Rašlje nad etrušćanskim grobnicama

Redateljicu srednje generacije Albu Rohrwacher (1981) smatra se jednom od najistaknutijih osobnosti suvremene talijanske kinematografije. Već je njezin prvi cjelovečernji igrani film Nebesko tijelo (Corpo celeste, 2011) premijerno prikazan na filmskom festivalu u Cannesu, a sva tri sljedeća i u njegovu glavnom natjecateljskom programu – Čuda (Le meraviglie, 2014), nagrađena Velikom nagradom žirija, Sretni Lazarro (Lazzaro felice, 2018) i najnoviji Himera (La chimera, 2023). Isto tako i kratki film Učenice (Le pupille, 2022), poslije nominiran za Oscara.

Sniman na filmskoj vrpci film vizualno ostavlja dojam djela nastalog prije četrdesetak godina / Izvor Imdb

U tim djelima, kojima je i scenaristica, Alice Rohrwacher stvara podosta osebujne i autorski svojstvene svjetove, ne otiskujući se pritom izvan područja svakomu bliske i prepoznatljive svakodnevice običnoga, maloga čovjeka. Nema tu širokih, namah uočljivih stilizacijskih zamaha niti bavljenja likovima, činima i djelima koji se doimaju bilo naglašeno junačkima, bilo naglašeno zločinačkima, naročito ekscentričnima ili posebno neuobičajenima, no tihim su pomacima, duhovitim otklonima i vještim iskošenjima, sve u sitnom vezu tek mrvicu drukčijeg boda, blago izmješteni iz svagdana u koji su istovremeno duboko ukotvljeni. Često s mjericom fantastike koja u njezinim filmovima supostoji ravnopravno sa zbiljnošću. Magijski realizam bešavno sljubljen s (talijanskim filmskim) neorealizmom.

Protagonista Himere upoznajemo u vlaku, gdje ga budi kondukter, dobacivši šaljivo da mu je žao što ovaj zbog toga neće saznati svršetak nedosanjanog sna. Tek zgodna, vickasta dosjetka, može se pomisliti, no istovremeno i moguća uputa za prihvaćanje cjeline u kojoj će mnogo što broditi razmeđom stvarnoga i zamišljenoga, jave i sanjanoga, gdje nećemo moći sa sigurnošću tvrditi kad je riječ o zbilji, kad o fantaziji, kad o realitetu, kad o bajci, iako će, u fizičkom, materijalnom, pa i u stilskom smislu sve uvijek izgledati posve prizemljeno.

Prvih 30‒40 minuta filma nećemo uspjeti shvatiti, jer nam neće biti rečeno, o čemu se uopće radi, tko je i čime se bavi protagonist, mlađahan, pomalo zapušten, ne pretjerano simpatičan mršavac u prljavom i izgužvanom bijelom odijelu. Netom izašao iz zatvora, smuca se neuglednom provincijom gdje ga, s tipičnim talijanskim pretjerivanjem u izrazima srdačnosti – hinjenima ili iskrenima? – dočekuju poznanici s kojima se ne želi susresti. Mahom odrpani, neuredni, priprosti, karikirano nepristali svati s rubova društva, puni žilavosti, živosti i humora te ponešto lukavosti, i sitničavi i velikodušni, koji kao da su se preselili iz filmova Federica Fellinija ili Pier Paola Pasolinija. Ako bismo poželjeli izabrati određene slikopise koji bi ovima mogli biti ishodište, bili bi to Čudo u Milanu (Miracolo a Milano, 1951) Vittorija De Sice ili Ružni, prljavi, zli (Brutti, sporchi e cattivi, 1976) Ettorea Scole. Neće stoga iznenaditi da je 2022. u izboru za britanski časopis Sight & Sound Rohrwacher među deset omiljenih filmova uvrstila baš Čudo u Milanu. Također i Fellinijeve Cabirijine noći (Le notti di Cabiria, 1957), jer likovi i poprišta Himere nerijetko će podsjetiti na svijet kojim se kretala nesretna i nezaboravna Cabiria, onaj sklepanih potleušica, nedovršenih građevina, zapuštenih ruševina, industrijskog otpada, šute, smeća, prašine, blata, suhog raslinja, rugobnih pustopoljina kojima otužno vijore vrpce i zastavice zaostale s prošlotjedne zabave. Pa i glumačko sudjelovanje Isabelle Rossellini, kćeri oca neorealizma Roberta Rossellinija, treba barem djelomično uvažiti kao prinos tim stremljenjima.       

Premda očito privržena rečenim velikanima i njihovim djelima, Rohrwacher nipošto nije epigon, nego motive, uzorke i predloške, imaginarij visokovrijedne baštine (ne samo) talijanske kinematografije nadahnuto rabi kao jedno od pletiva ostvaraja vlastite mašte. Smještena u osamdesete godine 20. stoljeća, Himera, pojednostavljeno, prati djelovanje skupine pljačkaša etrušćanskih grobova, pod svojevrsnim vodstvom spomenutoga sanjara, Britanca Arthura (Josh O’Connor) koji grobnice pronalazi rašljarstvom. Takva je rabota tad uistinu bila proširena u središnjoj Italiji, no Rohrwacher ne opisuje konkretne slučajeve niti stvara društveno angažiranu napeticu, nego kroz prikaz rečenog djelovanja iznosi začudan, živahan, dobrodušan, poetičan kolaž o tzv. malim ljudima i njihovim samoutješnim sanjarijama o boljitku koje se uglavnom izjalovljuju, no katkad se i ostvare. Makar samo u filmu.

Snimana na filmskoj vrpci (35 mm, 16 mm i super 16 mm), pod vodstvom Hélène Louvart, stalne snimateljice filmova Alice Rohrwacher, pod suncem i u krajolicima Toskane, Lacija i Umbrije, Himera vizualno uistinu ostavlja dojam djela nastalog prije četrdesetak godina, u vremenu u kojem se zbiva, a scenografkinja Emita Frigato za svoj je nemali obol nagrađena Europskom filmskom nagradom.