Smrt Indire Gandhi

Sjećam se vrlo dobro nadnevka 31. listopada 1984. godine. Vjerojatno sam ga upamtio jer je toga dana ubijena vrlo poznata osoba, i zato što sam se upravo zbog toga događaja bio izložio možebitnoj opasnosti.

Toga popodneva ušao sam u vlak Sava eks­pres u Beogradu, koji je prometovao duž istoimene rijeke kroz Srijem, Hrvatsku i Sloveniju do Ljubljane. Vraćao sam se sa Sajma knjiga i bio sam sretan što neću do sljedeće godine morati boraviti u zagušljivom prostoru velike hale Beogradskoga sajmišta. Samo redoviti sudionici i posjetitelji poznaju težinu zraka i njegovo otežano udisanje, vonj papira, tiskarskih boja i ljudskih izdaha na takvim sajmovima. Dojam nisu mogle popraviti ni bogate večere po beogradskim restoranima, gdje se s našim skromnim dnevnicama moglo obilno i dobro jesti po cijenama upola nižima nego u Zagrebu, iako smo bili u istoj državi.

Bila je srijeda i upravo su se srijedom, na pola priredbe, mijenjali predstavnici našega poduzeća, a vjerojatno i mnogih drugih izlagača. Umorni su se vraćali u Zagreb, a pristigli, svježi i odmorni sjedali su za stol iza pregrade uz boce šljivovice, klekovače, lincure i kavu koja je neprestano nuđena. Gostoljubivi su bili domaćini, uposleni u našem predstavništvu u Beogradu!

Kad sam ušao u odjeljak, u sebi sam imao nekoliko „putnih“ čašica lincure, meni i danas nepoznatoga pića – mislim na podrijetlo – a grijala je ta žestica dobro i razvezivala jezik kad je trebalo i kad nije. Ondje su već sjedila četvorica putnika u odijelima s obveznim kravatama. Lako je bilo procijeniti da su i oni nakladnici ili tiskari, jer je i cijeli vlak bio pun komercijalista, urednika i srodnih djelatnika, ali ovi mi nisu bili poznati. Kad sam sjeo na sjedalo do vrata, mjesto nasuprot meni zauzeo je oficir u uniformi, po činu pukovnik, sudeći po broju zvjezdica na ramenima. Odložio je svoj kovčežić na gornju policu, a na donju, pliću, točno iznad svoje glave, smjestio je uredsku, činovničku torbu sa zakopčanim poklopcem. Neobično mi je bilo što je oficirova torba, dok ju je prinosio polici, pretezala na jednu stranu kao da je u njoj, na jednoj strani, teška knjiga, snop važnih papira ili nešto još teže.

Čula se zviždaljka i vlak je krenuo. Poslovni ljudi izmjenjivali su neke dojmove sa sajma, suzdržano doduše, jer smo oficir i ja bili strani ljudi, a oni su se očito dobro poznavali, vjerojatno su bili iz istoga poduzeća. Ali nisam se bojao da neće biti razgovora. Opustit će se suputnici tijekom vožnje, povest će se razgovor i najuzbudljiviji će biti pri kraju putovanja, prije nego poznanici iz vlaka skinu kovčege, pozdrave se, iziđu iz odjeljka i siđu s vlaka. No daleko smo bili od toga. Pred nama je bilo zamalo pet sati vožnje i nismo ni slutili što će se sve dogoditi.

Kad smo prelazili vojvođansko-hrvatsku granicu koja ničim nije bila označena, pa sam mogao samo naslutiti da se nalazi negdje između Šida i Tovarnika, došao sam u iskušenje kazati: „Sada izdahnite vazduh i udahnite zrak“, ali nisam. Tako je naime moj najstariji brat, vozač autobusa na relaciji Zadar–Kotor i natrag, govorio putnicima kada bi prelazili nevidljivu granicu između Boke i Konavala. Ja se nisam usudio to reći jer sam se bojao da ću uznemiriti zloduha koji se možda krije u sivomaslinastoj uniformi.

Oficir je sjedio nasuprot meni, ponavljam, pa sam ga mogao izravno promatrati. Koliko sam zapazio, bio je visok, mršav, zašiljena nosa i vodnjikavih zelenkastih očiju. Čim je sjeo i raskomotio se, uzeo je iz dubokoga džepa na sivomaslinastom šuškavcu Politiku i zadubio se u čitanje. Poslovni ljudi govorili su o nečemu vezanom uz tiskarske poslove, a ja sam šutio.

Iz zvučnika su najavljene najnovije vijesti na Radio Zagrebu. Udarna vijest bila je da je na indijsku premijerku Indiru Gandhi izvršen atentat i da je nakon četiri sata podlegla ozljedama. Izrešetala su je dvojica osobnih čuvara sikha, od kojih je jedan ubijen na licu mjesta. Svi smo ušutjeli i s pozornošću slušali pojedinosti događaja. Najviše se uznemirio oficir. Ionako blijed i mršav u licu, još je više ublijedio i kao da mu se nos još više ušiljio. Bio sam ravnodušan prema smrti  predsjednice indijske vlade; niti mi ju je bilo žao niti sam se veselio. Do tada me razveselila samo jedna smrt, što kao kršćanin ne bih smio priznati, ali to nikome u vlaku ne bih rekao, pogotovo ne pred oficirom. Slično su valjda mislili i ostali suputnici, kao i ja civili, pa ničim nisu komentirali vijest. Sve je to bilo nepodnošljivo drugu pukovniku, i tragična vijest, i naša šutnja, pa je spustio Politiku na koljena i procijedio kroza zube: – Ubice!

Sad se dogodilo ono što nisam mogao zadržati u sebi, ono zbog čega sam više puta u životu zamalo stradao, a jednom i dopao desetodnevnoga zatvora u oficirovoj Jugoslavenskoj ratnoj mornarici trinaest godina ranije. Jesu li ovoj mojoj reakciji kumovale one „putne“ lincure ili to što smo bili prešli u Hrvatsku – vjerojatno jest i jedno i drugo – jer se inače ne bih usudio reći ono što sam rekao.

– Možda je zaslužila da je ubiju – izlanuo sam bez velikoga razmišljanja.

– Kako to mislite da je zaslužila? – zajapurio se oficir i načas pocrvenio u licu. Ostali putnici začuđeno su me gledali.

– Tako. Ako premijera jedne države ubiju pripadnici osobne straže, pomno odabrani, dakle ljudi koji bi trebali biti najodaniji, spremni poginuti za čuvanu osobu, postavlja se pitanje što o njoj tek misli njezin narod. Uostalom, poznato je da gospođa nije bila svetica kako se o njoj u nas misli. Više je puta sumnjičena i zatvarana zbog korupcije, a sumnjalo se i da je namještala izbore.

– Odakle vi to znate?

– Znam, naravno ne iz naših novina. Na zagrebačkom kolodvoru mogu se kupiti neke ozbiljne strane novine… – rekao sam, a zatajio sam da kadikad slušam radio Deutsche Welle na hrvatskom jeziku.

– Ne znate vi koliko sve u Indiji ima vera, sekta i raznih fanatika odgajanih u mržnji.

– U pravu ste što se tiče mržnje, ti su sikhi odgovorili mržnjom na Indirinu mržnju kad je vojska pod njezinim zapovjedništvom zauzela Zlatni hram, vjersko središte sikha u gradu Amritsaru, i pobila oko tisuću ljudi. Usto je gospođa dva puta zatvarana zbog zloporaba vlasti dok joj je bila na čelu.

Upravo sam uživao u draženju oficira. Tako smo moji prijatelji i ja u djetinjstvu izazivali i huškali pse da nekoga ugrizu, dražili rogatoga ovna praza ili jarca prča, željnih skoka na ovcu ili kozu, i crvenom krpom razjarivali seoskoga rasplodnog bika. Tek razdražen čovjek ili životinja pokažu svoju pravu ćud.

Uživao sam i u tome kako je oficirovo blijedo lice postalo crveno, kako mu se u krajevima usta nakuplja pjenica. Suputnici su me i dalje šutke promatrali.

– Ne možete tako da govorite o premijerki jedne prijateljske nesvrstane zemlje. Ona je kćerka jednoga od trojice osnivača pokreta nesvrstanih. Njezin otac Nehru bio je veliki prijatelj predsjednika Tita i Jugoslavije.

– Znam, znam – rekao sam malo pomirljivije jer sam se nalazio na vrlo skliskom terenu. Spomenut je Tito, iako je četiri i pol godine bio mrtav, a još uvijek je bilo živo geslo „I poslije Tita Tito“.

Sada se oficir osokolio pa je nastavio:

– Ne znate vi kakve sve fanatike stvaraju religije i odgajaju ubice spremne na sve. Pa i kod nas decu svašta uče na veronauku u crkvama. Kakva se tek mržnja onde seje…

– Jeste li vi išli na vjeronauk, druže pukovniče? – prekinuo sam Titova oficira.

– Dabome da nisam. Ja uopšte nisam verski odgajan.

– E vidite, ja jesam – započeo sam smireno. – Išao sam na vjeronauk otprilike od desete do petnaeste godine. Vjeronauk je trajao petnaestak dana nakon završetka školske godine. U crkvi ili ispred crkve, slušao sam našega fra Bernardina kako govori o sedam smrtnih grijeha i deset zapovijedi Božjih, te čuo mnoge priče iz Staroga i Novoga zavjeta. Naučio nas je da se ispovjedimo kad nešto sagriješimo. Neponovljivo je bilo slušati svećenikove priče u hladovini bora ispred crkve, sjedeći na travi dok okolo cvrčci cvrče. Vjeruje mi, ništa loše od našega fratra nisam naučio.

– Ne kažem ja ništa, taj je bio u redu. Ali ima sveštenih lica koja odgajaju decu u mržnji i fanatizmu, u nacionalizmu i šovinizmu.

Baš mi je bilo prekipjelo. Iz oficirovih usta baš je izbijala mržnja, onaj fanatizam tobožnjih ateista koji druge optužuju za ono što ne mogu prepoznati u svom govoru i nastupima. Zbog toga sam se odlučio poslužiti istinom obogaćenom djelomičnom izmišljotinom; kad on može lagati, mogu i ja. Grafičari su me sad slušali otvorenih usta.

– Vidite, druže pukovniče, ja sam vam neko vrijeme radio u školi u jednom gradiću u Dalmatinskoj zagori. Jedne godine dobili smo zadatak da provedemo anketu među učenicima. Anketa je bila na razini Republike Hrvatske. Ja sam bio u povjerenstvu za našu školu. Među nama trojicom koji su obrađivali anketu bio je za svaki slučaj i jedan član Partije. Kad smo zbrojili odgovore, važne i nevažne, ustvrdili smo da su najbolji i najpristojniji učenici u našoj školi, naravno ne svi, oni koji su odgovorili s „da“ na jedno naoko nevažno pitanje, a glasilo je: „Pohađate li vjeronauk?“. Nikad nismo doznali rezultate ankete za cijelu Hrvatsku. Što na to kažete, druže pukovniče!?

Naši suputnici, očito tiskari, jer su najviše o tiskarstvu govorili, nisu sad skrivali da im se sviđa ono što govorim i to što sam oficiru barem na neko vrijeme začepio usta. Ništa on nije odgovorio, samo je nemoćno slegnuo ramenima. Svladavao je u sebi bijes i fanatizam pa je neko vrijeme šutio. A možda je ispravno procijenio da smo petorica protiv jednoga i da mu je u dubini hrvatske Slavonije najbolje prihvatiti se ponovno svojih novina.

Ni sada, zamalo četrdeset godina od toga putovanja vlakom, ne mislim da sam moralno zgriješio što sam u raspravu s oficirom umiješao i jednu laž. Naime nije bila istina da je ona anketa bila za sve srednjoškolce u Hrvatskoj. Bila je samo za učenike u školi u kojoj sam radio. Nismo se bojali da će ispitanici neiskreno odgovoriti na sva pitanja, pa i zatajiti svoj odlazak na vjeronauk. U gradiću od pet-šest tisuća stanovnika svatko svakoga zna, zna se tko ide na vjeronauk a tko ne, pa su učenici točno i iskreno odgovorili i na postavljeno pitanje o vjeronauku.

Nakon dvadesetak minuta šutnje, razgovaralo se o drugim stvarima, izbjegavale su se političke teme. Pukovnik se posve smirio, rekao nam je da je „doktor tehničkih nauka“, da svake srijede popodne putuje u Zagreb, gdje četvrtkom na Tehničkoj vojnoj akademiji na Črnomercu predaje neke tehničke kolegije.

Pokazao se čak i kao ugodan sugovornik. Nije nam smetao ni njegov srpski jezik kojim je govorio, posebno kad je bio oslobođen ideologije, mržnje i fanatizma. Kad je u Zagrebu prvi izišao iz odjeljka, pružio nam je svima ruku i mi smo je prihvatili.

Nakon oficirova izlaska, moji su mi suputnici rekli da su grafičari iz Grafičkoga zavoda Hrvatske, da su bili na sajmu i čestitali su mi što sam i kako sam na neko vrijeme ušutkao oficira JNA.

– Sad mi čestitate, a mogao je oficir potegnuti pištolj koji mu je torbu pretezao na jednu stranu – rekao sam u šali i pozdravio se s ljudima.