San o zrcalu

 

Kapanje

Dok se budimo u zamorenim zorama

Cijevi kapaju cijevi kapaju cijevi kapaju

Timarene hrapave crne gumice

Preglođane glatke bijele keramike

I kapa i kapa i kapa

Kao nedovršena obaveza

Kao kratko zapamćen san

Kao važno predskazanje

Pa se spužva stavi pod cijev

I sad reskasto capka višim registrom

Navlače se mantili i jakne

Mirišući po našim prošlostima

Sjećanje zraka puni nozdrve

I lišće je oslabilo

I nebo je niže

Dok mi iz kuća kapamo kapamo kapamo

Odrazi

Ljudi na ulicama se mimoilaze

U svojim šutljivo rascrtanim koritima

U svojim šutljivo umornim površnostima

Šutljivo ka estuarijima svojih razrješenja

Ljudi na ulicama se mimoilaze

Bez gordih lica

Bez upadljivih pokreta

Bez šarenih mantila i limenih štikli

Ljudi na ulicama se mimoilaze

Bez dodira

Bez susreta pogleda

Da ostanu topli i lijepi

Mimoilaze se

Ostavljajući ili prateći svoje sjene

Svijetlećih odraza

Na staklima izloga

Na limovima brzih plavih kamiona

Muzika

Muzika, ta muzika je boje jutarnjeg sunca

Hladni sok, cijeđenje naranče

Slatko, svijetlo, narančasto

I zvuči sretno

Kao siguran san

Prvi red cigli

S  čvrstim  dvorištem

Ruže su žute i lijepe

Tu i u listopadu

Danas su mi uručili nove očale

Plavkasto reflektiraju

Kupovali smo đinđer sako

Kaput pomalo mrtav kariran pušten

Suvozim. Plavi displej snivač

Yammat mažu slova teče

Ispred stražnji lijevi ispušnik pari

I sve jače vrtloži crno puše 

Taraba

U nizu sam

Rekli su mi da sam istesan u šumi

Da sam istesan u trošnoj bakinoj kućici

U bjelogorici

I stavljen sam sa drugima u niz

A rekli mi neki stari

I stariji

I umrliji mi od mrtvog mi oca

Rekli mi da sam ja tu zasađen pa izrastao

(Taraba od braće i sestara)

I puše vjetar

A hoću li mama moja mlada

Pasti naprijed (nazad) prema stablu jabuke

(Pa da sa mnom je tresu djeca)

A hoću li pasti nazad (naprijed) na leđa

Pasti prema putu

Pa da me tamo zgaze

Oni iz pjesme mi moji brzi plavi kamioni

Majka Staklo Ja

Moja Majka gleda kroz staklo iz one moje nekad pjesme

I sve tako pazeći da ne uđe nekakav kukac

Da ne bude kakvih uroka

I sve tako moja Majka okrenuta gleda

I sve tako ona miriše na mlijeko

I sve tako je moja majka lijepa

I lijepa dok mi sakriva pogled ka krajobrazu jer tamo zna da boli

I tamo zna da bude hladno

I da nema lišća na granama

I da je trava blato

I gleda ko u ikonu neka sveca na zidu iz one onda moje pjesme

I sjajne su

I vlažne su

I mirisne su joj usne

Katkad moja majka dugo gleda prema meni

Gleda mirnim i nepogrešivim plesom mimike lica

I tako na trenutke se sretnu naši pogledi

Kao natruhe uzbuđenja i tjeskobe djeteta u njoj i meni

I pogled vraća kao ikoni onog sveca na slici kalendara

Moja Majka mirisa mlijeka Moja Majka onih svojih vlažnih i mirisnih usana

Kao tjeskobnih nekih uspomena

Kao orisana pripadnošću meni

Odrečena kaznom Majke brige

Porezana svojom ljubavlju 

Moja Majka s mirisom mlijeka me voli

I ja to znam i desetljećima poslije

I mirisom autobusa i proljeća

Vraćam se s drugog kraja grada

I ko Majka moja gledam kroz staklo

Gledam tako krajobraz grada

I večer je ljubičasta

I gledam miran

I gledam pun ugode

Gledam ima li gdje kakvog insekta

Gledam ima li uroka

Gledam i lica

I potiljke

I ruke

I cipele putnika

Gledam u prozorsko staklo sebe

I gledam si dole ruke

I svoje crvene tenisice

I osjećam opet proljeće

Taj miris i negdje u meni sebe zagrljenog Majkom

I nakon dugo vremena uglavnom neuspjelih dozivanja

Koliko je bilo lijepo

Koliko je bilo čarobno

To dozivanje teških gutljaja izgubljene sve ljepote i sve tegobne prošlosti je u meni

I je li to sada ta za dugo progutana ugoda sigurnosti

Ili je i i to sada kao ta neka gomila prekrasne i unatoč mladošću mi ulaštene gomile neopisive tuge

San o zrcalu

Neku noć sam ti sanjao pokojnog oca

Onako blag i laganog osmijeha na licu

Onako blag kao što je uvijek bio

I stajao je u zrcalu u nekoj praznoj sobi

I soba je bila svijetložuta

I nisam se pitao kako to sebe ne vidim u tom zrcalu

I kako on to mene vidi

I kako imam pustih pitanja

I kako ga ništa ne pitam

I kako se on samo blago osmjehuje

Jer to nije važno

Jer to je san

Jer on nije živ na javi

Jer to tako mora biti

Pa se pitam hoće li koga biti u snovima sa one strane zrcala u kome se ovozemaljsko ne zrcali kada ja odavde odem

I hoće li mene biti sa one druge strane onakvog kakav jesam

Onda kad se ja na javi raspustim od života

Žuto

Ja sam izašao u visokim cipelama

U žuto jutro

Žuta prazna cesta

Žuta mačka

Žuto a zeleno polje

Žuta a zelena šuma

Žuta a crveno bijela staza

Žuta a bijela duga i jaka kamena ploča

Žuto mi tijelo

Žuto duboko plavozeleno more

Žuta pjena

Toplo je žuto

Volim žuto

Vrijeme mi je žuto

Povratak kući je žut

Kuća mi je žuta

Kuća plavih ljudi

Ja sam žut a plav

Ja sam plav od blještavog sunca

Ja sam plav (kažu od ljubavi)

Ja ću plav opet spavati

Ja ću se plav opet buditi

Ja ću se buditi u žutome

Ja ću opet gledati žuto nebo

Ja ću opet slušati žute pjesme

Ja ću se opet sjećati žuto

Ja sam sam od sebe plav

Prolazi

Prolazimo kroz zavodljivo uske hodnike

I kroz negostoljubivo duge žice

I beskrajno rasčvorene vodovodne cijevi

Svijetlimo iritabilno žutom uličnom rasvjetom

Adheriramo i puzimo duž Kazimirova crnog

Kruga

Kvadrata

Križa

Okupljeni oko perivaskularnih haloa formiramo pseudorozete

U svojoj sumnjičavoj druželjubivosti

U svojoj maničnoj samoći

Fakturiramo se sličicom runolista s omotnice čokolade

Ispred nepomično ožalošćenih

Grobar me gura u travnati pupak

Mahnito bilježenje snova

Piše Darija Žilić

Darko Alfirević rođen je 1964. u Splitu. Završio je Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 1991. Specijalizirao je patološku anatomiju od 1994. do 1998, a subspecijalizirao hematološku patologiju 2000‒2001. Bio je patolog specijalist u KBC-u Split od 1998. do 2009. te predstojnik Kliničkog Zavoda za patologiju citologiju i sudsku medicinu Sveučilišnog kliničkog bolničkog centra u Mostaru do 2013. Ondje i danas radi. Prvi njegovi koraci u crtanju i slikarstvu bili su početkom 70-ih godina prošlog stoljeća u ateljeu pokojnoga splitskog slikara Milana Tolića. Analognu fotografiju počinje učiti s 12 godina, a nakon slikarsko-grafičke faze, te prve samostalne izložbe u Galeriji Štambuk u rujnu 1989, vraća joj se kao mediju vizualne komunikacije 1990-ih godina, koristeći je sve više uz svoje računalne grafike i videoinstalacije. U razdoblju od 2004. do 2006. radi kao novinski i agencijski fotoreporter (Vjesnik, Novi list, Sportske Novosti, te HINA-FaH).

Alfirević se bavi i pisanjem poezije i proze (uglavnom objavljuje kratke priče, a u pripremi je i nedovršeni roman Pseudologia phantastica – fotografije iz raja). Pjesme su mu objavljivane u online časopisima, u časopisu ogranka Matice hrvatske u Mostaru Motrišta te na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisiji Poezija naglas. Član je Matice hrvatske u Splitu. U pripremi je njegova prva zbirka poezije San o zrcalu.

Ugledni pjesnik Darko Cvijetić, ujedno recenzent rukopisa, ističe kako svečana Alfirevićeva himničnost jest ona koja se poklanja pred svetkovinom govora koji se uzvisio, koja slavi i studenu staklovinu i brzu zelenu rijeku. E da se čuje bubanj, i da se čuje bruj nedohvatljiv ovome sluhu, koji mrtve uspravlja i grli. I eto najednom Melodije. I doista, Darko Alfirević u svojim pjesmama koje su iskaz unutarnjeg glasa, stvara melodiju sinkopiranim ritmom, a to nije nimalo slučajno jer pjesnik je bio i dugogodišnji jazz-basist te se iskustvo melodije, ali i spomenuto vizualno iskustvo, itekako vidi i osjeti u njegovoj poeziji. Nerijetko su pjesme poput slika, eidetski snažne, prizivaju slikarstvo Kazimira Maljeviča, Olje Ivanicki, itd. Snažna je i ekspresivnost, prisutnost boja u tom šagalovskom opisu obiteljskih memorabilija i genealogije, ali i života u cjelini. Poezija je mahnito bilježenje snova, refleksija i sjećanja u jakim zamasima anafore početka jer pjesnik kao da začarava svijet tim zanosom, melodijama koje se prožimaju i stvaraju spomenutu himničnost, donoseći i emociju sjete jer pjesnik mjeri stihovima potrošene ljubavi, propuštene nepovratnosti i otuđenja kroz mimoilaženja.

Darko Alfirević povezuje glazbu, misao i sliku, apstrakciju i konkretno, sva svoja životna iskustva (uključujući i jezik medicinske struke), stvarajući zreo rukopis koji svojom nadnaravnošću predstavlja i odmak od dominantne struje. Jer pjesnik slijedi samo glas, izbjegavajući stvarnosnost, ispisujući poeziju punu života, sentimenta i sjetnog i euforičnog ritma, koja priziva nadu i snagu avangarde.