puno reda i pravila. Slika toga meteža može se, ponekad i do u najsitnije pojedinosti, rekonstruirati na temelju istraživanja arhivskih dokumenata iz Strossmayerove ostavštine, koje je pokazalo kako su se Strossmayer, odnosno njegovi posrednici, podosta dobro snalazili u tim okolnostima. Unatoč ograničenim biskupovim sredstvima i tržištu, koje tada već pokazuje znakove iscrpljenosti, posrednici su uspijevali ostvariti vrlo kvalitetne nabave.

Galerija - ogledalo Strossmayerovih nastojanja

Okolnosti u kojima je zbirka formirana neminovno su nametnule i određena ograničenja. Strossmayeru se uvriježeno zamjera da je, nauštrb djela različitih žanrova kakvi se razvijaju u baroknom slikarstvu, preferirao slike religiozne tematike iz ranijih stoljeća. Činjenica je međutim da su upravo takva djela tada bila široko dostupna, čemu su umnogome pridonijeli društveni i politički prevrati s početka 19. stoljeća, poput Napoleonovih ratova i nekoliko valova raspuštanja vjerskih institucija. Nakon početnog antikvarnog interesa za predrenesansna i ranorenesansna djela kao povijesne artefakte, tijekom 19. stoljeća počinju se prepoznavati njihove estetske kvalitete, a potom im se sredinom 19. stoljeća pridaju i obilježja „čistoće i duhovnosti“ te nastaju mnoge zbirke u kojima takve slike dominiraju, posebice među pripadnicima klera. U tom smislu Strossmayerova zbirka teško da je mogla izgledati bitno drugačije. Na tržištu su tada prevladavala djela manjih dimenzija, srodnih tematskih i motivskih određenja, namijenjena privatnim prostorima, odnosno rađena za privatnu pobožnost, upravo onakva kakva prevladavaju u Strossmayerovoj zbirci.

Od samih početaka sakupljanja umjetnina, Strossmayer je imao jasnu prosvjetiteljsko-edukativnu viziju osnivanja galerije koja bi trebala unaprijediti javni ukus i potaknuti razvoj domaće umjetnosti. Posljedično tome, Strossmayerova je zbirka umnogome raznolikija od uobičajenih zbirki crkvenih velikodostojnika iz toga vremena. S obzirom na njegovu izrazitu edukativno-prosvjetiteljsku motivaciju, Strossmayerova je sakupljačka djelatnost neraskidivo povezana s ostalim njegovim aktivnostima na širem društveno-političkom planu. Jasan cilj osnivanja galerije koja bi ilustrirala razvoj umjetnosti podudaran je sa sakupljačkim strategijama kakve razvijaju javne muzejske institucije. Djelujući kao medij kroz koji je moguće određenu ideju u ime nacije provesti u djelo, sâm Strossmayer postaje mehanizam koji ima djelotvornu moć upravljanja – čini se kako je sebe kao pojedinca pozicionirao na mjesto institucije koja objedinjuje čitav niz aktivnosti usmjerenih na dobrobit nacije. Geneza njegove zbirke umjetnina i rana povijest današnje Strossmayerove galerije ogledalo su ukupnih Strossmayerovih nastojanja.

Iako ponekad ostavlja dojam pasioniranoga sakupljača umjetnina, kada je 1884. godine galerija otvorena za javnost, ta njegova djelatnost posve prestaje. U sljedećih 20 godina svoga života Strossmayer je tek usputno nabavio svega nekoliko djela starih majstora, smatrajući kako je ta njegova misija otvaranjem galerije za javnost završena. Zbirka je međutim još za njegova života, a posebice intenzivno neposredno nakon njegove smrti 1905. godine, uvećana cijelim nizom drugih donacija, bilo pojedinačnih umjetnina, bilo pak čitavih manjih zbirki. Strossmayerova je osnovna intencija time nastavljena, no umjetnine iz njegove zbirke do danas su okosnica čitavoga zbirnoga fonda Strossmayerove galerije, što će zasigurno biti potvrđeno i u novome stalnome postavu galerije, po završetku obnove zgrade HAZU.