Posljednja Platonova primjedba

Engleski filozof Simon Critchley u Knjizi mrtvih filozofa navodi nekoliko teorija o tome kako je Platon umro: prema Ciceronu, za pisaćim stolom; prema Hernipu, kapnuo je na nekom vjenčanju, u dobi od osamdeset jedne godine, te je bio pokopan u sklopu Akademije; renesansni platoničar Marsilio Ficino ponovio je to izvješće, oduševljen savršenošću broja 81, koji je četvrta potencija broja tri, spoj dvaju najsavršenijih brojeva. Critchley navodi i podatak iz Povijesti filozofije Thomasa Stanleyja iz 1687, da kola kleveta zlobnika kako je Platon umro od zaraze koju prenose uši. Nakon otkrića profesora Graziana Ranocchija sa Sveučilišta u Pisi, predstavljena prošli tjedan u Nacionalnoj knjižnici u Napulju, Critchley će za novo izdanje knjige dobiti još jednu verziju.

Uspjelo se pročitati jedan od svitaka nađenih u 18. stoljeću u Herculaneumu, u vili koja nije bila samo najraskošnija u gradu, nego joj je i u cijeloj antici teško naći premca, a govori o Platonovim posljednjim trenucima. Osim arhitektonske vrsnoće, odlikuju je izvanredne freske i najveća zbirka grčkih i rimskih kipova otkrivenih na jednom mjestu. Pretpostavlja se da joj je vlasnik bio punac Julija Cezara, Lucije Kalpurnije Pizon Cezonin – kome se pripisuje izreka fiat justitia, ruat coelum (neka bude pravda, makar se nebo srušilo) – a postoji i mišljenje da je pripadala Filodemu iz Gadare, epikurejskom filozofu i pjesniku koji se onamo preselio iz Rima, i čiji su brojni spisi otkriveni ondje. Vila se naziva Vilom papirusa jer sadrži jedinu knjižnicu iz grčko-rimskog svijeta što je sačuvana čitava, ali, avaj, ne i čitka, jer je njezinih 1800 svitaka pougljenjeno i raspada se na dodir.

Platon i Aristotel, detalj s Rafaelove freske
Atenska škola, 1509–1511.  / Izvor Wikimedia

Nema ništa uzbudljivije nego odlomiti pečat s dotad skrivenog spisa. Možda je najslavniji slučaj dešifriranje Arhimedova palimpsesta s njegovim djelima za koja se mislilo da su izgubljena – Ostomachion i Metoda mehaničkih teorema – te jedinim izvornim grčkim rukopisom rada O plutajućim tijelima. Riječ je o kompilaciji Izidora iz Mileta iz 6. stoljeća, prepisanoj u Bizantu u 10. stoljeću, koja je nakon križarske pljačke tog grada bila odnesena u pravoslavni manastir u Palestinu, gdje je izvorni tekst nadslojen novim, religioznim, no ne toliko da bi ga posve prekrio.

Bibličar Constantin von Tischendorf uočio je u njemu matematički jezik i skice još 1840, ali tek su se u naše doba, pod ultraljubičastim i infracrvenim svjetlom, i zahvaljujući digitaliziranju snimaka, otkrile sve njegove tajne, a najveća je ta da je Arhimed posjedovao znanja infinitezimalnog računa. Snimanje oku nevidljivog donijelo je 2022. i malu senzaciju s Bliskog istoka: 2 cm² velik amulet iz Nablusa, komadić presavijena metala koji su prethodni arheolozi odbacili kao bezvrijedan, sadrži tetragram Božjeg imena JHWH. Njegov se dotada najstariji spomen nalazio na steli iz 9. stoljeća pr. Kr, dok ovaj pripada Jošuinim vremenima, 1200‒1400. pr. Kr, a natpis se mogao pročitati samo zahvaljujući tomografiji jer je ispisan s unutarnje strane.

Prošle je godine Brent Seales, informatičar sa Sveučilišta Kentucky, zajedno sa sponzorima iz Silicijske doline, ponudio novčanu nagradu onome tko pročita svitak iz Vile papirusa prethodno snimljen na CT uređaju visoke rezolucije. Rezultat je takvih snimaka gomila nepovezanih slova jer je dosad bilo nemoguće razlučiti koji znak pripada u koji redak. Do listopada je Luke Farritor u SAD-u uspio detektirati riječ ljubičasto, a potom je do kraja prosinca, uz pomoć Youssefa Nadera u Njemačkoj i Juliana Schilligera u Švicarskoj, razvio algoritam za automatsko odmotavanje CT slika, i pročitao 2000 grčkih slova, za što su bili nagrađeni sa 700.000 dolara.

Robert Fowler, profesor emeritus grčkog jezika na Sveučilištu Bristol i predsjednik Herculaneumskog društva, zaključio je da je to i opet Filodem, po tome što je „stil vrlo kvrgav, tipičan za njega“, a i tema je epikurejska: raspravlja se o tome što je izvor zadovoljstva u glazbi i hrani, pitajući se dolazi li užitak zbog sklada glavnih elemenata, kakvih ima u izobilju uokolo, ili zbog dodavanja rijetkih, poput kapara. Glazba i sklad tema su i najnovije pročitana svitka o Platonovoj smrti, u kojoj se opisuje kako je grčki filozof proveo svoju posljednju večer okružen prijateljima, koji su mu pak doveli tračku robinju da ga zabavi svirkom na flauti; iako ga je morila smrtna groznica, Platon je uočio da glazbenica loše vlada ritmom.

Platon je u Zakonima definirao ritam kao red u pokretu, a u Državi je napisao da ritam i harmonija najlakše prodiru u dubine duše te da ona potiče „trezvenost, hrabrost, velikodušnost i visokoumlje“, pa je logično da mu je greška u ritmu bola uši. No ovdje imamo i opis škole: dok su učenici okupljeni oko učitelja, učitelj upire svoja osjetila i um prema skladu, i o njemu ih poučava; oni gledaju u njega, ali on upire pogled u vječnost. U trenutku smrti ponajviše – jer dok su oni uronjeni u pojavni svijet, filozof već kroči u uzvišeni svijet ideja, te zemaljsku glazbu uspoređuje s muzikom sfera koja do njega već dopire; dok su sljedbenici još u mračnoj špilji, Platon im se javlja sa svjetla. Po tome bi opis Platonove smrti ipak bio fikcionalan, simbolično govoreći o filozofskim temama te njihovu istraživanju i prenošenju. Osim ako, a to je zlobnikova primjedba, Platonovu groznicu zbilja nisu izazvale zaražene uši, a on je umro kao staro zakeralo, prigovarajući djevojci koju je na tren dekoncentrirao metež oko nje.